Istina traje

starješina D. Todd Christofferson

Iz Zbora dvanaestorice apostola

Večer sa starješinom D. Toddom Christoffersonom

Obraćanje vjeroučiteljima COS-a • 26. siječnja 2018. • Salt Lake Tabernacle

Zahvaljujem svom Nebeskom Ocu za povlasticu što mogu biti s vama večeras. Zahvalan sam za starješinu Kima B. Clarka i brata Chada H. Webba. Divim se svima onima koji su spomenuti večeras ili koji su navedeni u tiskanom programu. Duboko cijenim Crkveni obrazovni sustav, vjeronauk i institut. Osjećam duboko divljenje prema svima koji služe – suradnicima, dobrovoljcima, svima koji pridonose. Vjerujem da je služba koju pružate iznimno važna i vrijedna članovima Crkve, pogotovo svakom nadolazećem naraštaju, i zahvalan sam vam.

Želio bih vam govoriti večeras o istini. Crkveni obrazovni sustav posvećen je podučavanju i usađivanju istine, pogotovo onih najznačajnijih i najtemeljnijih istina koje su podloge vječnog života. Uvijek je bilo važno ne samo podučavati već i braniti istinu, i čini se da u naše vrijeme ta potreba raste.

Svi se sjećamo razgovora u Ivanu kada je Isus bio optužen pred Pilatom i kada je izjavio kako je došao na svijet da »svjedoči[] za istinu. Svatko tko je prijatelj istine«, Isus je rekao, »sluša moj glas«.¹ Pilat je, zvučeći veoma cinično, odgovorio: »Što je istina?«² To je očito bilo retoričko pitanje. On možda nije vjerovao da istina postoji, ili je možda nakon života punog političkih spletki očajavao hoće li ikada otkriti ono što je zaista istinito. Ipak, njegovo je pitanje dobro, pitanje o kojem trebamo razmisliti.

U svojoj čudesnoj posredničkoj molitvi prilikom Posljednje večere, Gospodin je potvrdio da je Očeva riječ istina.³ Izjavio je da je zapis ili svjedočanstvo Svetog Duha istinito i da »istina ostaje u vijeke vjekova«.⁴ Rečeno je da su i Otac i Sin »pun[i] milosti i istine«.⁵ Objavom proroku Josephu Smithu Spasitelj je dao možda najsažetiju moguću definiciju istine: »Istina je spoznaja o stvarima kakve jesu, i kakve bijahu, i kakve će doći.«⁶

Iako je ta definicija izravna, ona implicira da bez božanske pomoći smrtničko shvaćanje istine ne može biti veoma široko. Počasni profesor na sveučilištu BYU Chauncey C. Riddle objasnio je to ovako:

»Nijedno smrtno biće ne može imati više od malenog traga istine o tome kakve stvari jesu, kakve su bile i kakve će biti. A pošto razumijemo stvari kroz odnose, mi kao smrtnici ne možemo shvatiti taj trag [istine] koji znamo u njegovoj potpunosti zato što trag poprima svoje puno značenje samo kada se povezuje sa svim drugim, te prošlošću, [sadašnjošću] i budućnošću svega drugog.

Istina je stoga nešto što u potpunosti shvaćaju samo bogovi, oni koji su sveznajući i koji vide i znaju sve što je prošlo, sadašnje i buduće.«⁷

Profesor Riddle dalje uočava:

»Kako bi spasio ljudski rod od ove ograničene sposobnosti razlučivanja istine, naš nam je Otac dao našeg Spasitelja, Isusa Krista, i Duha Svetoga. Naš Spasitelj daje svim muškarcima i ženama rođenim u ovom svijetu svjetlo Kristovo, po kojem oni mogu raspoznati dobro i zlo… Ako osoba primi i voli svjetlo Kristovo, te ga nauči koristiti po navici u razlučivanju dobra i zla, on ili ona bit će spremni primiti svjedočanstvo Duha Svetoga… Osoba s [darom Duha Svetoga] ima pravo na stalno suputništvo Duha Svetoga. Svaka osoba koja ima to stalno suputništvo ima pristup cijeloj istini. ʻA moću Duha Svetoga možete spoznati istinu o svemu [Moroni 10:5].’«⁸

