1 U godini kad kralj Uzija umrije, vidjeh također Gospoda gdje sjedi na prijestolju, visoko i uzvišeno, a skuti njegovi ispunjahu hram.

2 Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao šest krila; dvama zaklanjaše lice svoje, dvama zaklanjaše stopala svoja, dvama je letio.

3 I jedan klicaše drugome, te reče: Svet, svet, svet je Gospod nad Vojskama; cijela je zemlja puna slave njegove.

4 I stupovi vrata pomakoše se od glasa onoga koji klicaše, a kuća se napuni dimom.

5 Tada rekoh: Jao meni! Jer ja sam uništen; zato što sam čovjek nečistih usana; i prebivam usred naroda nečistih usana; jer oči moje vidješe Kralja, Gospoda nad Vojskama.

6 Tada doletje jedan od serafa k meni, imajući žeravu u ruci svojoj, koju bijaše uzeo kliještima sa žrtvenika;

7 I položi je na usta moja, te reče: Gle, ovo dotače usne tvoje; i bezakonje je tvoje skinuto, a grijeh tvoj očišćen.

8 Također čuh glas Gospodnji, kako govori: Koga da pošaljem, i tko će poći za nas? Tada ja rekoh: Evo me; pošalji mene.

9 A on reče: Idi i reci ovom narodu — Slušajte dobro, al’ oni ne razumješe; i gledajte dobro, al’ oni ne uvidješe.

10 Učini srce naroda ovoga pretilim, i učini uši njihove teškima, i zatvori oči njihove — da ne bi vidjeli očima svojim, niti čuli ušima svojim, niti razumjeli srcem svojim, te se obratili i bili iscijeljeni.

11 Tada rekoh: Gospode, koliko dugo? A on reče: Dok gradovi ne budu razoreni, bez žitelja, i kuće bez čovjeka, a zemlja ne bude posve pusta;

12 I Gospod ne protjera ljude daleko, jer će biti velikog napuštanja diljem zemlje.

13 No ipak će ostati desetina, i oni će se vratiti, i bit će izjedeni poput lipova stabla, i poput hrasta čija je srž u njima kada odbace listove svoje; tako će to sveto sjeme biti srž njegova.