Odvažno, plemenito i neovisno
Globalni sastanak duhovne misli za mlade odrasle osobe • 11. rujna 2022. • Salt Lake Tabernacle
Starješina Dale G. Renlund: Hvala vam. Okupili smo se u povijesnom Salt Lake Tabernacleu, no naša je publika diljem svijeta. Kroz Sveta pisma Gospodin od nas traži da se sjećamo. Sjećanje na našu zajedničku baštinu vjere, predanosti i ustrajnosti daje nam gledište i snagu dok se suočavamo s izazovima našeg doba.
Sa željom da se »spomene[mo] kako milosrdan Gospod bijaše djeci ljudskoj«1 osmišljena je serija od 4 knjiga Saints: The Story of the Church of Jesus Christ in the Latter Days. Tri su svezaka već objavljena. Ova narativna povijest uključuje priče o vjernim svetcima posljednjih dana iz prošlosti. Daje nam primjere iz stvarnog života ljudi koji su voljeli evanđelje Isusa Krista, sklopili saveze i hodali putem saveza kako bi spoznali našeg Spasitelja, Isusa Krista.
Sestra Ruth L. Renlund: Sa zadovoljstvom se možemo usredotočiti na iskustva iz stvarnog života o kojima sada možete pročitati u knjizi Saints: Boldly, Nobly, and Independent [Svetci: Odvažno, plemenito i neovisno], trećem svesku u seriji. Ovaj svezak bilježi povijest Crkve između posvećenja hrama Salt Lake 1893. i posvećenja hrama Bern Švicarska 1955. godine. Tijekom ovog vremena stalna se objava očituje u Crkvi kroz Gospodinove proroke i pojedinim članovima. 3. svezak Svetaca pomaže nam razumjeti našu vlastitu povijest, ljude koji su u njoj živjeli i našeg Spasitelja.
Starješina Renlund: Tijekom tog su se vremenskog razdoblja oba para mojih djedova i baka priključili Crkvi. Moji su roditelji emigrirali u Salt Lake City jer su dali obećanje da će biti vjenčani u hramu. Godine 1950. nije bilo hrama u Europi. Svatko je od njih primio svoje podarivanje u hramu Salt Lake, slušajući upute na engleskom jeziku koji su slabo razumjeli. Bili su vjenčani i zapečaćeni te su se smatrali vječno blagoslovljenima. Njihov odabir da učine što god je potrebno da budu zapečaćeni u hramu imao je vječni utjecaj i na moj život.
Knjiga Svetci, 3. svezak, naše je nasljeđe, bilo da potječemo od prvih pionira, poput sestre Renlund ili kasnijih pionira, kao što sam ja, ili od nekih od vas koji ste pioniri u vjeri. Vi ste važan dio nastavljajuće povijesti ove Crkve. Zahvaljujemo vam na svemu što činite kako biste gradili na temelju vjere koji ste postavili vi i vaši predci. »Molimo se da će ovaj svezak [Svetaca] uvećati vaše razumijevanje prošlosti, osnažiti vašu vjeru i pomoći vam sklopiti i obdržavati saveze koji vode k uzvišenju i vječnom životu.«2
Sestra Renlund: Ushićena sam što mogu iznijeti priče iz 3. sveska knjige Svetci. Započnimo!
Starješina Renlund: Započnimo primjerom kontinuirane Obnove Crkve. Predsjednik Russell M. Nelson često podučava da je Obnova »proces, ne događaj te će se nastaviti dok Gospodin ponovno ne dođe.«3 Primjer s kraja života predsjednika Josepha F. Smitha velika je ilustracija.
Joseph F. Smith i Julina Lambson Smith.
Godine 1918., predsjednik Smith bio je lošeg zdravlja i vjerojatno je znao da neće još dugo živjeti. Činilo se da ga je smrt okružila. Prvo, njegov se najstariji sin Hyrum razbolio i umro od prsnuća slijepog crijeva. Predsjednik Smith izlio je svoju tugu u svom dnevniku: »Duša mi se raspada… O! Bože, pomozi mi!«4 Drugo, tuga predsjednika Smitha bila je umnožena kada je Ida, udovica Hyruma, umrla od zatajenja srca nedugo poslije.
Treće, čitao je strašna izvješća o svjetskom ratu koji je bjesnio. Tijekom rata, umrlo je 20 milijuna vojnika i civila. Četvrto, smrtonosni soj gripe ubijao je ljude diljem svijeta. Broj umrlih diljem svijeta bio je najmanje 50 milijuna. Ove su smrti donijele neispričanu tugu i bol u srcu obiteljima. Predsjednik Smith tugovao je zbog gubitka života. Uz to, bio je vezan za postelju pet mjeseci. Pošteno je reći da je smrt bila na prorokovu umu.
