2:3

Isus Krist je odgovor

starješina Ronald A. Rasband

Iz Zbora dvanaestorice apostola

Večer s općim autoritetom • 8. veljače 2019. • Salt Lake City Tabernacle

Draga braćo i sestre, oni od vas koji ste ovdje u Tabernacleu na Hramskom trgu i oni od vas koji ste se sabrali iz cijeloga svijeta, sestra Rasband i ja počašćeni smo što možemo biti s vama. Prisjećam se utjecaja koji su moji učitelji vjeronauka i instituta imali na mene, a koji mi je promijenio život. Do današnjeg dana mogu vidjeti dojam koji su moji učitelji imali na to kako proučavam Sveta pisma i posebice na to koliko volim Mormonovu knjigu.

Također cijenim društveno iskustvo po kojem sam bio na sigurnom mjestu sa svojim prijateljima koji su uživali što su bili zajedno u evanđeoskom okruženju. Družili smo se u zgradi vjeronauka u srednjoj školi i na institutu na koledžu. Posebice sam se radovao vođenju Melanie Twitchell na plesove instituta. Melanie je sada moja prelijepa, predivna supruga.

Kao učitelji vjeronauka i instituta puno radite na privođenju duša Isusu Kristu. Molite se za svoje polaznike; proučavate da biste mogli odgovoriti na njihova pitanja; pripremate se duhovno da biste podučavali po Duhu; uzdižete, uključujete i osvjetljavate istine evanđelja.

Kada Gospodin traži one koji bi mogli pomoći polazniku koji se muči, mladoj osobi koja je na rubu, jednom od svoje dragocjene djece koja propada u svjedočanstvu i razumijevanju, on je pripremio vas da istupite u timskom radu s roditeljima i vođama Crkve. Vi stojite pred svojim polaznicima i potvrđujete istinu da Isus Krist živi, da naš Otac na Nebu voli svakoga od nas i da mi imamo mjesto u njegovom vječnom naumu. I najbolje od svega, vi zapravo vjerujete u to.

Vi ste, kao što starješina Jeffrey R. Holland često kaže, »od Boga doš[li] kao učitelj[i]«.¹

»Kolik[i su…] privedeni… da opjevaju otkupljujuću ljubav, i to zbog moći riječi njegove koja je u nama; zato, nemamo li veliki razlog da se radujemo?

Da, ima[te] razlog da ga hvali[te] zauvijek.«²

Ipak, s vremena na vrijeme težina uzdizanja, podučavanje i poticanja mladih gotovo je veća nego što ju možete podnijeti. Gospodin zna da ovo djelo dovođenja duša k njemu može biti teško. Naučio sam to kao predsjednik misije u New York Cityju kada je ovaj stih iz Alme odjekivao u mojoj duši: »Evo, kad srca naša bijahu potištena, i upravo se htjedosmo vratiti, gle, Gospod nas utješi i reče: Pođite među braću svoju, Lamance, i podnašajte sa strpljivošću nevolje svoje, a ja ću vam dati uspjeha.«³

Neprijatelj nije zadovoljan s onime što je do sada istesao iz kraljevstva Božjega na Zemlji. On želi više. Agresivan je i nemilosrdan. Cilja one koji su vam predani na brigu; u nekim vidimo da »umiru od straha«.⁴

Neki polaznici skrenu s puta, no uz Duha Gospodnjega vi im možete pomoći da se vrate na put. Sjetite se Pavlovih riječi: »Trpimo nevolje, ali nismo u tjeskobi; ne znamo kako bismo se okrenuli, ali ne očajavamo; progone nas, ali nismo ostavljeni u pogibli; obaraju nas na zemlju, ali nismo uništeni.«⁵

Zašto?

