Obilježje Gospodinove istinite i živuće Crkve
Večer sa starješinom Patrickom Kearonom
Globalni sastanak duhovne misli za mlade odrasle osobe • 6. svibnja 2015. • Centar Sveučilišta Brighama Younga – Idaho
Jako sam zahvalan na Jen koja, bez iznimke, živi ono što podučava. Ona zna tko je i raduje se u tome tko je. Smiona je u iznošenju toga drugima gdje god bila. Toliko sam zahvalan da smo se upoznali dvije godine nakon što sam se priključio Crkvi. Od tada je ona bila blagoslovljeni primjer meni i za mene te nastavlja to biti.
Predivno je razmišljati o vama kako ste se sabrali diljem svijeta. Molim se, u duhu Landonove molitve otvaranja, da će vam biti dano što trebate, da ako trebate nadahnuće, to ćete primiti. Trebate li nešto iznimno, da će to doći. Postoji takva moć kada se sabiremo na ovaj način, kada se pripremamo za trenutke poput ovog. Postoji moć u sabiranju. Trebate li iscjeljenje, nadam se da ćete dobiti iscjeljenje. Trebate li utjehu, nadam se da ćete dobiti utjehu. Trebate li mir, nadam se da ćete dobiti mir. Trebate li pomoć s ispitima – pretpostavljam da je malo rano za to u većini vaših semestara, no kada to vrijeme dođe, nadam se da će te i to dobiti.
Molim se da ćete, kako ste potaknuti, kako primite poruku za sebe, da ćete tada imati snage i uvjerenja djelovati prema njoj, a ne se samo vratiti natrag na to koje god vaše trenutne navike bile. Trebate li trenutak promjene, trebate li trenutak obnovljene snage i vjere, da to bude vaš dar.
Kad mi je bilo 15 ili 16 godina, bio sam prilično zatvoren u sebe i prolazio sam kroz mnoge od onih nesređenih i nesigurnih i ranjivih osjećaja koji mogu doći kao dio adolescencije. Neki su se od tih osjećaja nastavili, ali bili su najsnažniji u tim tinejdžerskim godinama. Osjećao sam se izgubljenim, zbunjenim i čudnim. Nije pomoglo ni to što sam bio u internatu na samotnom dijelu engleske obale. Moji su roditelji živjeli daleko u Saudijskoj Arabiji. U smislu škole, radije bih bio na Hogwartsu sa Snapeom.
Loše vrijeme bilo je uobičajeno na tom dijelu obale, ali jedne je zime posebno snažna oluja došla preko Irskog mora s vjetrovima koji su puhali orkanskom snagom. More je navalilo preko nasipa i na nekim ih mjestima probilo. I tada, oko 5000 domova bilo je poplavljeno u okolnom području i ljudi su bili odsječeni, bez struje ili ikakve mogućnosti grijanja ili osvjetljenja svojih domova te im je ponestajalo hrane.
Kad se poplava počela povlačiti, škola nas je poslala. Nisam nikada prije vidio prirodnu katastrofu tih razmjera i bio sam zapanjen kad sam to izbliza iskusio. Voda i blato bili su posvuda. Lica onih koji su bili poplavljeni bila su blijeda i ispijena. Oni nisu spavali danima. Moji drugovi iz škole i ja krenuli smo na posao, premještajući imovinu punu vode na gornje katove gdje se može osušiti i izvlačeći tepih koji je poplava uništila. Sjećam se da je natopljeni tepih bio nemoguće težak, a smrad u domovima bio je strašan.
Ono što me se sljedeće dojmilo bilo je drugarstvo koje se razvilo između onih od nas koji su pomagali i onih koji su primali pomoć. Bio je to samo divan, dobronamjeran osjećaj između ljudi ujedinjenih u dobroj ideji pod izazovnim okolnostima. Kasnije sam razmišljao kako su svi oni osjećaji nesigurnosti koji su zauzimali toliko mnogo mojih svakodnevnih tinejdžerskih misli nestali dok sam bio uključen u ovo veliko nastojanje da pomognem našim susjedima.