Spasitelj je potvrdio ovo u izjavi na Posljednjoj večeri: »A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.«⁹ Josephu Smithu je dodao: »Onaj koji obdržava zapovijedi [moje] prima istinu i svjetlo, sve dok ne bude proslavljen u istini i spozna sve.«¹⁰

Prva stvar koju trebamo razumjeti o istini jest da poznavanje istine u bilo kojoj značajnoj mjeri zahtijeva božansku potporu, ili kroz svjetlo Kristovo ili uz pomoć Duha Svetoga. S obzirom na našu ograničenu smrtnu sposobnost i izvore, ako nemamo pomoć objave, jednostavno ne možemo steći opsežno znanje o stvarima kakve su bile, kakve jesu i kakve će biti, te kako se bilo koja stvar povezuje s tim kako je sve drugo bilo, jest ili će biti.

Ipak, Gospodin je savjetovao proroku Josephu Smithu da treba »proučavati i učiti, i upoznavati se sa svim dobrim knjigama, i s jezicima, govorima i ljudima.«¹¹ I on proširuje taj savjet na sve nas: »Tražite iz ponajboljih knjiga riječi mudrosti [ili možemo reći »istine«]; nastojte učiti, i to proučavanjem i također vjerom.«¹² A to trebamo činiti, kako on kaže, »marljivo«,¹³ Moramo uložiti svoj najveći napor, a taj najveći napor uključuje primjenu vjere – aktivno pitati, tražiti i kucati kako bi nam se otvorili istina i svjetlo koji dolaze od Boga.¹⁴ To je »duboko učenje«, kako ga je starješina Kim Clark večeras opisao.

Vjerujem da veći dio istine koju možemo otkriti, ako ne i cijela istina, dolazi kroz božansku pomoć, prepoznajemo li mi to ili ne. Pišući o svjetlu Kristovom, to jest Duhu Kristovom, predsjednik Boyd K. Packer je zabilježio:

»Duh Kristov može prosvijetliti izumitelja, znanstvenika, slikara, kipara, skladatelja, izvođača, arhitekta, književnika da napravi velike, čak nadahnute stvari za blagoslov i dobrobit cijelog čovječanstva.

Taj Duh može potaknuti zemljoradnika na njegovom polju i ribara na njegovom brodu. On može nadahnuti učitelja u učionici, misionara dok podučava svoju lekciju. On može nadahnuti učenike koji slušaju. A što je od najveće važnosti, može nadahnuti muža i ženu, oca i majku.«¹⁵

Među svim ljudima mi trebamo biti dovoljno ponizni i realni da priznamo kako nije samo spasenje ono što dolazi po milosti »nakon svega što možemo učiniti«, već i naše shvaćanje istine također dolazi po milosti »nakon svega što možemo učiniti«.¹⁶ »Jer riječ je Gospodnja istina, i što je god istina svjetlo je, a što je god svjetlo Duh je, i to Duh Isusa Krista.«¹⁷

Okrećem se sada Spasiteljevoj izjavi: »Istina ostaje u vijeke vjekova.«¹⁸ U odsjeku 93 Nauka i saveza Gospodin izjavljuje: »Sva je istina neovisna u onom krugu u koji je Bog smjesti, da djeluje sama za sebe, kao i svaka razumnost; u protivnom nema postojanja.«¹⁹ Smatram da ovo znači kako sva istina, uključujući istinu koja upravlja našom trenutnom sferom, postoji neovisno i odvojeno. Na nju ne utječu moja želja ili vaše mišljenje. Ona stoji neovisno o bilo kakvom nastojanju da ju se kontrolira ili mijenja. Ne može se lobirati niti utjecati na nju ni na koji način. Ona je utvrđena stvarnost.

