1 A sad završavam zapis svoj o uništenju naroda mojega, Nefijaca. I dogodi se da mi pokročismo naprijed pred Lamancima.

2 I ja, Mormon, napisah poslanicu kralju Lamanaca, i zatražih od njega da nam dopusti da skupimo narod svoj u zemlju Kumora, pokraj brda koje se nazivaše Kumora, i ondje im možemo pružiti bitku.

3 I dogodi se da mi kralj Lamanaca dopusti ono što zatražih.

4 I dogodi se da mi pokročismo naprijed u zemlju Kumora, i razapesmo šatore svoje uokolo brda Kumora; i to bijaše u zemlji mnogo voda, rijeka i izvora; i ovdje se nadasmo da ćemo steći prednost nad Lamancima.

5 I kad tri stotine osamdeset i četiri godine bijahu prošle, mi bijasmo sabrali sav ostatak naroda našega u zemlju Kumora.

6 I dogodi se, nakon što sabrasmo sav narod svoj zajedno u zemlju Kumora, gle ja, Mormon, počeh starjeti; a znajući da je ovo posljednja borba naroda mojega, i jer mi Gospod zapovjedi da ne dopustim da zapisi, koje oci naši predavahu iz naraštaja u naraštaj, koji bijahu sveti, padnu u ruke Lamanaca (jer bi ih Lamanci uništili), zato ja izradih ovaj zapis s ploča Nefijevih, i sakrih u brdu Kumora sve zapise koje mi povjeri ruka Gospodnja, osim ovih nekoliko ploča koje dadoh sinu svojemu Moroniju.

7 I dogodi se da narod moj, sa ženama svojim i djecom svojom, sada vidje kako čete lamanske kroče prema njima; i s onim užasnim strahom od smrti što ispunja grudi svih opakih oni očekivahu suočenje s njima.

8 I dogodi se da oni dođoše u boj protiv nas, i svaka duša bijaše ispunjena stravom zbog veličine broja njihova.

9 I dogodi se da se oni oboriše na narod moj mačem, i lukom, i strijelom, i sjekirom, i svakovrsnim oružjem ratnim.

10 I dogodi se da ljudi moji bijahu sasječeni, da, i to mojih deset tisuća što bijahu sa mnom, a ja padoh ranjen u sredinu; i oni prođoše pokraj mene te ne dokrajčiše život moj.

11 I nakon što oni prođoše i sasjekoše sav narod moj osim nas dvadeset i četvero (među kojima bijaše sin moj Moroni), i mi, nadživjevši mrtve naroda našega, vidjesmo sutradan, nakon što se Lamanci vratiše u tabore svoje, s vrha brda Kumora, deset tisuća ljudi mojih što bijahu sasječeni, koji bijahu vođeni mnome na čelu.

12 I također vidjesmo deset tisuća ljudi mojih koje vođaše sin moj Moroni.

13 I gle, deset tisuća Gidgidoninih pade, a i on u sredini.

14 I Lama pade sa svojih deset tisuća; i Gilgal pade sa svojih deset tisuća; i Limha pade sa svojih deset tisuća; i Jeneum pade sa svojih deset tisuća; i Kumeniha, i Moroniha, i Antionum, i Šiblom, i Šem, i Još padoše svaki sa svojih deset tisuća.

15 I dogodi se da ih bijaše još deset koji padoše od mača, svaki sa svojih deset tisuća; da, štoviše, sav narod moj, osim onih dvadeset i četvero što bijahu sa mnom, a i nekoliko njih što pobjegoše u južne zemlje, i nekoliko njih što prebjegoše k Lamancima, pade; i meso njihovo, i kosti, i krv leže na licu zemaljskom, jer ih ostaviše ruke onih što ih ubiše da trunu na zemlji, i da se raspadnu i vrate se majci svojoj zemlji.

16 I duša se moja razdiraše od patnje zbog ubijenih od naroda mojega, i ja povikah:

17 O vi ljepotani, kako mogaste napustiti putove Gospodnje! O vi ljepotani, kako mogaste odbaciti onoga Isusa, koji stajaše raskriljenih ruku da vas primi!

18 Gle, da to ne učiniste, ne biste pali. No gle, vi padoste, i ja oplakujem gubitak vaš.

19 O vi lijepi sinovi i kćeri, vi očevi i majke, vi muževi i žene, vi ljepotani, kako li mogaste pasti!

20 No gle, otišli ste, i žalosti moje ne mogu učiniti da se vratite.

21 I dan uskoro dolazi kada smrtno vaše mora odjenuti besmrtnost, i ova tijela koja sad trunu u raspadanju moraju ubrzo postati neraspadljiva tijela; i tad morate stati pred sudište Kristovo, da vam se sudi prema djelima vašim; i ukoliko ste pravedni, tad ćete biti blagoslovljeni s ocima vašim koji otiđoše prije vas.

22 O da se pokajaste prije no što ovo veliko uništenje dođe na vas. No gle, vi otiđoste, a Otac, da, Vječni Otac nebeski, znade stanje vaše; i on čini s vama u skladu s pravdom svojom i milosrđem svojim.