Zato što nas Kristov povod poziva sa sljedećim vječnim obećanjem: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti«.⁶

Gospodin je rekao: »Stoga budite odvažni, i ne bojte se, jer ja sam, Gospod, s vama, i stajat ću uz vas; a vi ćete svjedočiti o meni, to jest Isusu Kristu, da sam ja Sin živoga Boga, da bijah, da jesam, i da ću doći«.⁷

Ne možemo biti »odvažni«⁸ i biti zaglavljeni zbog straha. To se dvoje – odvažnost i strah – međusobno isključuju. A ako slijedimo Gospodinovu zapovijed – ako smo odvažni – bit ćemo samouvjereni u svjedočenju o njemu, Spasitelju svijeta. Spoznat ćemo ga takvim kakav jest i prepoznati jedinstvenu ulogu koji on ima u uzdizanju nas povrh i iznad hirova svijeta.

Biti odvažni znači imati povjerenja u njega kada stvari ne ispadnu kako smo planirali. To znači ustrajati kada nas teški zadaci i zaokreti u životu povedu neočekivanim smjerovima, kada tragedija i teškoća razbiju naše snove. No Gospodin nas podsjeća: »U ovom svijetu radost vaša nije potpuna, no u meni je radost vaša potpuna«.⁹

Možete reći u svojim razredima koji su polaznici prigrlili »odvažn[ost]«. Oni i dalje imaju izazove i probleme, no suočavaju se s njima s vjerom i povjerenjem u Boga. Oni sjede u razredu, revni da odgovore na pitanja, puni nade da će spoznati istine koje se naučavaju te imajući pouzdanje u to tko su. Za njih je izjava »Božje sam dijete ja«¹⁰ i spoznaja i sigurnost, ne samo dugoročna uspomena na pjevanje u Maloj školi. Oni dolaze tražeći iskustva, uvide i kontekst koji će im pomoći prebrati kroz njihova pitanja. Oni žele osnažiti svoju nadu dok plove kroz svadljivi svijet, a posred svojih mnogih pritisaka svjetlo u njihovim očima prevladava izmorenost svakodnevnog života.

Tijekom mojih dana vjeronauka i instituta – čini se da je to bilo davno, dodao bih – polaznici su dolazili na sat vjerujući, ili se to meni tako činilo. Oni nisu bili uzdrmani onime što su nalazili na internetu, jer nije bilo interneta. Nisu nosili u svojim ruksacima brige koje je svijet bacio na njih po pitanju vjere, objave, proroka ili vjerovanja u Boga.

I što je s onima u posljednjim redovima koji ostavljaju otisak svojeg lica na svojim knjigama? Ili s djevojkom koja je nedavno odrezala svu svoju kosu i ne želi vas pogledati u oči? S ono dvoje koji su dolazili na sat razgovarajući, no sada jedva međusobno pričaju? Što je sa sjajnim polaznikom koji se čini kao da je izgubio zanimanje za raspravu o evanđelju te ga sada nema više nego što je nazočan? Što je s praznim pogledima nekih – njihovi pogledi prazni kao i njihova nastojanja? Neki polaznici dolaze na sat, sjede, a onda se iskradu kroz vrata, ne uzimajući ništa sa sobom – čak ni Duha. Stres, strah, kušnja, kriza i razočaranje preuzeli su njihove dragocjene živote.

Pitate li se ikada: »Što se to događa?« Ja se pitam.

Strah i očaj: to je ono što se događa. Strah od neprihvaćenosti od strane prijatelja. Strah od akademske izvedbe, pritisaka i problema kod kuće koje ne mogu riješiti. Strah da ne mogu imati povjerenja ni u koga i da nitko nema povjerenja u njih. Strah od toga da budu sami i strah da budu u skupinama. Strah da su na teret drugima. Strah od organizirane vjere ili bilo kakve vjere. Strah da nema rješenja ili pomoći za njihovu bol. Strah potiče obeshrabrenje i očaj, tjeskobu i potištenost; strah potiče frustracije koje nemaju dobar kraj. Strah vjeruje da nitko neće razumjeti pa, i gore, da nitko neće pitati: »Što ne valja?«

Nažalost, strah se u svojim mnogim oblicima očituje u najokrutnijem kraju – samoubojstvu.