Volio bih da je to shvaćanje potrajalo, ali nije. Otkriće da je pomaganje drugima bilo protuotrov mojem potištenom stanju opsjednutosti sobom trebalo me je preobraziti. Ali nije, zato što to otkriće nije dovoljno duboko utonulo, i nisam pažljivije promislio o onome što se dogodilo. To je razumijevanje došlo kasnije. Vjerojatno ste otkrili ovu istinu u svojem životu. Moglo bi vam biti korisno razmisliti o tome kada se to dogodilo vama, i kako.
Poziv s općeg sabora za posluživanje
Sam sâm to razmatrao tijekom općeg sabora. Osjećam zahvalnost za ovu priliku da vam se obratim tako brzo nakon onog povijesnog sabora prije samo nekoliko tjedana. Dojmovi, mir i priljev energije koje sam primio još su sa mnom.
U srži poruka sa sabora bio je ponavljan poziv da poslužujemo kao što Spasitelj poslužuje – i da to činimo s ljubavlju, prepoznavajući da smo mi i svi oni oko nas djeca našeg Nebeskog Oca. Nećemo služiti zato što će naše služenje biti nabrojano i mjereno, već zato što volimo svojeg Oca na Nebu te smo motivirani višim i plemenitijim zadatkom, pomaganjem našim prijateljima da pronađu put kući k njemu i ostanu na tom putu. Volimo i služimo svojim bližnjima kao što bi to Isus činio da je ovdje na našem mjestu, uistinu nastojeći poboljšati život ljudi i olakšati im njihova bremena. Odatle dolaze radost i trajno ispunjenje, i za davatelja i za primatelja, kada dijelimo plodove poznavanja i osjećanja naše beskrajne vrijednosti i Božje vječne ljubavi za svakoga od nas.
Predsjednik Nelson sažeo je ovu poruku na ovaj način: »Obilježje Gospodinove istinite i živuće Crkve uvijek će biti organizirani, usmjereni napor za posluživanjem pojedinoj djeci Božjoj i njihovim obiteljima. Budući da je ovo njegova Crkva, mi kao njegovi sluge posluživat ćemo pojedincu, baš kao i on. Posluživat ćemo u njegovo ime, s njegovom moću i ovlašću, i s njegovom dobrotom punom ljubavi.«1
Dok sam razmišljao o onome čemu smo bili podučeni, znam da budemo li slijedili ovaj poziv na posluživanje, imamo priliku izrasti izvan samih sebe; rasti u vjeri, pouzdanju i sreći; te nadvladati usmjerenje na sebe i osjećaj praznine i potištenosti koji dolazi s tim. Volio bih da sam to shvatio puno ranije u svom životu. Ali posebno sam zahvalan što sam to naučio u većoj mjeri tijekom godina, te da nas se stalno podsjeća na ovu veliku istinu.
Dobrobiti i blagoslovi ovakve vrste posluživanja
Ljepota ove vrste služenja, posluživanja ili učeništva jest da ona pomaže drugima na načine kojih ima previše da bi ih se nabrojalo, ali ona nas također mijenja udaljavajući nas od naših briga, strahova, tjeskoba i sumnji. U početku služenje nam samo odvlači pažnju od naših problema, ali to se brzo pretvara u nešto mnogo uzvišenije i ljepše. Počinjemo doživljavati svjetlo i mir, gotovo i ne shvaćajući to. Umireni smo, obradovani i utješeni. I prepoznajemo radost koja ne dolazi ni na koji drugi način. Ovi nam darovi dolaze u još većem obimu od onoga što smo zapravo učinili, gledom na pomaganje drugima.