Spasitelj je rekao da bez ove utvrđene stvarnosti istine »nema postojanja«.²⁰ Vjerujem da je Lehi ovo imao na umu kad je podučio:

»A reknete li da nema zakona [riječ zakon upotrijebljena ovdje sinonim je istine – koja je ʻneovisna u onom krugu u koji je Bog smjestiʼ], reći ćete također da nema ni grijeha [grijeh je neposlušnost zakonu]. A reknete li da nema grijeha, reći ćete također da nema ni pravednosti [pravednost je poslušnost zakonu; drugim riječima, bez zakona, to jest istine, nema ničega što se može slušati ili odbiti slušati]. A nema li pravednosti, nema ni sreće [sreća je rezultat pravednosti]. A nema li pravednosti ni sreće, nema ni kazne ni bijede [kazna i bijeda su posljedice grijeha]. A ako svega toga nema, nema ni Boga. A nema li Boga, nas nema, niti zemlje; jer ne bi moglo biti stvaranja svega, niti onoga što djeluje, ni onoga na što se djeluje; stoga, sve bi moralo nestati.«²¹

Dakle, po tome znamo da istina postoji, da ona predstavlja utvrđenu i nepobitnu stvarnost, da je bez pomoći količina istine koju smrtnici mogu razlučiti relativno mala, da ovisimo o pomoći božanske objave kako bismo naučili »istinu o svemu«,²² te da mi i Bog ovisimo o istini za djelovanje i stvaranje, »u protivnom nema postojanja«.²³ Na drugim mjestima učimo također da se istina ne suprotstavlja istini, već da se zaista sva istina može uobličiti u jednu veliku cjelinu.

Stoga, gdje se nalazimo u današnjem svijetu dok nastojimo podučiti i utvrditi istinu, pogotovo duhovnu istinu?

U većem dijelu svijeta relativističko je mišljenje postalo dominantna filozofija. Pod relativizmom mislim na stav da su etičke i moralne istine relativne, da ovise o stavovima i osjećajima onih koji ih drže te da nitko ne može suditi o valjanosti nečije »istine«. Ovih se dana često čuju riječi »moja istina« i »njegova istina« ili »njezina istina«. Ovaj je način razmišljanja opisao kolumnist David Brooks, u svojem osvrtu na knjigu Lost in Transition Christiana Smitha, sociologa sa sveučilišta Notre Dame, i drugih. Brooks izvještava:

»Tipičan stav, kojem se većina [Smithovih sugovornika] uvijek iznova vraćala, jest da su moralni izbori samo pitanje osobnog ukusa. ʻTo je osobnoʼ, ispitanici su obično govorili. ʻPojedinac odlučuje. Tko sam ja da išta kažem?ʼ

Odbacujući slijepo podlaganje autoritetu, mnogi su se mladi ljudi usmjerili prema drugoj krajnosti: ʻUčinio bih ono što mislim da me usrećuje ili što osjećam. Nemam drugog načina kako znati što činiti osim onoga što osjećam u sebi.ʼ

Mnogi su lako govorili o svojim moralnim osjećajima, ali su oklijevali povezati te osjećaje s bilo kakvim širim razmišljanjem o zajedničkoj moralnoj okosnici ili obvezi. Kako je netko to izrazio: ʻZapravo, pretpostavljam da su moji osjećaji ono što čini nešto ispravnim. Ali različiti ljudi imaju različite osjećaje, stoga ne mogu govoriti u ime nekog drugoga što je ispravno, a što je krivo.ʼ«²⁴

Mislim da se možete složiti kako je filozofija moralnog relativizma uvelike uznapredovala u naše vrijeme. »Ne suditi« je postalo gotovo neosporivo mjerilo razgovora i ponašanja. Ali u stvarnosti svi sudimo o onome što je ispravno i krivo, i ne samo za sebe, već i za ljude i društvo oko nas. Zakoni i sustavi zakona, čak i politički sustavi, utjelovljenje su moralnih vrijednosti i opaženih istina. U pluralističkom društvu možemo raspravljati o tome koje vrijednosti treba ugraditi u zakone ili pravila, te što je ispravno, krivo ili istinito, ali naposljetku, gledom na bilo koju temu, prevladava nečiji stav, ili stav neke grupe o istini, i svi postaju vezani njime.