Kada je prošle godine guverner savezne države Utah uspostavio radnu skupinu da riješi povećanje u samoubojstvima tinejdžera, zatražio je od predsjednika Russella M. Nelsona da postavi vođu Crkve u tu službu. Predsjednik Nelson me zadužio za ovu zastrašujuću dužnost. Spoznao sam da nitko nije imun. Samoubojstvo tinejdžera kriza je koja doseže sve dijelove svijeta. Statistike pokazuju da je samoubojstvo među tri vodeća uzroka smrti mladih u dobi od 15 do 24 godine. I ovo: »Pokušaji samoubojstva 20 su puta učestaliji od ostvarenih samoubojstava.«¹¹ To je, moja draga braćo i sestre, okrutna statistika.

Svi se moramo suočiti s tim pitanjem. Kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana moramo se obvezati na sve što možemo kako bismo preoblikovali razmišljanje da je samoubojstvo odgovor – odgovor čak vrijedan razmatranja. Moramo razgovarati s tinejdžerima o samoubojstvu i voljeti ih toliko da ga neće razmatrati kao rješenje za svoju bol. Život predsjednika Thomasa S. Monsona utjelovljivao je izraz »u spas«. Trebamo to preuzeti kao svoj zadatak.

To je ono što je Spasitelj učinio za sve nas. Došao je nama u spas s Pomirenjem te nastavlja izražavati tako duboku ljubav iscjeljujući nas, potičući nas i donoseći na mir ako ćemo mu se samo okrenuti.

Možemo izraziti ljubav ako je to ono što je mladima potrebno, pronaći im prijatelja, slušati ih i potražiti ih s ljubaznom riječju ili gestom. Možda ćemo trebati raditi s njihovim roditeljima i biskupima kako bismo dobili usluge savjetovanja za muke, potištenost ili druge mentalne bolesti. Možemo pozitivno doprinijeti u njihovom životu. Posebice ranjivi na samoubojstvo su oni mladi i mladi odrasli samci koji se muče s pitanjem spola. Oni trebaju biti obuhvaćeni u naručje svojeg Spasitelja i znati da su voljeni. Gospodin nas često poziva; očekuje od nas da budemo njegove gostoljubive, brižne ruke. Moramo potaknuti njihove prijatelje da učine isto.

Samoubojstvo nije toliko povezano s boli neodgovorenih pitanja, tuga, žalosti, što ako pitanja i što kada pitanja. Ovi gubici života tragedije su tolikih razmjera da mi kao ljudi moramo posegnuti na nove i učinkovitije načine u savjetovanju, pokazivanju brige i zabrinutosti te ostati blizu našim mladima i podržavati ih. Samo pokušajte izreći ime »Isus Krist« u opasnom okruženju o osobom koja je izgubila nadu. Samo zazivanje njegovog imena, s poštovanjem, može učiniti razliku u teškom trenutku.

Neke se zajednice suočavaju s onime što nazivaju samoubojstva »skupina« gdje jedan tinejdžer poduzme tako ozbiljnu radnju, a drugi to vide kao mogućnost te slijede.

Dopustite da vam iznesem priču o mladoj britanskoj tinejdžerici koju je prenijela kuća BBC News u travnju 2018. Priča je govorila o šesnaestogodišnjoj Hati Sparey-South koja se »već pokušala ubiti. Pokušala bi i ponovno, a možda bi i uspjela da nije bilo njezine učiteljice koja je primijetila koliko je nesretno ona izgledala.« Tri njezine prijateljice već su si oduzele život. Dvije je godine patila je od izražene depresije.

