Spas u jedinstvu
starješina Chi Hong (Sam) Wong
iz Sedamdesetorice
Kako bismo pomogli Spasitelju trebamo zajedno raditi u jedinstvu i skladu. Svatko je važan, na svakom položaju i pozivu.
Često čujemo predsjednika Thomasa S. Monsona kako kaže: »Posegnite da biste spasili.«1 Sjećam se događaja iz Novog zavjeta. To je savršeni prikaz toga kako članovi i misionari mogu zajedno raditi u jedinstvu kroz vijeća odjela kako bi posezali i spašavali. Priča se nalazi u Marku 2:1–5. Otkrio sam da su iskustva koja je Isus koristio kako bi nas podučio određenom nauku ili određenim načelima uvijek nadahnjujuća i laka za razumijevanje.
Jedan od likova u ovom zapisu jest uzeti čovjek, netko tko se nije mogao kretati bez pomoći. Taj je čovjek jedino mogao ostati kod kuće, čekajući spas.
U naše doba, to bi se moglo dogoditi ovako. Četvero ljudi je izvršavalo zaduženje svojeg biskupa i pošlo posjetiti uzetog čovjeka njegovoj kući. Mogu si predočiti kako jedna osoba dolazi iz Potpornog društva, jedna iz zbora starješina, jedna iz Aronovog svećeništva i, posljednja je, no ne manje važna, cjelodnevni misionar. Nakon zajedničkog savjetovanja o potrebama odjela na posljednjem vijeću, biskup je izdao zaduženja »spašavanja«. Njih četvero bilo je zaduženo pomoći uzetom čovjeku. Nisu mogli čekati da sam dođe u crkvu. Trebali su otići k njemu u njegov dom i posjetiti ga. Trebali su poći potražiti ga, stoga su i krenuli. Čovjeka su doveli Isusu.
»Tada četvorica, noseći uzetoga, pođu k njemu« (Marko 2:3).
Međutim, soba je bila prepuna ljudi. Nisu mogli ući kroz vrata. Siguran sam da su pokušali sve čega su se mogli sjetiti, no jednostavno se nisu mogli probiti. Stvari se nisu odvijale glatko kako su planirali. Postojale su prepreke na njihovom putu »spašavanja«. No, nisu odustali. Nisu ostavili uzetog čovjeka uz vrata. Posavjetovali su se među sobom o tome što dalje učiniti – kako mogu dovesti čovjeka Isusu Kristu radi iscjeljenja. Djelo pomaganja Isusu Kristu u spašavanju duša nikada nije bilo prezahtjevno, barem za njih. Osmislili su plan – doduše, ne lagan, ali su djelovali prema njemu.
»Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogaše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus te kroz otvor spustiše postelju na kojoj je ležao uzeti« (Marko 2:4).
Odnijeli su ga na krov. Pretpostavljajući da nije bilo vanjskih stuba po kojima bi se mogli popeti, trebalo im je dosta vremena da svi dođu na krov. Mislim da se moglo dogoditi ovako: mladić iz njegovog odjela popeo se na krov prvi. Bio je mlad i pun energije pa to ne bi bilo preteško za njega. Njegov suradnik za kućno učiteljstvo iz zbora starješina visoki i snažni cjelodnevni misionar snažno bi poguralo odozdo. Sestra iz Potpornog društva podsjetila bi ih da budu pažljivi i pružila bi im riječi ohrabrenja. Muškarci bi tada otvorili krov dok bi sestra nastavila tješiti čovjeka koji je čekao da bude iscijeljen – da se može kretati sam od sebe i bude slobodan.
Za ovo zaduženje spašavanja bila je potrebna zajednička suradnja. U ključnom bi trenutku bila potrebna pažljiva koordinacija u spuštanju uzetoga s krova. Ovo četvero ljudi trebalo je raditi u jedinstvu i skladu. Ne bi smjelo biti nikakvog razdora među njima. Trebaju spustiti uzetog istom brzinom. Ako netko otpušta uže brže od ostalo troje, čovjek bi mogao ispasti iz svojeg kreveta. Ne bi se mogao sam držati zbog svojeg oslabljenog stanja.
Kako bismo pomogli Spasitelju trebamo zajedno raditi u jedinstvu i skladu. Svatko je važan, na svakom položaju i pozivu. Trebamo biti ujedinjeni u našem Gospodinu Isusu Kristu.
Naposljetku, bolestan, uzeti čovjek je položen pred Isusa. »Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: ʻSinko, opraštaju ti se grijesiʼ« (Mark 2:5). Isus mu je iskazao milost i iscijelio ga - ne samo fizički, već i duhovno: »Sinko, opraštaju ti se grijesi.« Nije li to predivno? Ne bismo li htjeli da se to dogodi i nama? Ja sigurno bih.
Znamo li ikoga u svojem životu koga muči duhovna uzetost, nekoga tko se jednostavno ne može vratiti u Crkvu sam ili sama? On ili ona bi mogli biti jedno od naše djece, jedan od naših partnera, supružnik ili prijatelj.
S toliko puno cjelodnevnih misionara sada dostupnih u svakoj crkvenoj jedinici bilo bi mudro da biskupi i predsjednici ogranaka bolje iskoriste svoje vijeća odjela i ogranka. Biskup može pozvati svakog člana vijeća odjela da sastavi popis imena onih kojima bi trebala pomoć. Članovi vijeća odjela zajedno će se pažljivo savjetovati o tome kako bi mogli najbolje pomoći. Biskupi će pažljivo slušati ideje i pripremiti zaduženja.
Cjelodnevni misionari veliki su izvori odjelima u aktivnostima spašavanja. Oni su mladi i puni energije. Vole imati popis određenih imena ljudi s kojima mogu raditi. Uživaju raditi zajedno s članovima odjela. Znaju da su im ovo sjajne prilike za pronalaženje. Predani su uspostavljanju Gospodinovog kraljevstva. Imaju snažno svjedočanstvo da će postati više nalik Kristu dok sudjeluju u ovim aktivnostima spašavanja.
Na kraju, mogu li vam otkriti još jedno skriveno blago koje se nalazi u ovom svetopisamskom zapisu. Nalazi se u stihu 5: »Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: ʻSinko, opraštaju ti se grijesiʼ« Nisam to primijetio ranije – njihovu vjeru. Naša zajednička vjera također će utjecati na dobrobit drugih.
Tko su ti ljudi koje je Isus spomenuo? Mogli bi doista biti ono četvero koje je nosilo uzetoga, sam čovjek, ljudi koji su se molili za njega i svi oni koji su bili tamo slušajući Isusovo propovijedanje i potiho bodreći u svojim srcima za čudo koje će se uskoro dogoditi. Mogli bi uključivati i supružnika, roditelja, sina ili kćer, misionara, predsjednika zbora, predsjednicu Potpornog društva, biskupa ili dalekog prijatelja. Možemo pomoći jedni drugima. Uvijek bismo se trebali brižljivo zauzimati u traženju potrebitih.
Svjedočim da Isus Krist jest Bog čudesa. Isus Krist voli sve nas i ima moć spasiti i iscijeliti, i tjelesno i duhovno. Kada mu pomažemo u njegovom poslanju spašavanja duša i mi ćemo također biti spašeni tijekom tog procesa. O tome svjedočim u njegovo sveto ime, ime Isusa Krista. Amen.