Moralni relativizam jednostavno ne vrijedi ako želimo red i pravdu u društvu. Može li ubojstvo biti krivo za većinu, ali ispravno za neke? Ima li lopov pravo zadržati ono što ukrade i nastaviti krasti zato što vjeruje da je pljačka ispravna za njega, pogotovo pošto je odrastao u siromašnim okolnostima? Ili uzimajući u obzir nešto što se vrlo često danas pojavljuje u vijestima, ima li muškarac pravo seksualno zlostavljati ženu zato što smatra da je to dosljedno njegovom osobnom osjećaju za ispravno i krivo?

»Pa,« netko bi mogao reći, »vi govorite o stvarima koje su općenito prihvaćene kao krive. Postoje neke samopostojeće vrijednosti koje su dio ljudskog postojanja, a koje su temelj za zakone protiv ubojstva, silovanja, krađe i drugih djela koja čine zlo ljudima ili se upliću u njihovu legitimnu potragu za srećom. To su temeljna i univerzalna ljudska prava koja negiraju svako pravo pojedinca na suprotno. Samo se izvan tih priznatih ljudskih prava taj moralni relativizam može primijeniti, gdje svaki pojedinac može definirati za sebe što je ispravno, a što je krivo.« Ali ovaj način razmišljanja dokazuje da zaista postoje moralne bezuvjetnosti, bilo da ih nazivate univerzalnim ljudskim pravima ili nečim drugim. Barem neke istine i moralni koncepti postoje odvojeno od osobnog poriva ili sklonosti. Zapravo se jedino može raspravljati o tome što su one i koliko daleko idu. Ono što nazivamo moralnim relativizmom u osnovi je tekuća rasprava o toleranciji: Koja djela i razlike treba tolerirati u društvu i u ljudskim odnosima?

Naš je poziv, a to je sve hitnije u ovom okruženju, podučavati istinu o moralnim konceptima: što oni jesu i koliko daleko idu. Mi cijenimo istinu o svakoj temi iz bilo kojeg izvora, ali vječnu istinu, pogotovo kako ona utječe na značenje, svrhu i vođenje života, moramo steći od Boga. Moralni relativisti općenito ne vide ulogu ili važnost Boga u ovoj raspravi i obično sumnjaju da on uopće postoji. Bilo bi prilično neugodno za njih ako bi on zaista postojao, a još više ako bi govorio čovjeku. O istini se može razmišljati kao o nečem relativnom samo ako Boga nema.

Organizacija Pew Research nedavno je izvijestila da je prvi put većina Amerikanaca (56 posto) rekla kako nije potrebno imati vjersko uvjerenje da bi netko bio dobra osoba. »ʻBog nije preduvjet za dobre vrijednosti i moral,ʼ rekao je Greg Smith, upravitelj istraživanja Pewa, u svom članku o otkrićima.«²⁵

Siguran sam da ćemo se složiti kako ljudi koji su ateisti ili koji inače ne iskazuju vjeru ili vjersko uvjerenje mogu biti, i najčešće jesu, dobri i čestiti ljudi. Ali nećemo se složiti da se to događa bez Boga. Kako je rečeno ranije, sviđa li se to osobi ili ne, vjeruje li ona to ili ne, ili je li čak svjesna toga ili ne, ona je prožeta svjetlom Kristovim i stoga posjeduje zdravo razumijevanje ispravnog i krivog koje ponekad nazivamo savješću. Spasitelj je rekao: »Ja [sam] istinito svjetlo koje osvjetljuje svakog čovjeka što dođe na svijet.«²⁶ Također čitamo: »I Duh daje svjetlo svakom čovjeku koji dođe na svijet; i Duh prosvjetljuje svakog čovjeka diljem svijeta koji sluša glas Duha.«²⁷