Hati je rekla: »Uglavnom sam bila iznimno tužna. I nisam mogla spavati.« Tama se nastavila. Njezini su se roditelji rastali, a njezina je majka redovito bila u bolnici zbog niza zdravstvenih problema. Sa svom pažnjom na njezinoj majci, nitko nije primijetio pomračenje u Hatinim očima. Nitko nije upitao: »Kako se ti držiš? Kako se osjećaš?«

Jednoga je dana ušla u razred noseći groznu majicu i upravo je odrezala svu svoju kosu. Njezina ju je učiteljica upitala: »Hej, jesi li dobro? Kako ide?«

Hati je odgovorila: »OK.« No nije se zaustavila na tome. Netko ju je primijetio. »Zapravo, osjećam se stvarno loše«, rekla je. »Osjećam se jako tužno. I stalno plačem.«

Tada je Hati plakala i plakala, a šminka joj se razmrljala po licu. No, to sada nije bilo bitno, jer je netko posegnuo prema njoj.

Ova je učiteljica postavila jednostavno pitanje koje je postavljala mnogoj djeci. No u slanju signala da joj je stalo, Hati se uhvatila za uže za spašavanje. I Hati je dobila pomoć.

Kasnije je objasnila: »To se čini kao tako mala stvar, no nevjerojatno je snažna kada kažete djetetu: ‘Kako si?’ kada ono uđe u razred, i znate, čak i kada ono kaže: ‘Dobro’, ono vas je čulo.«¹²

Moj je dragi brat, Jeffrey R. Holland, rekao: »Kakve god borbe imali, moja braćo i sestre – mentalne ili emotivne ili tjelesne ili ostale – nemojte se odreći vrijednosti života završavajući ga! Vjerujte u Boga. Držite se njegove ljubavi. Znajte da će jednog dana puknuti zora i sve sjenke smrtnosti će pobjeći. Iako se možda osjećamo poput ‘slomljene posude’, kako je Psalmist rekao, moramo zapamtiti, da je posuda u rukama božanskog lončara.«¹³

Ne postoji predložak za one koji su ugroženi. Ovi mladi sviraju trombon, pjevaju u zboru, igraju u nogometnom timu ili nose namirnice nakon škole. Oni dolaze u crkvu – neki od njih – oni su prijatelji s onima koji vam dolaze na satove, iako su neki od njih već odavno odložili svoju vjeru. No postoje zajednički nazivnici: razočaranje, pad na ispitu, prekid veze, niz nasilništva, akademski stres i ono što možda nazivamo adolescentna bijeda.

Crkva je ozbiljno shvatila samoubojstvo tinejdžera, stvarajući web-stranicu s podacima, videozapise na internetu, pomagala za onima koji se osjećaju samima, linije za pomoć te popis znakova za upozorenje koji su, kao kod Hati, poziv u pomoć.

Molim vas, upoznajte se s tim izvorima i nadalje ćete ispuniti svoj poziv kao »od Boga došao… učitelj«.¹⁴

Kako možemo osobi koja pati saopćiti da Gospodin zna kako se ona osjeća? On je uzeo vaše vrlo osobne izazove i pogreške na sebe. Pronio ih je na svojim leđima za vas kako biste vi imali Osobu koja će posluživati s punim razumijevanjem toga gdje boli i zašto.

Veće razumijevanje o Isusu Kristu pomoći će onima koji gube nadu. Njegova ljubav prema njima te značajno i uzvišeno mjesto koje je pripremio za njih u vječnostima poruka su nade. On ih voli. Oni to trebaju znati. U Svetim je pismima zapisano: »Ja sam, Gospod, s vama, i stajat ću uz vas.«¹⁵ Njegovo obećanje da će biti tu nije isprazan govor rezerviran za one koji su potpuno čisti ili imaju mjesto u vijeću vjeronauka. On će stajati uz svaku od naših mladih osoba – svakoga od nas, kada smo kod toga – u našem najmračnijem trenutku. To je moć Pomirenja i mi je trebamo naučavati s takvom silinom da ona dopre do onih koji pate.

Pomognite polaznicima utvrditi »zaštitni stih iz Svetih pisama«, onaj kojeg se mogu prisjetiti kada su u opasnoj situaciji ili im je potrebna snaga da odstupe. »Budite odvažni, i ne bojte se, jer ja sam, Gospod, s vama«¹⁶ dobar je stih.

