1 I ja, Gospod Bog, prozborih Mojsiju, govoreći: Onaj Sotona, kojemu ti zapovjedi u ime Jedinorođenca mojega, isti je koji bijaše od početka, i on dođe preda me, govoreći — Gle, evo me, pošalji mene, ja ću biti sin tvoj, i ja ću otkupiti sav ljudski rod, tako da nijedna duša neće biti izgubljena, i zasigurno ću to učiniti; stoga podaj mi čast svoju.

2 No, gle, Ljubljeni Sin moj, koji bijaše Ljubljeni i Izabrani moj od početka, reče mi — Oče, neka bude tvoja volja, i neka slava bude tvoja zauvijek.

3 Dakle, zato što se Sotona pobuni protiv mene, te nastojaše uništiti opredjeljivanje čovjekovo, koje mu ja, Gospod Bog, dadoh, i također, da mu ja trebam dati moć svoju; moću Jedinorođenca svojega, učinih da on bude bačen dolje;

4 I on postade Sotona, da, i to đavao, otac svih laži, da obmanjuje i zasljepljuje ljude, i da ih odvodi zasužnjene po volji svojoj, i to sve one koji ne htjedoše poslušati glas moj.

5 I evo, zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi poljske koju ja, Gospod Bog, načinih.

6 I Sotona stavi to u srce zmije, (naime, on bijaše odvukao mnoge za sobom) i on nastojaše također prevariti Evu; naime, on ne poznavaše misao Božju, stoga nastojaše uništiti svijet.

7 I on reče ženi: Da, reče li Bog — Nemojte jesti sa svakog stabla u vrtu? (A on govoraše ustima zmije.)

8 I žena reče zmiji: Smijemo jesti od plodova sa stabala u vrtu;

9 Ali od ploda sa stabla koje vidiš posred vrta, Bog reče — Nemojte jesti od njega, niti ga dodirujte, da ne umrete.

10 I zmija reče ženi: Nećete zasigurno umrijeti;

11 Naime, Bog znade da u dan kad budete jeli od njega, tad će se oči vaše otvoriti, i vi ćete biti poput bogova, poznavajući dobro i zlo.

12 I kad žena vidje da stablo bijaše dobro za hranu, i da ono postade ugodno očima, i stablo poželjno da je učini mudrom; ona uze od ploda njegova, i pojede, i također dade mužu svojemu uz nju, i on pojede.

13 I oči se obadvoma otvoriše, i oni spoznaše da bijahu goli. I oni sašiše smokvino lišće zajedno i napraviše sebi pregače.

14 I oni začuše glas Gospoda Boga, dok hodahu vrtom, na svježini dana; i Adam i žena njegova pođoše se sakriti pred nazočnošću Gospoda Boga među stablima u vrtu.

15 I ja, Gospod Bog, zovnuh Adama, i rekoh mu: Kamo ideš?

16 A on reče: Čuh glas tvoj u vrtu; i pobojah se, zato što vidjeh da bijah gol, pa se sakrih.

17 I ja, Gospod Bog, rekoh Adamu: Tko ti kaza da si bio gol? Jesi li jeo sa stabla s kojega ti zapovjedih da ne smiješ jesti, a bude li tako zasigurno ćeš umrijeti?

18 I čovjek reče: Žena koju si mi dao, i zapovjedio da treba ostati uz mene, ona mi dade od ploda sa stabla i ja sam jeo.

19 I ja, Gospod Bog, rekoh ženi: Što je ovo što si učinila? A žena reče: Zmija me prevarila, i ja sam jela.

20 I ja, Gospod Bog, rekoh zmiji: Zato što si učinila ovo, bit ćeš prokleta nad svom stokom, i nad svakom zvijeri poljskom; po trbuhu ćeš se svome kretati, i prah ćeš jesti sve dane života svojega;

21 I postavit ću neprijateljstvo između tebe i žene, između potomstva tvojega i potomstva njezina; i ono će ranjavati glavu tvoju, a ti ćeš ranjavati petu njegovu.

22 Ženi ja, Gospod Bog, rekoh: Uvelike ću umnožiti žalost tvoju i začeće tvoje. U žalosti ćeš rađati djecu, i tvoja će želja biti za mužem tvojim, i on će vladati nad tobom.

23 A Adamu ja, Gospod Bog, rekoh: Zato što si poslušao glas žene svoje, i jeo od ploda sa stabla o kojemu ti zapovjedih, govoreći — Nemoj jesti od njega, prokleta će biti zemlja zbog tebe; u žalosti ćeš jesti s nje sve dane života svojega.

24 Trnjem također, i čičkom će ti rađati, i jest ćeš raslinje poljsko.

25 Znojem lica svojega kruh ćeš jesti, sve dok se ne vratiš u zemlju — jer zasigurno ćeš umrijeti — jer iz nje bijaše uzet: jer ti prah bijaše, i u prah ćeš se vratiti.

26 I Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva, zato što ona bijaše majka svima živima; naime, tako ja, Gospod Bog, prozvah prvu od svih žena, kojih je mnogo.

27 Adamu, i također ženi njegovoj, ja, Gospod Bog, načinih odjeću od kože, pa ih odjenuh.

28 I ja, Gospod Bog, rekoh Jedinorođencu svojemu: Gle, čovjek postade kao jedan od nas, poznavajući dobro i zlo; a sad, da ne bi pružio ruku svoju i blagovao također sa stabla života, te jeo i živio zauvijek,

29 Zato ću ja, Gospod Bog, istjerati njega iz Edenskog vrta, da obrađuje zemlju iz koje bijaše uzet;

30 Jer kao što ja, Gospod Bog, živim, upravo se tako riječi moje ne mogu vratiti ništetne, jer se one, pošto izlaze iz usta mojih, moraju ispuniti.

31 Tako ja istjerah čovjeka, i postavih istočno od Edenskog vrta kerubine i plameni mač, koji se okretaše u svakom smjeru kako bi čuvao put do stabla života.

32 (I ovo su riječi koje ja izrekoh sluzi svojemu Mojsiju, i one su istinite onako kako ja želim; i ja ih izrekoh tebi. Gledaj da ih ne pokazuješ nijednomu čovjeku, dok ti ja ne zapovjedim, osim onima koji vjeruju. Amen.)