Predsjednik Boyd K. Packer je u članku koji sam naveo ranije podučio:

»Svaki muškarac, žena i dijete iz svakog naroda, kulture ili rase – svatko, bez obzira gdje žive, što vjeruju ili što čine – ima u sebi svjetlo Kristovo koje ne može nestati. S tog su gledišta svi ljudi stvoreni jednaki. Svjetlo Kristovo u svakome je svjedočanstvo da Bog nije pristran (vidi NiS 1:35). On se prema svakome odnosi jednako kroz to podarivanje svjetla Kristova.«²⁸

Svjetlo Kristovo koje postoji u svakom smrtniku ono je što je Lehi imao na umu kad je izjavio: »A ljudi su podučeni dostatno da raspoznaju dobro od zla… A zato što su otkupljeni od pada, oni postadoše slobodni zauvijek, raspoznavajući dobro od zla; da djeluju samostalno.«²⁹ Mormon je poticao: »Istražuj[te] marljivo u svjetlu Kristovu kako biste mogli raspoznavati dobro od zla; a prigrlite li sve što je dobro, i ne osudite to, zacijelo ćete biti dijete Kristovo.«³⁰

Moralni relativizam čini veliku štetu kada nastoji oslabiti savjest. Ako se prizna i slijedi, savjest će dovesti do još većeg svjetla i istine. Ali zanemarivanje ili gušenje savjesti očito odvodi osobu od svjetla i istine u nijekanje, grijeh i žaljenje. Pretvaranje da nema utvrđene, objektivne istine nije ništa više od pokušaja izbjegavanja obveze i odgovornosti. To nije recept za sreću.

Prije dvadeset godina J. Budziszewski, profesor upravljanja i filozofije na sveučilištu University of Texas u Austinu, napisao je zanimljivi članak za katoličke novine First Things nazvan »Osveta savjesti«. Govorio je o savjesti kao dijelu prirodnog zakona, »zakona zapisanog u srcu svakog ljudskog bića«. Mi bismo, naravno, to opisali kao svjetlo Kristovo. U svakom slučaju, njegova su opažanja o pokušajima ušutkavanja savjesti pronicljiva.

Napisao je da je »naše znanje o temeljnim načelima [poput onih utjelovljenih u deset zapovijedi] neizbrisivo. To su zakoni koje ne možemo ne znati.«³¹ Moralni relativizam niječe da ova temeljna načela postoje, ili ako postoje, niječe da su ispravna za sve. Moralni realizam tvrdi da zapravo ne znamo istinu, ali je iskreno tražimo i činimo najbolje što možemo, nastojeći, može se reći, vidjeti u maglenoj noći. Budziszewski izjavljuje: »Mi znamo bolje, i ne činimo najbolje što možemo. … Općenito raspoznajemo ispravno i krivo, ali želimo da to ne možemo. Samo se pretvaramo da tražimo istinu – tako da možemo činiti krivo, odobravati krivo ili ugušiti naše žaljenje za pogrešne postupke u prošlosti… Naše se propadanje događa ne zbog moralnog neznanja već zbog moralnog potiskivanja. Mi nismo nepodučeni, već poričemo poduku. Ne nedostaje nam moralno znanje; mi ga obuzdavamo.«³²

Ono što je Alma opisao svom sinu Korijantonu kao »grižnju savjesti«³³ stvarno je i Budziszewski ističe da pokušaji gušenja savjesti ili olakšanja žaljenja, bez pokajanja, na kraju ne uspijevaju. Vidimo to na ljudima koji se pretvaraju da nije krivo ono što znaju da je krivo. Oni mogu namjerno uvijek iznova ponavljati grijeh u pokušaju da nadjačaju glas savjesti. Neki mogu tražiti trajnu zabavu zadubljujući se u društvene medije, video igre ili stalnu glazbu u svojim ušima kako bi izbjegli svaki tihi trenutak kada bi savjest mogla progovoriti. Vidimo to u opravdavanjima kojima, izgleda, nema kraja, bilo u brojnosti ili u kreativnosti. Budziszewski navodi ovo: »Kažem sam sebi da je seks [izvan braka] u redu zato što ću se oženiti svojom partnericom, zato što želim da se moja partnerica uda za mene, ili zato što trebam saznati možemo li biti sretni u braku, … [ili] ʻne trebaju nam obećanja zato što smo zaljubljeni.ʼ To naravno implicira da oni koji [žele ili] trebaju obećanja vole nečisto.«³⁴