Predsjednik Spencer W. Kimball je to djelomično objasnio na sljedeći način: »Obilan život zabilježen u Svetim pismima duhovna je suma do koje se dolazi umnažajući naše služenje drugima i ulažući naše talente u služenju Bogu i čovjeku.«2 »Mi postajemo samostalniji kada služimo drugima – doista, lakše je ʻnaćiʼ sebe jer ima mnogo više toga u nama za naći!«3
Primjeri preobrazbe koju doživljavamo kada poslužujemo i usporedba sa situacijom kada ne poslužujemo
Ova je preobrazba ono što novi misionari otkrivaju kada se prestanu brinuti za sebe i umjesto toga pitaju: »Kome mogu pomoći i kako?« Ono što se događa jest da prestanu misliti o sebi i okrenu se svojoj svrsi dovođenja duša Kristu. Misionari često s teškoćom dolaze do ovog otkrića. Oni mogu biti toliko zaokupljeni novim mjestom s drugačijim ljudima, hranom, običajima i često izazovnim jezikom, da im je jako teško okrenuti se prema van i služiti. Ali kad to učine, sve se za njih mijenja. Prestanu se brinuti, krenu na posao i obavljaju nesebični zadatak pred njima, te otkrivaju potpuno novu dimenziju svoje misije i svojeg života, s mirom i osjećajem svrhe.
Nažalost, prečesto se suprotno od ovog otkrića odigrava za misionare kada se vrate kući i počnu rješavati obveze naredne etape svojeg života, bilo to obrazovanje, zaposlenje ili osobne i obiteljske brige. Proveli su 18 mjeseci do 2 godine učeći da smo najsretniji kada se ne brinemo za sebe ili, kao što je to predsjednik Hinckley izrazio, kada zaboravimo na sebe i krenemo na posao. Često, kada se vrate sa svoje misije u život koji su ostavili, oni se također vrate mnogima od navika usmjerenosti na sebe koje su bile dio tog života. Posebice, vrate se obuzetosti samima sobom, kako im ide, kako izgledaju ili zvuče i što drugi misle o njima.
Koliko god gledanje prema van i pomaganje drugima donosi svjetlo, mir i radost, toliko okretanje prema unutra donosi sumnju, tjeskobu i potištenost.
Imao sam iskustvo prije nekoliko mjeseci kada sam ležao budan mnogo sati, pokušavajući spavati, ali nisam mogao. Naposljetku sam ustao i prošetao se malo po kući, a onda se vratio u krevet i ponovno pokušao spavati. Dok mi je san i dalje bježao s očiju, iznenada mi je sinula misao koja preobražava: »Prestani misliti na sebe«. Zatim je došlo pitanje: »Kome mogu pomoći?« Ležao sam ondje snažno se moleći: »Kome mogu pomoći sada, i kako?« Došao je dojam da kontaktiram i potaknem prijatelja. Nije bilo ništa veliko, ali sljedećeg sam jutra djelovao prema tome i nadam se učinio nešto dobro. Ono što znam jest da sam, kad sam se pomolio na taj način, tražeći znanje kome mogu pomoći, pronašao mir koji mi je izmicao i napokon sam mogao zaspati.
Primjeri Spasiteljevog posluživanja
Spasitelj je »prošao čineći dobro«,4 uvijek tražeći nekoga kome će pomoći i »ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio«.5 Uvijek je blagoslivljao, podučavao i vodio druge prema promjeni načina gledanja i time svog života. Poučno je da je, kada je pozvao Petra, Andriju, Jakova i Ivana da ga slijede, njihova promjena usmjerenja i usredotočenosti bila trenutna: »Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim«.6
Kasnije su se, nakon raspeća, kad im je Spasitelj bio uzet na najokrutniji način, vratili svojem ribarenju, onome što su osjećali da poznaju. Jednom im je prilikom uskrsli Spasitelj došao dok su uzalud lovili ribu. »‘Bacite mrežu na desnu stranu lađice i naći ćete!’ reče im. Baciše je, dakle, i već je nisu mogli izvući zbog mnoštva riba.«7 Ovo je bila potvrda da nije izgubio ništa od svoje moći, ali i veoma snažan pokazatelj da su tražili na krivome mjestu i usmjeravali se na krivu stvar. Dok su zajedno jeli ribu na obali, Spasitelj je tri puta pitao Petra ljubi li ga. Svaki put je, s rastućim osjećajem tjeskobe, Petar odgovorio da ga ljubi. Nakon svakog Petrovog odgovora Isus je zatražio od Petra da pase njegove ovce.