Život je oduvijek bio ispunjen izazovima. Nitko nije otporan. Ni vi, ni ja, a ni oni. Neki mladi pate jer misle da su jedini s problemima. Netko se drugi čini kao da sve drži pod kontrolom. Povjerovali su u ideju da će, ako proučavate Sveta pisma, obdržavate zapovijedi i svakodnevno se molite, boli, nemiri, manjak popularnosti i nesreće proći pokraj njih. To se jednostavno ne događa tako. Kušnje dolaze svima nama.

Problemi, izazovi, kušnje, nevolje, teškoće, bijede – zovite ih kako želite – dio su ovog smrtnog iskustva da nas se osnaži i izgradi. Blagoslov je taj što kroz Pomirenje Isusa Krista i dalje možemo »b[iti] odvažni«.¹⁷

Ne dopustite da akademska krutost podučavanja evanđelja stane na put moći Duha da dotakne i ohrabri vaše polaznike. Pripremite ih da prime nadahnuće i djeluju prema njemu. Pripremite ih da prime osobnu objavu kao što je predsjednik Nelson naglasio.¹⁸

Kada je prime, iskusit će čudo Gospodinovog usmjerenja i vodstva, vrlo stvaran oblik njegove ljubavi.

Zašto sam odabrao govoriti o samoubojstvu i njegovim pratiteljima – strahu, usamljenosti, očaju, tjeskobi i boli – u ovakvom okruženju punom poštovanja poput ovog? Zato što se vi, draga braćo i sestre, nalazite u jedinici »hitne službe«, a ako niste, pozivam vas da budete. Samoubojstvo i njegovi mračni pratitelji su stvarni. Rastu među našim mladima kao pošast koja odvlači čak i izabrane koji su mladi i ispunjeni obećanjem u vjerovanje da život za njih nema svrhe. Ništa ne može biti dalje od istine.

Život je krhak. Ne znamo kada će se nešto dogoditi nekome što će nas u potpunosti iznenaditi. Osjećamo se nepripremljeni i izgubljeni po pitanju toga što učiniti. No ako su oni došli iz doma obiteljske molitve, proučavanja Svetih pisama i kućne obiteljske večeri, onda su alati za »izdržati« sigurnije postavljeni. Međutim, molim vas da ne radite grešku da jedna od naših mladih osoba nije u opasnosti čak i kada je sve to na mjestu. Jedan je mladić odgovorio na aktivnost kućne obiteljske večeri u kojoj se svakog člana tražilo da zapiše jednu stvar koja im je najvažnija. Četrnaestogodišnjak koji se činio da je imao sve na svijetu napisao je ovo: »Znati da je netko tamo za mene.«

Imam bliskog prijatelja koji nije pohađao vjeronauk do zadnjeg razreda srednje škole. Nije dolazio u crkvu; nije bio od kada je imao 13 godina. Kako je bio pjevač, odlučio je prijaviti se u zbor vjeronauka i uspio se upisati. (Svi se uspiju upisati u zbor vjeronauka!) Ne sjeća se nijedne lekcije sa satova. Međutim, svaki puta kada su pjevali Duh je ispunio sobu i on je znao da je ovo bilo drugačije od školskih zborova u kojima je pjevao preko puta ceste. Osjetio je nešto što nije osjetio nikada prije. Osjetio je Duha. Kako je došao iz razorene obitelji bez poduke o evanđelju, nije bio upoznat s Duhom. Počeo je cijeniti to i oslanjati se na to. Snažan je u evanđelju Isusa Krista jer je »netko bio tu za njega«. I sada, godinama kasnije, i dalje učestalo razgovara sa svojim učiteljem vjeronauka koji je bio »od Boga došao kao učitelj«.¹⁹

Za one koje podučavate koji nemaju mrežu podrške, tu snagu kod kuće, vaše podučavanje može postati ključno za njihovu dobrobit. Oni mogu biti oni koji privatno postavljaju pitanje samo kako bi bili uključeni u raspravu o evanđelju jer je to jedino vrijeme kada imaju tu duhovnu vezu u svojem danu. Molim vas, cijenite ove prilike i napravite vremena za njih.