Izvan pretvaranja, ometanja ili opravdavanja, ljudi mogu pokušavati nagovoriti druge da sudjeluju u krivom činu kao način da opravdaju sebe. Oni »ne griješe privatno; oni regrutiraju«³⁵ Možemo reći da je Sotona stručnjak u regrutiranju, »jer on nastoji da svi ljudi budu bijedni poput njega«.³⁶ Najviše uznemiruju oni koji inzistiraju da se »društvo mora preobraziti tako da više ne sudi tako strašno. Tako oni mijenjaju zakone, prodiru u škole i stvaraju nametljivu birokraciju socijalne skrbi.«³⁷ Dobro je Izaija upozorio: »Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!«³⁸

Tako, Budziszewski zaključuje, naši napori da ugušimo moćne sile savjesti i opravdamo krivnju guraju društvo sve dublje u moralni bezdan.³⁹ Dodao bih da to također objašnjava bijes koji sve više izbija u svakom pokušaju rasprave koji uključuje društvena mjerila i norme.

Govoreći Nikodemu, Isus je rekao:

»U ovome se sastoji sud: Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. –

Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela.

Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.«⁴⁰

Pokušaji suzbijanja savjesti nisu samo uzaludni, već i ako bi ljudi razumjeli stvari u njihovom pravom svjetlu, nitko nikada ne bi želio pokušati. Spomenuo sam na početku što je Lehi podučio o pokušaju bijega od kazne i bijede niječući stvarnost grijeha – »reknete li da nema zakona, reći ćete… da nema ni grijeha«.⁴¹ Ako bismo mogli izbrisati zakon, ili istinu, kao što oni koji se bore protiv savjesti pokušavaju učiniti, zaista bismo se mogli osloboditi krivnje, kazne ili bijede. Ali sjetite se, kao što je Lehi upozorio, bez zakona ne bi bilo ni prednosti našeg postojanja. Izbrisali bismo mogućnost pravednosti i sreće. Izbrisali bismo stvaranje i postojanje. Očito je da je ideja brisanja ili uklanjanja istine besmislica, ali postoji način kako ukloniti bijedu čuvajući mogućnost za sreću. To se zove nauk ili evanđelje Kristovo – vjera u Krista, pokajanje i krštenje, i vodom i Duhom.⁴²

Mi moramo pomoći našim učenicima, Spasiteljevim riječima, »raditi pošteno«,⁴³ – to jest, u potpunosti prihvatiti svjetlo Kristovo koje je u njima i prigrliti dodatno svjetlo i istinu koji dolaze kroz Duha Svetoga. Opiranje, opravdavanje i pretvaranje neće pomoći. Samo pokajanje i poslušnost istini mogu izručiti »autentičnost« koju mnogi žele. Samo pokajanje i poslušnost istini mogu sačuvati i povećati našu sreću i slobodu.

