Gospodin će nam pomoći izgraditi njegovo kraljevstvo
Globalni sastanak duhovne misli za mlade odrasle osobe
12. siječnja 2020.
Hvala vam, zbore, na toj prekrasnoj pjesmi. Ta je naša omiljena. Hvala vam što ste tako predivno pjevali. Moja draga braćo i sestre, tako sam sretna što vam se večeras mogu obratiti. Zadnje sam vrijeme puno promišljala o onome što je osnažilo moju vjeru tijekom mojeg života. Jedna je stvar koju sam spoznala ta da nam naš Otac na Nebu doista pomaže, posebice kada nastojimo činiti sve što možemo da bismo obdržavali njegove zapovijedi i gradili njegovo kraljevstvo ovdje na Zemlji.
Prorok Nefi bio je pokazivao ovu vjeru tijekom svojeg života. Iako je propatio mnoge nevolje i oprečnost, uvijek je ostao postojan i uvijek se zahvaljivao Bogu na njegovim blagoslovima. Rekao je sljedeće nakon osam godina lutanja nenastanjivom pustinjom:
»[Ako] djeca ljudska obdržavaju zapovijedi Božje, on ih hrani, i jača ih, i proviđa sredstva kojima mogu izvršiti ono što im on zapovjedi; stoga, on providje sredstva za nas dok prebivasmo u divljini.«1
Znam da je ovo načelo istinito. Dopustite mi ispričati priču iz crkvene povijesti. Krajem četrdesetih godina 19. stoljeća većina se članova Crkve sabrala u državi Missouri, gdje su se nadali da će uspostaviti Sion. No 1839. rulja ih je prisilila da napuste državu. Obzirom da su im domovi bili uništeni, a stoka i dobra iz domaćinstva pokradeni, otputovali su na sjeveroistok u Illinois gdje su se nastanili na močvarnom području obala rijeke Mississippi. Isušili su močvaru i uspostavili lijep grad koji su nazvali Nauvoo. No negativno se mišljenje protiv Crkve održalo pa je prorok Joseph Smith mučki ubijen, zajedno sa svojim bratom Hyrumom, samo pet godina kasnije. Kada im je hram bio tek dovršen, u veljači 1846. bili su ponovno prisiljeni otići, pobjegavši preko rijeke Mississippi usred ciče zime. Među njima je bio muškarac imenom Benjamin F. Johnson, moj šukundjed, sa svojom obitelji male djece. Opisao je to vrijeme u svojoj autobiografiji:
»Dakle, tako smo krenuli, pošavši sredinom zime bez ijednog dolara, na putovanje bez spoznaje o njegovoj dužini ili vremenu koje će nam zaokupiti… samo s dovoljno namirnica da nas prehrane najviše nekoliko tjedana i lošim zdravljem koje je tijekom posljednje godine ili duže bilo iznimno neizvjesno. Često sam patio od akutne, oštre boli u svojem želucu koja je povremeno uzrokovala da se znojim iz svake pore… Zbog toga, zajedno s drugim probavnim problemima, nisam bio sposoban za tako mukotrpne napore. Samo dužnosti brige za zaprege i druge dužnosti u kampu izgledale su mi doista velike…
Nakon što su samo nekoliko dana bili u taboru, neki su se počeli žaliti na teškoće i lošu hranu, no predsjednik Brigham Young zarikao je na njih poput lava i rekao im da svi, koji tada nisu mogli početi živjeti na prokuhanom grahu i kukuruzu, trebaju imati povjerenja u Boga i biti zahvali na tome što su bili dobili ili bi se trebali odmah vratiti natrag, jer će im tabor svetaca biti jadno mjesto. Ja sam to shvatio kao riječ Gospodnju, no što mi je bilo za činiti? Dugo vremena nisam bio u stanju jesti kukuruzni kruh ni grah jer me od njih nepodnošljivo bolio želudac. Kako bih onda mogao nastaviti jer najviše što smo imali za hranu bili su kukuruz i grah? Mislio sam da je to pitanje života i smrti za mene.«
Ovdje ću zastati u priči kako bih rekla da je njegova dvadesetdvogodišnja sestra preminula ne mnogo godina ranije od sličnih želučanih problema pa on vjerojatno nije pretjerivao sa svojim strahovima. Nastavio je rekavši:
»Porazgovarao sam o tome sa svojom obitelji. Rekao sam im da sam bio tamo jer sam imao povjerenja u Gospodina i ako on nije bio s nama, zasigurno nije bio iza nas te se nisam htio vratiti. Bio sam voljan jesti onu hranu koju smo imali i biti zahvalan na njoj. I ako se Gospodin nije bio brinuo o nama sada, čim prije preminemo, tim će prije biti bolje jer ne bismo mogli brinuti se za sebe ili zaštititi svoj život na ovom putovanju.«
Mjesec je dana kasnije izvijestio o sljedećem u svojem dnevniku:
»Grah i kukuruz, koji su mi ranije bili nejestivi, sada sam mogao oduševljeno jesti i od tog mi se vremena stari učinak nije vratio na putovanju. Rekao sam Gospodinu što je njegov sluga rekao, da ću uz njegovu pomoć ispuniti svaki zahtjev i ako je bila njegova volja da nastavim živjeti kako bih mu bio sluga, morat će uzrokovati da se moja hrana prilagodi stanju mojeg želuca, što znam da je on bio učinio.«
Vjera mojih predaka i primjer proroka osnažili su me u mojem životu i pomogli mi imati povjerenja u Gospodina, čak i u teškim trenucima. Sjećam se trenutka početkom našega braka kada su naše financije bile posebice oskudne. Imali smo dvoje male djece tijekom tri godine dok je starješina Christofferson bio na fakultetu. Bili smo odlučili, nakon što smo zasnovali obitelj, da ja neću raditi izvan doma pa sam kod kuće nastojala raditi što sam mogla kako bih malo zaradila i pomogla prehraniti nas. Moj je suprug također imao nekoliko honorarnih poslova i posao preko ljeta kojim je bio pribavljao veći dio našeg prihoda. Ipak, nismo imali puno. Znali smo reći da ako se nije radilo o hrani, najamnini ili gorivu za naš stari auto, nije nam bilo potrebno to kupiti.