Iscjeljenje dolazi kroz Spasitelja koji »siđe ispod svega«²⁰ da bi znao »po tijelu kako pomagati narodu svojemu u skladu sa slabostima njihovim«.²¹

Razmotrite kada je Isus nahranio mnoštvo od pet tisuća s nekoliko ribica i kruhova od ručka mladog dječaka te je sam otišao u goru moliti se. Njegovi su učenici krenuli na put preko Galilejskog mora i kako je noć išla dalje Isus je krenuo za njima hodajući po vodi. Vidjevši ga, oni se »uplašiše«,²² a on je odgovorio: »Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!«²³

Kada je Petar te noći hrabro poskočio preko ruba lađe na Gospodinov poziv i počeo hodati po vodi, bio je odvažan dok nije pogledao u vrtložno, uzburkano more. Tada je zavapio u strahu.

Isus je posegnuo prema njemu ne iz očaja već iz sućuti. Moroni opisuje naše vlastito posrtanje s »neka te Krist uzdigne, i neka njegove patnje i smrt… i njegovo milosrđe i dugotrpnost, i nada slave njegove i vječnoga života, ostanu u umu tvojemu zauvijek«²⁴

On je razgovarao s nama, braćo i sestre, jer smo svi mi vani na vodi.

U drugom okruženju iz Novog zavjeta, skupina se sabrala oko čovjeka »uzetoga koji je ležao u postelji«.²⁵ Gospodin Isus Krist pogledao je bolesnog čovjeka i osjetio vjeru onih oko njega te je rekao: »Ohrabri se«.²⁶

U ovoj je posljednjoj rasporedbi Isus Krist govorio kroz Josepha Smitha svojim slugama koje su otišle na misije i suočile se s opasnošću i nevoljama, rekavši: »Budite odvažni, dječice; jer ja sam među vama«.²⁷

Joseph Smith je u viđenju vidio apostole na njihovoj misiji u Engleskoj kako »stoje zajedno u krugu jako iscrpljeni, s njihovom odjećom poderanom i stopalima natečenim, s njihovim pogledom oborenim, a Isus je stajao posred njih, no oni ga nisu vidjeli. Spasitelj ih je pogledao i zaplakao.«²⁸

Možete li vidjeti uzorak? Kristova osposobljavajuća moć očituje se u jednostavnosti da je on tu za nas – uvijek. Što god se dogodilo, on će biti s nama, tješit će nas i iscijeliti ako mu dođemo i crpimo njegovu moć da nas spasi. On najčešće iscjeljuje ranjeno srce. Kako se to događa, pitamo se? Moću Pomirenja primjenjivanom u našem životu danas, ne na kraju prije posljednjeg suda, već svakoga dana dok nastojimo postati poput njega, voljeti što on voli i slijediti njegove odabrane proroke.

Kada ja proučavam Pomirenje, pokušavam zamisliti bijedno stanje stvari oko Spasitelja kada je kleknuo u Getsemanskom vrtu. I molio se: »Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!«²⁹ O svojim je patnjama rekao: »Kako bolne ne znaš, kako silovite ne znaš, da, kako teške za podnošenje ne znaš«.³⁰ Naši mladi trebaju shvatiti ovu značaju izjavu.

»Tada mu se ukaza anđeo s neba i poče ga hrabriti.«³¹

U njegovoj mu se potrebi, dok je uzimao teret svih naših grijeha na sebe, naših loših dana, naših slabosti i razočaranja, anđeo ukazao da ga utješi. U svojim krajnostima, braćo i sestre, Gospodin je priskrbio »anđeli… oko vas, da vas ponesu«.³² Dragi učitelji, vi biste mogli biti taj anđeo.

Na početku Posljednje večere Spasitelj je jasno objasnio svoje poslanje i obećao mir rekavši: »U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet!«³³ Bio je toliko siguran u to što se nalazilo ispred, bio je toliko siguran u svoj dio izvršavanja velikog nauma spasenja da je ohrabrio svoje učenike: »Odvažni budite«.