Rano u mojoj odvjetničkoj karijeri vidio sam izbliza tragične plodove ignoriranja savjesti. Bio sam sudski bilježnik suca okružnog suda SAD-a Johna J. Sirice u Washingtonu D.C. Nacionalni skandal poznat kao Watergate započeo je nedugo prije nego što je počela moja služba i sudski procesi vezani za Watergate zaokupljali su vrijeme suca Sirice, a stoga i moje vrijeme, gotovo u potpunosti sljedeće skoro dvije i pol godine. Ne iznoseći detalje, jednostavno ću reći da su 1972. godine radnici u kampanji za ponovni izbor predsjednika Richarda Nixona, Odboru za ponovni izbor predsjednika, koristeći provale i prisluškivanje, pokušali ukrasti podatke od Demokratskog nacionalnog odbora. Uhićenja su bila provedena i gotovo je odmah započeo napor da se sakrije svaka povezanost ovih nezakonitih aktivnosti s kampanjom predsjednika Nixona ili svakim službenikom Bijele kuće. Ovo je zataškavanje činilo kriminalno ometanje pravde i naraslo je toliko da je uključilo čak i predsjednika Nixona.

Činilo mi se da je bilo mnogo točaka tijekom sljedeće dvije godine prije nego što je dao ostavku kada je Nixon, s probuđenom savješću, mogao zaustaviti sve govoreći: »Ovo nije ispravno, nećemo nastaviti, neka bude sve kako bude«, i možda je mogao preživjeti političku neugodnost i neizbježne kritike i dovršiti svoj mandat. Ali nije nikada rekao dosta. Umjesto toga, još se dublje sam uključio u zavjeru zataškavanja. Najgore mi je bilo kad smo sudac Sirica i ja slušali snimku razgovora koji se odvio 21. ožujka 1973. između predsjednika i pravnog savjetnika Bijele kuće, Johna Deana, u ovalnom uredu.

Dean je upravljao zataškavanjem u Bijeloj kući i osjećao je da se počinje rasplitati. Sada je došao tražiti vodstvo od Nixona. U tom snimljenom razgovoru Dean je izložio što je bilo učinjeno tijekom prethodnih nekoliko mjeseci, uključujući dogovaranje isporuke novca obiteljima onih koji su priznali krivicu za provalu u Watergate. Novac je bio dan kako bi se kupila njihova šutnja o nadređenima u Odboru za ponovni izbor predsjednika koji su planirali i naredili provalu, ali sada su prijetili da će progovoriti zato što novac za njihove obitelji nije dolazio ili ga nije bilo onoliko koliko su oni mislili da im je bilo obećano.

Sudac Sirica i ja bili smo zapanjeni kad smo čuli kako Nixon mirno pita: »Koliko će novca trebati?« Prema tonu njegova glasa Dean se sam činio iznenađen ovim odgovorom i s brojem koji se činio izvučen niotkud odgovorio je: »Milijun dolara«. Nixon je rekao da neće biti problem skupiti taj iznos, ali brinuo se kako se može razdijeliti bez da mu se uđe u trag. Sudac i ja nismo mogli vjerovati – nismo htjeli vjerovati – onome što smo slušali i on mi je proslijedio bilješku predlažući da premotamo traku i poslušamo ponovno. Završili smo slušati razgovor i zatim smo, ne rekavši puno jedan drugome, pospremili traku i ranije otišli kući. Još i sada pamtim osjećaj razočaranja i tuge. To je bilo nekoliko mjeseci prije Nixonove ostavke, ali znali smo tada da će predsjednik biti opozvan s dužnosti ako prije toga ne da ostavku.

Pitao sam se tada, i nakon toga, zašto je Nixon dozvolio da ovaj skandal raste i izjeda. Još uvijek osjećam iznenađenje da je tijekom vremena njegova savjest mogla postati toliko umrtvljena da čak i pokušaj ucjene predsjednika Sjedinjenih Država od strane provalnika u Watergate nije u njemu probudio nikakvo ogorčenje. Životna lekcija koju sam uzeo iz ovog iskustva bila je da moja nada da ću izbjeći mogućnost slične katastrofe u svom životu leži u tome da nikada ne činim iznimku – da se uvijek i redovito podlažem poticajima savjesti. Zamrzavanje svojeg integriteta, čak i za naizgled mala djela u naizgled malim stvarima, dovodi osobu u opasnost da će na kraju potpuno izgubiti korist i zaštitu savjesti. Siguran sam da su se neki »izvukli«, u smislu da su djelovali nepošteno ili nezakonito u poslovnom, profesionalnom ili političkom životu i nikada nisu bili pozvani na odgovornost (barem ne u ovom životu). Ali slaba savjest, i svakako zagušena savjest, otvara vrata drugim »aferama Watergatea«, velikim ili malima, kolektivnim ili osobnima – katastrofama koje mogu ozlijediti i uništiti i krive i nevine.