Zašto ga je Spasitelj tri puta pitao ljubi li ga? Pa, Petar je ranije bio pozvan slijediti Isusa i on je odgovorio odmah, ostavljajući svoje ribarenje. Ali kada im je Isus bio uzet, Petar je tugovao; bio je izgubljen. Vratio se natrag jedinoj stvari koju je osjećao da poznaje – ribarenju. Sada je Isus želio da ga Petar zaista čuje i ovaj put razumije ozbiljnost poziva; tražio je od Petra da razumije što znači biti učenik i sljedbenik uskrslog Krista, sada kada on neće više biti fizički uz njih. Što je Gospodin želio od Petra? Želio je da Petar pase njegove ovce, njegovu janjad. To je bio posao koji je trebalo izvršiti. Petar je prepoznao ovaj blagi, izravni poziv od svog Učitelja, i glavni je apostol odgovorio, odvažno i neustrašivo predajući ostatak svog života službeništvu na koje je bio pozvan.
Kako se ovo primjenjuje na vas
Kroz Obnovu, sada imamo drugog glavnog apostola danas na zemlji. Predsjednik Nelson upućuje poziv vama i meni da hranimo Isusove ovce. Čuli smo ga na općem saboru na najjasniji i najbrižniji mogući način. Bili smo dirnuti i nadahnuti, no jesmo li se promijenili? Uz sva ometanja oko nas i mnoge manje važne stvari koje zahtijevaju našu pažnju, izazov je odgovoriti na ovaj poziv i djelovati – zapravo učiniti nešto, zaista učiniti promjenu i živjeti drugačije.
Vaše pitanje može biti, kao odgovor na poziv za posluživanje: »Odakle da počnem?« Započnite s molitvom. Predsjednik Nelson nam je dao izazov da se »protegne[mo] dalje od svoje trenutne duhovne sposobnosti primanja osobne objave, jer Gospodin je obećao: ‘Budeš li iskao, primit ćeš objavu za objavom, spoznaju za spoznajom, da bi mogao znati otajstva i ono što je mironosno – ono što donosi radost, ono što donosi život vječni.’ [NiS 42:61]«8
Pitajte svog Oca na Nebu što možete učiniti, i za koga. Bilo koje malo djelo ljubaznosti uzrokuje da gledamo prema van i donosi svoje blagoslove. Odgovorite na svaki dojam koji primite, koliko se god činio beznačajan. Djelujte prema njemu. To može biti dobronamjerna SMS poruka nekome tko je ne očekuje. Možda je to bilo kakva poruka. Možda je to cvijet, nešto kolača ili ljubazna riječ. Možda je nešto više, poput čišćenja vrta ili dvorišta, pranja rublja za nekoga tko nije tako pokretan kao što je bio, pranja automobila, košenja trave, čišćenja snijega ili samo slušanja dok prijatelj govori o izazovima s kojima se suočava.
Kao što je sestra Jean B. Bingham to izrazila: »Ponekada mislimo da trebamo učiniti nešto veliko i herojsko da bismo to ‘brojali’ kao služenje svojim bližnjima. Ipak jednostavna djela služenja mogu imati duboke utiske na druge – kao i na nas.«9
Možda ćete oklijevati poduzeti prvi korak, uvjereni da nemate vremena ili ne možete zapravo stvoriti razliku, ali bit ćete zapanjeni koliko čak i nešto malo može postići.