Jedne nedjelje, samo nekoliko mjeseci prije nego je starješina Christofferson diplomirao, naš je biskup predstavio plan za financiranje građevine radi renovacije naše dotrajale kapele. Njime je bilo potrebno da svaka obitelj plati naknadu za pokrivanje troškova. Danas više nemamo naknade za financiranje građevina, no u tim su danima odjeli i kolčići plaćali dio troškova izgradnje ili renovacije kapela, uz donacije desetina koje smo također plaćali.
Kao i drugi članovi odjela, sjeli smo s biskupom kako bismo raspravili što bismo mogli donirati temeljem našeg prihoda. Naša predložena procjena nije bila visoka, no tada smo imali vrlo malo novaca koji je bio preostao. Neki diplomci koji su bili u našoj situaciji i uskoro su trebali otići mislili su da nije bilo pravedno to što trebaju uplatiti u fond za građevinu budući da neće biti tamo kada renovacije budu gotove. Ipak, odlučili smo uplatiti u fond za građevinu, iako nismo znali kako ćemo izdržati do kraja školske godine. Dakle, možda mislite da smo samo mogli uzeti svoju kreditnu karticu i platiti svoje mjesečne troškove te to otplatiti tijekom vremena, no mi smo došli iz drugačijeg razdoblja. U to vrijeme niste mogli dobiti kreditnu karticu ako niste imali ugovor o zaposlenju na neodređeno te je vaš prihod trebao biti određene razine. Stoga nismo mogli steći uvjete za kreditnu karticu. To se može činiti nesmiljenim, no malo strože pravilo o tome tko danas može dobiti kreditnu karticu moglo bi spasiti mnoge ljude od jada duga koji sada proživljavaju.
U svakom slučaju, samo nekoliko tjedana nakon toga, jedne smo se večeri vozili niz tihu ulicu i zaustavili se kod znaka Stop. U tom smo trenutku čuli škripu kočnica iza nas i netko je udario u stražnji dio našega starog auta. Starješina Christofferson izašao je istražiti dok sam ja ostala u autu. Nakon nekog se vremena vratio u auto, a ja sam ga upitala što se dogodilo. Rekao je da je samo odbojnik oštećen. Čovjek koji nas je udario putujući je prodajni predstavnik i živi u drugom gradu. Bilo mu je jasno da je imao loše kočnice, no nije znao da su tako loše. Auto mu je bio potreban za posao i nadao se da to može privatno riješiti s nama kako mu njegovo auto osiguranje ne bi poskupjelo i kako ne bi dobio kaznu koju bi također trebao platiti. Naposljetku, nitko nije bio ozlijeđen. Mislim da je i sam imao prilično ograničen proračun. Rekao je da ako možemo dobiti pisanu procjenu troška popravka i donijeti je u njegovu motelsku sobu na rubu grada, on će nam sam platiti.
Dakle, ja nisam rođena jučer. Pomislila sam da je moj dragi suprug, u kojega sam imala puno povjerenje, bio naivan u ovom slučaju. Je li stvarno mislio da će ovaj tip ispuniti svoje obećanje? Koje su bile šanse da ovaj tip ne pobjegne iz grada? Pa, starješina Christofferson dobio je procjenu za popravak i otišao je u taj motel te je pronašao čovjeka. Taj je čovjek napisao ček na taj iznos, i znate što? Ček nije odbijen!
Sada ostatak priče. Taj je ček bio na gotovo isti iznos kao naknada za fond za građevinu koju smo platili. Zasigurno smo mogli čekati dok nije počeo dobivati redovita primanja kako bi se pobrinuo za popravak, a u međuvremenu bismo krpali kraj s krajem, u što smo bili sumnjali da to možemo napraviti. To nam je bilo osvjedočenje da Gospodin doista, kao što je Nefi rekao, »proviđa sredstva kojima mo[žemo] izvršiti ono što [nam] on zapovjedi«.2 Naučila sam da vjera često znači zakoračiti u tamu, ali dok to činimo, znam da će Gospodin osvijetliti put pred nama. Zahvalna sam na brižnom Nebeskom Ocu koji bdije nad nama i brine o nama. Znam da je ovo njegova Crkva i da naš Spasitelj živi. Zahvalna sam Gospodinu na blagoslovima koje je evanđelje donijelo u naš život. U ime Isusa Krista, amen.