Ovdje imam Bibliju koju je posjedovao predsjednik Smith. Možda je koristio ovu ili neku sličnu njoj kako bi potaknuo ključnu objavu.
Sestra Renlund: Dana 3. listopada 1918. sjedio je u svojoj sobi u zgradi Beehive House, samo jedan blok od ovdje, »razmišljajući o Pomirenju Isusa Krista i otkupljenju svijeta. Otvorio je… 1 Petrovu i čitao o Spasiteljevu propovijedanju duhovima u svijetu duhova… Duh je sišao na [predsjednika Smitha], otvorivši oči [njegova] razumijevanja.« Vidio je u svijet duhova gdje su mnoštva »pravednih žena i muškaraca koji su umrli prije Spasiteljeva smrtnog službeništva radosno čekala Njegov dolazak tamo da proglasi njihovo oslobođenje od uza smrti.
Spasitelj se ukazao… i pravedni su se duhovi radovali… Kleknuli su pred njim, priznavajući ga kao svojeg Spasitelja i Izbavitelja od smrti i veriga pakla…
[Predsjednik Smith također je] razumio da Spasitelj nije osobno otišao neposlušnim duhovima. Umjesto toga, on je organizirao pravedne duhove… da pronose evanđeosku poruku duhovima u tami. Na ovaj bi način svi ljudi koji su umrli u prijestupu ili bez spoznaje o istini mogli naučiti o vjeri u Boga, pokajanju, zastupničkom krštenju za otpust grijeha, daru Duha Svetoga i svim drugim ključnim načelima evanđelja…«
Starješina Renlund: »Prorok je tada opazio da će vjerni [svetci u] ovoj rasporedbi nastavit svoj rad u sljedećem životu propovijedajući evanđelje duhovima koji su bili u tami i pod ropstvom grijeha. [Primijetio je,] ʻmrtvi koji se pokaju bit će otkupljeni poslušnošću uredbama doma Božjega… i nakon što plate kaznu za prijestupe svoje, i budu očišćeni, primit će nagradu prema djelima svojim, jer su baštinici spasenjaʼ«.
Sestra Renlund: »…Sljedećeg su jutra [neki bili iznenađeni kada su vidjeli da je prisustvovao] Općem saboru u listopadu unatoč njegovu lošem zdravlju. Odlučan obratiti se kongregaciji, stao je nesigurno za govornicom [u ovoj zgradi], njegovo se veliko tijelo treslo od napora… U nedostatku snage da govori o svojem viđenju, a da ga emocije ne nadvladaju, samo je aludirao na to. ʻNisam živio sam ovih pet mjeseciʼ, rekao je kongregaciji. ‘Prebivao sam u duhu molitve, preklinjanja, vjere i odlučnosti te sam opetovano komunicirao s Duhom Gospodnjim. Ovo je sretan sastanak jutros za meneʼ, rekao je. ʻBog vas blagoslovio.’«5
Predsjednik Smith izdiktirao je objavu svojem sinu Josephu Fieldingu Smithu nakon Općeg sabora. Ovo je jedan od primjerka koja je potpisao i predao Prvom predsjedništvu i Zboru dvanaestorice apostola. Pročitali su viđenje i potpuno ga podržali6 i kanoniziran je kao odsjek 138 Nauka i saveza. Sada razumijemo da je Bogu stalo do onih s druge strane vela smrtnosti. Stalo mu je do njihova otkupljenja. »Mrtvi« nisu zapravo mrtvi. Kontinuirana Obnova donijela nam je ovo razumijevanje te donosi utjehu i pojašnjenje o sljedećem svijetu.
Starješina Renlund: Na mnoge načine osobna objava zahtijeva isti proces. Za mene, moram se usredotočiti na problem. Moram je proučiti i razmisliti o tome. Moram formulirati razna rješenja. Čini se da tek tada osobna objava može pouzdano doći. Često mi objava dolazi u kratkim, jedro imperativnim smjernicama, poput »Idi«, »Učini« ili »Reci!«
Sestra Renlund: Isto vrijedi i za mene. Nakon što sam promišljala, proučavala i molila se, često imam misli ili ideje koje mi dođu na pamet za koje znam da nisu moje vlastite. Uvijek me potiče da je Bog svjestan mene i potiče me kroz Duha Svetoga da činim dobro.