Ako otkrijete da ste zabrinuti za prijatelja koji se udaljava od Crkve i gubi svoju nekada blistavu vjeru i nadu, pozovite ga da vam se pridruži u nekom djelu služenja ili posluživanja. Nema boljeg načina da se srce smekša prema onome što je Božje i ponovno otkrije njegova ljubav u našem životu od uključivanja u značajno služenje nekome u potrebi.
Svrha služenja i posluživanja za nas
Moramo se neprestano podsjećati zašto služimo i poslužujemo. Mi smo djeca našeg Nebeskog Oca, na Zemlji smo kako bismo učili i rasli kroz raspon iskustava, tako da možemo biti potpuniji kad mu se vratimo. Učiti kako gledati prema van, ne prema unutra, te služiti jedni drugima, velik je dio naše svrhe ovdje. Zapravo, to je u njezinoj srži. Čudo gledanja prema van i posluživanja drugoj osobi u potrebi jest u tome da tijekom toga učimo da možemo zaboraviti na sebe i naše vlastite probleme.
Predsjednik Nelson izlaže viši i svetiji uzorak služenja za vas i za mene. Kada odgovorimo, otkrit ćemo koliko nas on ispunjava, oslobađa i umiruje te kako možemo biti poticaj za promjenu i utjehu u životima drugih.
Kada primite svoje podarivanje u hramu i odslužite misiju, postoji iskušenje da se kaže: »Pa, gotov sam. Bio sam mašina za cjelodnevnu službu 18 mjeseci ili 2 godine. Sad je netko drugi na redu.« Isto se može reći nakon što se vjenčamo. Možemo pomisliti: »Pa, uspio sam. Sad je vrijeme za pauzu.« No, ova vrsta posluživanja nema pauze. To je način života. Možemo uzeti pauzu od naših redovitih aktivnosti i praznike da se odmorimo i osvježimo, da »opustimo luk« kao što je to Joseph Smith izrazio.10 No naša odgovornost po savezu da se međusobno volimo kao što je on volio nas i hranimo njegove ovce ne zastaje.
Ja sam bio i primatelj ove vrste posluživanja i također sam otkrio mir i radost koji dolaze kada smo oruđe u Božjim rukama za dobrobit drugih.
Jen je spomenula bitku koju smo vodili za život našeg malog sina. Nakon njegovog gubitka pitali smo se hoćemo li se ikada oporaviti. Kroz to smo vrijeme primili čudesan izljev ljubavi, ljubaznosti i pomoći od obitelji i prijatelja, kao i od ljudi koje smo jedva poznavali. Voljeni bračni par koji su već bili dragi prijatelji stalno je posluživao tijekom cijelog razdoblja. Ostali su uz nas, moleći se s nama i za nas, dajući blagoslove, obroke i utješne riječi kao i tišinu. Nekako bi se uvijek pojavili kad bi došla neka kritična informacija ili kada smo padali od iscrpljenosti i onda od tuge. Pokazali su tijekom godina da je ovo njihov način života. Oni tiho i dosljedno poslužuju.
Posluživanje globalne Crkve
Dok sam služio u crkvenom području Europa tijekom posljednjih nekoliko godina, živjeli smo u Njemačkoj i svjedočio sam da se ovo načelo primjenjuje na zapanjujući način kada su članovi Crkve i naši prijatelji iz drugih vjera krenuli pomoći bezbrojnim tisućama izbjeglica koji su izgubili sve dok su bježali od borbi i uništenja rata koji još bjesni na Bliskom istoku. Oni su došli, ponekad hodajući tisućama kilometara noseći samo male torbe s imovinom. Vidjevši potrebu, vidjevši braću i sestre, vidjevši njegovu janjad, naši su ljudi krenuli pomoći, odjenuti, nahraniti, zaštititi i utješiti ove izbjeglice koji su sve izgubili. Čineći to, oni koji su pomogli bili su preobraženi. Bili su blagoslovljeni svjetlošću, energijom i radošću koje ili nikada prije nisu iskusili, ili koji su izblijedjeli kad su se usredotočili na sebe i uobičajenu životnu rutinu. Naši ljudi nastavljaju ovo predivno nastojanje pomoći diljem cijelog svijeta.