Starješina Neal A. Maxwell je primijetio: »Nezamisliva agonija Getsemanije uskoro se trebala spustiti na Isusa; Judina je izdaja bila neminovna. Tada bi došlo Isusovo uhićenje i optuživanje; raspršivanje Dvanaestorice poput ovaca; strašno bičevanje Spasitelja; nepravedan sud; kričav vapaj svjetine za Barabom umjesto za Isusom; i onda strašno raspeće na Kalvariji. Oko čega su trebali biti odvažni? Baš kao što je Isus rekao: on je pobijedio svijet! Pomirenje je uskoro trebalo postati stvarnost. Uskrsnuće cijelog čovječanstva bilo je zajamčeno. Smrt je imala biti otjerana – Sotona nije uspio zaustaviti Pomirenje.«³⁴

Možemo naučavati istinu koji je izjavio predsjednik Russell M. Nelson: »Bez beskonačnog Pomirenja našeg Otkupitelja, nitko od nas ne bi imao nadu da će se ikada vratiti našem Nebeskom Ocu. Bez njegovog Uskrsnuća, smrt bi bila kraj. Pomirenje našeg Spasitelja učinilo je vječni život mogućnošću, a besmrtnost stvarnošću za sve.«³⁵

Promislite kako možete u srce svojih polaznika staviti Spasiteljevu snagu, njegovu ljubav za sve nas i poštovanje prema Očevom božanskom projektu. Molite se kako biste im pomogli znati da je Pomirenje Isusa Krista za njih i što to znači u njihovim vrlo zamršenim životima.

Potaknite služenje u Božjem kraljevstvu koje sa sobom donosi Duha Božjega.

Kako sam nekoliko godina služio u Hramskom odjelu Crkve i vodio ga, uživam dolaziti u hram i vidjeti redove mladih – mladića i djevojaka – koji idu u hram vršiti krštenja za mrtve. Dok u svojem naučavanju naglašavate moć hrama, vi naglašavate ovu veliku priliku da oni moraju spoznati Isusa Krista, spoznati da je on izvor njihove »odvaž[nosti]«.

Cijenim sve veći broj naših tek podarenih mladih osoba koje služe kao hramski radnici. Svi odjeveni u bijelo, u spokojnom i mirnom okruženju, oni stoje na svetom tlu svjedočeći o njemu, da je bio, da jest i da će doći.³⁶ Naše služenje Gospodinu u hramu doista je jedinstveni način da osjetimo Spasitelja blizu.

Potaknite svoje polaznike da uvijek imaju važeću hramsku preporuku – ograničenu ili redovitu, ovisno o dobi i okolnostima – i zatim da iznose svoje osjećaje o posjeti hramu, objavi i nadahnuću koji dolaze dok posežu podalje od ovog života prema »ono[me] što je od boljega«³⁷ služeći onima koji ne mogu izvršiti uredbe za sebe.

Predsjednik Nelson je rekao: »Kad usredotočimo svoje živote na Božji naum spasenja i Isusa Krista i njegovo evanđelje, možemo osjetiti radost bez obzira što se događa – ili ne događa – u našim životima.«³⁸

Kada sam zaređen kao apostol, dragi predsjednik Monson izjavio je da ja trebam biti naročiti svjedok imenu Isusa Krista u cijelom svijetu. Nisam olako prihvatio taj zadatak. Detaljno sam proučio Sveta pisma utvrđujući Gospodinova imena i titule. Iznijet ću sve to vama iz svetopisamskih stihova koji nas podsjećaju na našu nadu koja je u njemu. On je:

Nada Izraela.³⁹
Sjajna zvijezda Danica.⁴⁰
Dobri pastir.⁴¹
Savjetnik.⁴²
Knez mira.⁴³
Osloboditelj.⁴⁴
Svjetlo svijeta.⁴⁵
Veliki svećenik budućih dobara.⁴⁶
Moćan da spasi.⁴⁷
Onaj koji ima svu moć.⁴⁸

Kristov utjecaj, dojam i doseg su sveobuhvatni. On je tu kada posrnemo i nastojimo ići naprijed. I ako se okliznemo, njegovo »svjetlo što sjaji u tami«⁴⁹ – još jedno od njegovih imena – sjajnije je nego ikada. On nas voli u našim najsvjetlijim i najmračnijim trenucima.