Starješina Renlund: Često objava dolazi jer postoji određena potreba. Izuzetan primjer dogodio se na Općem saboru u travnju 1894. Predsjednik Wilford Woodruff svojim je savjetnicima i Zboru dvanaestorice apostola najavio da je primio objavu po pitanju hramskih pečaćenja. Rekao je: »Gospodin mi je rekao da je ispravno da djeca budu zapečaćena za svoje roditelje, a ona svojim roditeljima jednako daleko unatrag koliko mi možemo dobiti zapise.«7 Ova je objava došla više od 50 godina nakon što je Ilija obnovio ovlast pečaćenja u hramu Kirtland.
Sestra Renlund: U nedjelju je, na Općem saboru 1894., predsjednik Woodruff izjavio: »ʻNismo završili s objavom… Nismo završili s Božjim djelom.ʼ Govorio je kako je Brigham Young nastavio djelo izgradnje hramova i organiziranja hramskih uredbi Josepha Smitha. ʻAli nije primio sve objave koje pripadaju ovom djeluʼ, predsjednik Woodruff podsjetio je kongregaciju. ʻNiti predsjednik Taylor, niti Wilford Woodruff. Neće biti kraja ovom djelu dok ne bude usavršeno.ʼ«8
Od godina u Nauvoou, članovi su vršili krštenja za mrtve za preminule članove obitelji. No važnost pečaćenja za vlastite pretke nije još bila objavljena. Predsjednik Woodruff objasnio je: »Želimo da svetci posljednjih dana od sada istražuju svoje rodoslovlje koliko god mogu te da budu zapečaćeni za svoje očeve i majke… Neka djeca budu zapečaćena za svoje roditelje i pronesite njihov lanac koliko ga daleko možete pronijeti.«9
Predsjednik Woodruff »podsjetio je svetce na viđenje Josepha Smitha svojeg brata Alvina u hramu Kirtland. ʻSvi koji umriješe bez spoznaje evanđelja ovoga, a koji bi ga bili primili da im bi dopušteno poživjeti, bit će baštinici nebeskoga kraljevstva.ʻ
ʻTako će biti s ocima vašimʼ, rekao je predsjednik Woodruff o onima u svijetu duhova. ʻBit će ih vrlo malo, ako ih uopće bude, koji neće prihvatiti evanđelje.ʼ
Prije nego što je zaključio svoju propovijed, potaknuo je svetce da… traže mrtve iz svoje rodbine. ʻBraćo i sestreʼ, rekao je, ʻnastavimo sa svojim zapisima, ispunimo ih pravedno pred Gospodinom, i izvršimo ovo načelo, i blagoslovi će nas Božji pohađati, a oni koji su otkupljeni blagoslovit će nas u danima koji će doći.ʼ«10 Ova objava pružila je razlog članovima da se često vraćaju u hram kako bi vršili zastupnička zaređenja i uredbe za svoje preminule pretke. Obitelji su započele pažljivo voditi evidenciju o svojim uredbama i djelu koje su učinile kako bi ih dovršile u knjigama poput ove koje pokazuju djelo izvršeno za članove obitelji Jens Peter i Marie Dame.
Starješina Renlund: Danas nam se nauk pečaćenja kroz naraštaje čini tako normalnim i prirodnim, no bila je potrebna objava od Gospodina da ispravno organizira pečaćenje obitelji. Ova objava imala je izravan utjecaj na moju obitelj na dalekom otoku Larsmo, tik uz zapadnu obalu Finske. Ova priča nije u knjizi Svetci, 3. svezak, već je sačuvana u mojoj obitelji. Godine 1912., moja baka i djed po ocu, Lena Sofia i Matts Leander Renlund slušali su misionare iz Švedske kako propovijedaju obnovljeno evanđelje. Sofia i Leander bili su kršteni sljedeći dan. Pronašli su radost u svojoj novoj vjeri i u tome što su bili dio malog ogranka, prvog u Finskoj. Nažalost, životna se sreća promijenila i katastrofa se dogodila.
Godine 1917., Leander je preminuo zbog tuberkuloze, ostavljajući Lenu Sofiju kao udovicu i trudnu sa svojim desetim djetetom. To je dijete, moj otac, rođeno dva mjeseca nakon Leanderove smrti. Još je članova obitelji umrlo od tuberkuloze. Lena je naposljetku pokopala 7 od svojih 10-oro djece, uz Leandera. Bila je to velika borba za nju, osiromašenu seljanku, da zadrži ono što je ostalo od njezine obitelji netaknuto.
Gotovo dva desetljeća nije se dobro naspavala. Snalazila se čudnim poslovima tijekom dana kako bi pribavila hranu za jelo. Noću je njegovala umiruće članove obitelji. Teško je zamisliti kako se Sofia snalazila.