Izbjeglice imaju neposredne i prilično očite potrebe, ali postoje drugi posvuda oko nas, čiji izazovi možda nisu toliko očiti, a koji trebaju našu pomoć, a mi također imamo potrebu pomoći im. Naše posluživanje i služba ne moraju biti na drugoj strani svijeta. U mnogome je bolje da je blizu domu.
Toliko sam ponosan što pripadam crkvi koja to provodi u djelo. Samo prošle godine, preko 7 milijuna sati dobrovoljnog rada donirano je za uzgoj, žetvu i distribuciju hrane siromašnima i potrebitima. Ponovno prošle godine, Crkva je pribavljala čistu vodu za pola milijuna ljudi koji je inače ne bi imali. Četrdeset i devet tisuća ljudi dobilo je invalidska kolica u 41 državi. Dobrovoljci su vratili vid i obučili 97.000 njegovatelja za one s problemima s vidom u 40 država. Trideset i tri tisuće njegovatelja podučeno je o majčinskoj i novorođenačkoj skrbi u 38 država. Da ne spominjemo kako su Mormonske ruke, u posljednjim godinama, sastavljene od stotina tisuća naših ljudi, donirale milijune sati. Oni skaču kako bi pomogli onima koji su zahvaćeni katastrofama, velikim i malim, kao i da bi poboljšali svoja susjedstva i zajednice.
Crkvena inicijativa u cvatu, JustServe, koja ja sjajno mjesto za traženje prilika za služenje ako ju imate u blizini, već ima preko 350.000 prijavljenih dobrovoljaca koji su doprinijeli s milijun sati, pomažući u svojim mjesnim zajednicama.
To je crkva na djelu. To je ono što radimo. To je ono što vi radite. Neka to bude određujuća odlika toga tko smo mi. To je način kako pronalazimo radost i mir, zato što je ovo jedan od najviših, najboljih i najopipljivijih načina kako slijediti primjer Spasitelja.
Predsjednik M. Russell Ballard je rekao: »Velike se stvari ostvaruju kroz male i jednostavne stvari. Kao male točkice zlata koje se tijekom vremena skupe u veliko blago, naša mala i jednostavna djela dobrote i služenja skupit će se u život ispunjen ljubavlju prema Nebeskom Ocu, predanošću djelu Gospodina Isusa Krista, i osjećajem mira i radosti svaki put kada posižemo jedni prema drugima.11
Tri vrste služenja
Naglasio bih tri široke vrste služenja u koje se svi imamo priliku uključiti.
Prva je vrsta služenja za koju smo zaduženi ili smo pozvani vršiti kao odgovornost u crkvi. O ovome se tako lijepo i nadahnuto govorilo na općem saboru. Težit ćemo za vrstom posluživanja koja se cijeni, ne mjeri, gdje razmišljamo o onima za koje nam je dana odgovornost da se za njih brinemo, molimo se za njih i pomažemo im.
Druga je vrsta služenja koju biramo činiti svojom voljom. To je proširenje prve vrste, koje će postati dio svih naših svakodnevnih postupaka i međusobnih odnosa dok svjesnije nastojimo zaboraviti sebe i okrenuti se prema drugima. Nema formalnog zaduženja, ali smo motivirani željom da slijedimo Krista, počevši s većom ljubaznošću i obazrivošću prema onima oko nas. Čini ljubaznosti i tihe velikodušnosti mijenjaju srca i vode k toplijim, značajnijim odnosima.