Ivan bilježi Spasiteljevo snažno obećanje »Židovima koji su mu vjerovali: ʻAko ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditiʼ«⁴⁴ Poznavanje i slijeđenje istine sasvim nas sigurno oslobađa – najprije od ropstva neznanju i grijehu,⁴⁵ a zatim da tražimo svako dobro sve dok ne primimo Očevo kraljevstvo i sve što on može dati.⁴⁶ Znajući da je Isus sam »put, istina i život«,⁴⁷ možda je najvažnije značenje toga da nas istina oslobađa to da nas on svojom milošću oslobađa od smrti i pakla.⁴⁸

Gospodin je izjavio: »Svjetlo i istina odbacuju onoga zloga [prekidajući ropstvo grijehu]… [Ali] onaj opaki dolazi i oduzima svjetlo i istinu, kroz neposluh, djeci ljudskoj, te zbog predaja otaca njihovih.«⁴⁹

U Mormonovoj knjizi imamo dalekovidan primjer toga kako zli oduzima svjetlo i istinu kroz lažne tradicije i neposlušnost. Oko stoljeće i pol prije Kristova dolaska lamanski je narod opisan kao ljudi koji su opterećeni lažnim predajama i koji »ne znadoše ništa o Gospodu«.⁵⁰ Tek kad su sinovi Mosijini poduzeli svoju čudesnu misiju značajan je broj Lamanaca čuo naum spasenja i saznao istinu.⁵¹

Kralja Lamonija je nadvladala radost izlaska iz tame neistina na čudesno svjetlo istine. »I svjetlo što osvjetljavaše um njegov, a to bijaše svjetlo slave Božje,… uli takvu radost u dušu njegovu, nakon što oblak tame bijaše raspršen, i da svjetlo vječnoga života bijaše upaljeno u duši njegovoj, da,… to nadvlada naravno tijelo njegovo, te on bijaše ponesen u Bogu.«⁵²

Postoje zaista samo dvije opcije. Jedna je tražiti istinu slušajući riječi Kristove – »Onaj koji obdržava zapovijedi njegove prima istinu i svjetlo, sve dok ne bude proslavljen u istini i spozna sve.«⁵³ Druga je biti zaveden od strane protivnika i pokušati nemoguće – pronaći sreću u njegovim izmišljanjima. Ne može se uspjeti u životu ovdje ili u budućem životu zanemarujući stvarnost istine, ali neki, zapravo mnogi ljudi, to pokušavaju – to samo izgleda puno lakše od pokajanja. Ali samo pokajanje i poslušnost istini Božjoj oslobađaju nas od svijeta mašte koji će sasvim sigurno propasti, »i velika [će biti njegova] ruševina«.⁵⁴

Temeljne istine, središnje stvarnosti našeg postojanja, koje moramo uvijek iznova podučavati s čistim uvjerenjem i svom moću koju nam Bog daje su ove:⁵⁵

Bog, naš Nebeski Otac, živi, jedini pravi i živi Bog.
Isus Krist je Jedinorođeni Sin Božji.
Isus Krist je došao na Zemlju da otkupi svoj narod; trpio je i umro kako bi pomirio za njihove grijehe.
Ustao je ponovno od mrtvih, ostvarujući Uskrsnuće.
Svi će stati pred njega da im bude suđeno u posljednji i sudnji dan, prema njihovim djelima.

Trebamo voljeti ove istine i živjeti prema njima. Iznosim svečano svjedočanstvo da one jesu istina. Da aktivno i s ushićenjem tražimo istinu, podučavamo ju i živimo prema njoj, moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.