Upoznao sam Lenu Sofiju jednom u prosincu 1963. godine. Imao sam 11 godina, a ona 87. Bila je pogrbljena od teškog rada cijelog života. Koža na njezinu licu i rukama bila je izrađena, tvrda i izbrazdana poput istrošene kože. Kada smo se susreli, stajala je i pokazivala sliku Leandera i rekla mi, na švedskom: »Det här är min gubbe«. »Ovo je moj mužić.«
Mislio sam da je neispravno upotrijebila sadašnje vrijeme glagola. Budući da je Leander bio mrtav 46 godina, pokazao sam tu očiglednu grešku svojoj majci. Moja mi je majka jednostavno rekla: »Ne razumiješ.« Nisam razumio. Lena Sofia znala je da je njezin odavno preminuli suprug bio njezin i da će ostati njezin kroz vječnost. Kroz nauk vječnih obitelji, Leander je ostao prisutan u njezinu životu i dio njezine velike nade za budućnost.
Sofia Renlund, baka Dalea G. Renlunda po ocu.
Mladi Dale G. Renlund.
Prije posvećenja hrama Helsinki Finska 2006. godine, moja je sestra provjerila kako bi vidjela koji je rad na uredbama potreban za liniju našeg oca. Ono što je pronašla bila je plamteća potvrda vjere Lene Sofije u ovlasti pečaćenja. Lena Sofia predala je obiteljske zapise za svoju preminulu djecu, koja su imala više od osam godina kada su preminula, kako bi hramsko djelo moglo biti izvršeno 1938. godine. Te su uredbe bile među prvima koje su predane hramu iz Finske.
Lena se snalazila imajući na umu nauk spasenja. Smatrala je to jednim od Božjih velikih milosrđa što je spoznala da su obitelji vječne prije nego što su je ove katastrofe snašle. Pokazatelj njezina duboko ukorijenjena obraćenja na obnovljeno evanđelje Isusa Krista bilo je njezino djelo na obiteljskoj povijesti, djelo objavljeno kroz Josepha Smitha, Wilforda Woodruffa i Josepha F. Smitha. Ona je bila poput onih koji »u vjeri umriješe… ne primivši što je obećano, već to izdaleka vidješe i pozdraviše te priznadoše.«11
Sestra Renlund: Budući da je Obnova kontinuirani proces, imamo se više razloga radovati. Prije manje od godinu dana, predsjednik Nelson rekao je: »Trenutne prilagodbe u hramskim postupcima, i druge koje će uslijediti, stalan su dokaz da Gospodin aktivno usmjerava svoju Crkvu. On pruža prilike svakome od nas da učinkovitije osnažimo svoje duhovne temelje usredotočujući svoj život na njega te na uredbe i saveze njegova hrama.«12 Predsjednik Nelson objasnio je da su ove prilagodbe napravljene »pod Gospodinovim usmjerenjem i kao odgovor na naše molitve« jer Gospodin želi da »s velikom jasnoćom razumije[mo] točno što se obvezuje[mo] savezom činiti… Da razumije[mo] svoje povlastice, obećanja i odgovornosti… [i] da ima[mo] duhovne uvide i buđenja.«13
Ponekad objava dolazi u trenutku. To se dogodilo s još jednim primjerom kontinuirane Obnove kada je Lorenzo Snow bio predsjednik Crkve. Godine 1898. Crkva je bila u teškom financijskom stanju. Na vrhuncu svoje kampanje protiv poligamije, Kongres Sjedinjenih Država odobrio je zahtjev za zapljenu crkvene imovine. Zabrinuti da će vlada zaplijeniti njihove donacije, mnogi su svetci bili prestali plaćati desetinu, uvelike smanjujući glavni izvor sredstava Crkve. Crkva je posudila novac kako bi pružila dovoljno sredstava za nastavljanje Gospodinova djela. Crkva je čak uzela zajmove kako bi pokrila troškove za dovršetak hrama Salt Lake. Ta financijska situacija teško je opterećivala um 85-godišnjeg proroka.14
»Jednog jutra rano u svibnju, predsjednik Snow sjedio je u krevetu kada je njegov sin LeRoi došao u sobu… Prorok ga je pozdravio i najavio: ʻIdem u St. George.ʼ
LeRoi je bio iznenađen. St. George je bio… 480 kilometara udaljen.« Kako bi došli do tamo, trebali su vlakom prijeći 320 kilometara južno do Milforda, a zatim proputovati još 169 kilometara kočijom. Ovo bi bilo teško putovanje za starog čovjeka. Ipak, krenuli su na dugo, zahtjevno putovanje. »Kad stigoše… prašnjavi i umorni… [jedan] predsjednik kolčića upitao je zašto su došli. ʻPaʼ, rekao je predsjednik Snow, ʻNe znam zbog čega smo došli u St. George, samo nam je Duh rekao da dođemo.ʼ
Sljedećeg dana, 17. svibnja, prorok se sastao s članovima u St. George Tabernacleu, zgradi od crvenog pješčenjaka nekoliko blokova sjeverozapadno od hrama.« Kada je predsjednik Snow ustao da se obrati svetcima, rekao je: »Jedva da možemo izraziti razlog zašto smo došli, no pretpostavljam da će nam Gospodin imati nešto reći.«
Starješina Renlund: »Tijekom propovijedi, predsjednik Snow neočekivano je zastao, a prostorija je u potpunosti utihnula. Oči su mu zasjale i lice mu se ozarilo. Kada je otvorio usta, glas mu je bio snažniji. Činilo se da nadahnuće od Boga ispunjava prostoriju. Zatim je govorio o desetinama… Jadikovao je da mnogi… svetci oklijevaju platiti punu desetinu… ʻOvo je ključna priprema za Sionʼ, rekao je.