Treća je javna služba. Čak i u vašoj dobi možete služiti u školskim odborima, dobrotvornim organizacijama te u mjesnim, regionalnim i državnim vlastima. Potaknuo bih i muškarce i žene da se angažiraju na ovaj način. Tamo gdje je to primjereno, uključite se u politiku s pogledom na služenje i izgradnju pojedinaca i zajednica. Izbjegavajte politički nacionalizam koji je postao tako polariziran, snažan i razoran u zajednicama, državama i na kontinentima. Priključite se drugim političarima koji traže zajedničku svrhu kako bi donijeli iscjeljenje narušenim životima unutar i izvan svoje nadležnosti. Vi možete biti glas ravnoteže i razuma, zagovarajući poštenje u svim uglovima društva. Postoji rastuća potreba da doprinesete svoju energiju ovom obliku vrijednog građanskog angažmana.
Kada čitamo vijesti, možda osjećamo da svijet propada. Budemo li svatko od nas djelovao na velike i male načine svaki dan, možemo promijeniti svoj svijet i svijet onih oko nas. Kada služite svojim susjedima i sa svojim susjedima u vašoj zajednici, stvorit ćete prijatelje koji dijele vašu želju da pomognu. To će postati snažna prijateljstva, koja grade mostove među kulturama i vjerovanjima.
Antoine de Saint-Exupéry je rekao: »Život nas je podučio da ljubav ne znači gledanje u drugu osobu, već gledanje prema van zajedno u istom smjeru. Nema zajedništva osim kroz jedinstvo u istom uzvišenom naporu. Čak i u naše doba materijalne dobrobiti ovo mora biti tako, inače kako bismo objasnili sreću koju osjećamo dijeleći u pustinji svoju posljednju koru kruha s drugima?«12
Zaključak
Ako će se svatko od vas odazvati na poziv da poslužujete poput Isusa, bit ćete preobraženi, postajući sve nesebičniji, umjesto sebičniji. Otkrit ćete radost koja dolazi iz posluživanja na Spasiteljev način, ostavljajući svoje tjeskobe, nesigurnosti i potištenost koje dolaze iz vaših zapaženih nedoraslosti.
Možda vam je ime ili svrha pala na pamet dok ste slušali. To je vjerojatno poziv od Duha, a možda ste ga primili i prije. Posegnite, pazite i uzdižite. Odaberite odgovoriti na ovaj poziv i molite se danas kako biste znali što možete učiniti. Kada vidite i osjetite blagoslove koje to donosi vama i onima kojima poslužujete, htjet ćete učiniti ovo svojim svakodnevnim uzorkom.
Naš je najveći i najbolji pothvat iznositi svjetlo, nadu, radost i svrhu evanđelja Isusa Krista svoj Božjoj djeci te im pomoći pronaći put kući. Pomaganje, služenje i posluživanje očitovanja su evanđelja na djelu. Kada učinimo to načinom života, otkrit ćemo da ispunjava na jedinstven način, i tako možemo naći mir i radost koji su nam možda izmicali.
Dopustite mi ponoviti zaduženje predsjednika Nelsona svakome od nas: »Obilježje Gospodinove istinite i živuće Crkve uvijek će biti organizirani, usmjereni napor za posluživanjem pojedinoj djeci Božjoj i njihovim obiteljima. Budući da je ovo njegova Crkva, mi kao njegovi sluge posluživat ćemo pojedincu, baš kao i on. Posluživat ćemo u njegovo ime, s njegovom moću i ovlašću, i s njegovom dobrotom punom ljubavi.«13
Tako je Spasitelj živio i zato je živio – da omogući savršeni balzam i krajnje iscjeljenje kroz svoj veliki, beskrajni, pomirbeni dar za vas i za mene. Slijedimo živućeg Krista još spremnije i još učinkovitije, dok nastojimo postati njegovi istinski učenici kroz posluživanje kao što bi on to činio.
U ime Isusa Krista, amen.
© 2018 by Intellectual Reserve, Inc. All rights reserved. Pravo engleskog izdanja odobreno: 2/18. Pravo prevođenja odobreno: 2/18. Naslov izvornika: »A Hallmark of the Lord’s True and Living Church« Croatian PD60005945 119