Biti učenik Isusa Krista nije nagađanje. Njegov je put dobro označen njegovim koracima. Dok ga slijedimo, počinjemo voljeti ono što on voli. Dok svakoga tjedna obnavljamo svoje saveze s njim blagovanjem od svetog sakramenta, rastemo u razumijevanju njega kao Otkupitelja svijeta,⁵⁰ Duha istine,⁵¹ Riječi.⁵²

Podučavajte svoje polaznike o moći sakramenta, posebice one koji se kolebaju i one koji ove dragocjene uredbe uzimaju zdravo za gotovo. Neka blagoslov sakramenta, »kako bi Duh njegov mogao uvijek biti s njima«,⁵³ bude nešto o čemu razgovarate kako bi crpljenje iz iscjeljujuće moći Isusa Krista, kroz njegovo Pomirenje, bilo stvarno.

Uz to, Spasitelj je o sebi govorio kroz izjave koje su otkrivale i njegovu božansku narav i njegove vječne uloge poput ovih:

»Budite mirni i znajte da sam ja Bog.«⁵⁴
»Ja vas mogu učiniti svetima.«⁵⁵
»Činim volju [Očevu].«⁵⁶
»Ja, Gospod… uživam častiti one koji mi služe.«⁵⁷
»Milost je moja dostatna za vas.«⁵⁸
»Imat ćeš mir u meni.«⁵⁹
»Ne bojte se… jer ste moji.«⁶⁰

Dragi prijatelji, braćo i sestre, ovo je Spasitelj kojeg ja poznajem, volim i štujem svim svojim srcem. Iz dubine svoje duše iznosim svjedočanstvo o njemu, njegovoj dobroti i milosti. On je obećao: »Vi ste prijatelji moji, i imat ćete baštinu sa mnom«.⁶¹

Zapravo, braćo i sestre, Isus Krist je uvijek odgovor. U razumijevanju njegovog poslanja i evanđelja, naša ljubav prema njemu i naše vjerovanje u njega i oslanjanje na njega daju nam snagu.

Helaman to dobro opisuje: »Sjetite se, sjetite se da na stijeni, Otkupitelju našem koji je Krist, Sin Božji, morate graditi temelj svoj; da kada đavao pošalje snažne vjetrove svoje, da, strijele svoje u vihoru, da, kad sva tuča njegova i snažna oluja njegova budu udarale na vas, to neće imati nikakve moći nad vama da vas povuče dolje u bezdan bijede i beskrajna jada, zbog stijene na kojoj ste izgrađeni, koja je pouzdan temelj, temelj na kojem ljudi, ako na njemu grade, ne mogu pasti.«⁶²

Ostavljam svoj blagoslov da ćete osjećati Gospodinovu ljubav u svojem životu i da ćete pomoći svojim polaznicima osjetiti isto. Blagoslivljam vas da ćete biti puni nade i »odvažni« kako bi Duh Gospodnji mogao biti s vama, nadahnuti vas i uzdignuti. Blagoslivljam vas da slušate svoje polaznike, osjećate ono što ne govore kao i ono što izražavaju te da imate nadahnuće kako biste znali što bi Gospodin htio da činite. Blagoslivljam vaše obitelj, vaše žene i vaše muževe. Znajte da moja braća i ja poštujemo vas i važno djelo koje vršite u dovođenju duša Isusu Kristu, oslanjamo se na vas i volimo vas. I nadam se da ćete osjetiti Gospodina kako stoji uz vas dok svjedočite o njemu, Spasitelju svijeta. Isus Krist je uvijek odgovor.

U ime Isusa Krista, amen.