Sljedećeg poslijepodneva, predsjednik Snow [podučio je]: ʻVrijeme je sada došlo za svakog svetca posljednjih dana, koji želi biti pripremljen za budućnost i čvrsto držati svoje noge na pravom temelju, da čini volju Gospodnju i plati svoju punu desetinu. To je riječ Gospodnja vama, i bit će riječ Gospodnja svakom naselju širom zemlje Sion.ʼ«
Predsjednik Snow kasnije je podučio: »ʻU strahu smo i zbog toga je Crkva u ropstvu. Jedino olakšanje je da svetci obdržavaju ovaj zakon.ʼ Izazvao je [članove] da u potpunosti obdržavaju zakon i obećao je da će ih Gospodin blagosloviti zbog njihovih nastojanja. Također je izjavio da će plaćanje desetine sada biti čvrst uvjet za odlazak u hram.«15
Sestra Renlund: Od tog vremena mnogi mogu posvjedočiti da Gospodin izlijeva svoje najbogatije blagoslove na one koji su voljni poštivati ovaj jednostavan zakon. Brat Alois Cziep služio je kao predsjednik ogranka Beč Austrija. Vodio je zapise o desetinama i druge zapise u ogranku u ovoj skromnoj čvrstoj kutiji. Tijekom zračnih napada u Drugom svjetskom ratu, ovo je bila prva stvar koju su predsjednik Cziep i njegova obitelj osigurali prije njihove osobne imovine.
Neki su također svjedočili o izazovu prihvaćanja zakona i primanju čudesnih blagoslova kao rezultat toga.
Iskustvo obitelji Yanagida u Japanu takav je primjer. Godine 1948., Prvo predsjedništvo ponovno je poslalo misionare u Japan. Kada je Toshiko Yanagida upitala svog oca o religiji, potaknuo ju je da prisustvuje službi svetaca posljednjih dana. Priključio se Crkvi 1915. godine.
Sestra Yanagida sastala se s misionarima, obratila se i bila krštena u kolovozu 1949. godine, uz prisustvo svog oca . Njezin je suprug kasnije potražio misionare i krstio ga je isti misionar koji je podučavao sestru Yanagida.16
Toshiko Yanagida.
Starješina Renlund: Brat i sestra Yanagida borili su se s plaćanjem desetine. Oni »nisu zarađivali mnogo novaca i ponekad su se pitali imaju li dovoljno za platiti školski ručak svojeg sina. Također su se nadali da će kupiti kuću. Nakon jednog crkvenog sastanka, [sestra Yanagida] upitala je misionara o desetini. ʻJapanci su sada vrlo siromašni nakon rataʼ, rekla je. ʻDesetina je tako teška za nas. Moramo li plaćati?ʼ
Starješina je odgovorio da je Bog zapovjedio svima da plaćaju desetinu i govorio o blagoslovima poslušnosti načelu. [Sestra Yanagida] bila je skeptična – i pomalo ljuta. ʻOvo je američko razmišljanjeʼ, rekla je sama sebi.
Jedna je sestra misionarka obećala [sestri Yanagida] da plaćanje desetine može pomoći njezinoj obitelji postići njihov cilj posjedovanja vlastite kuće. Želeći biti poslušni, [brat i sestra Yanagida] odlučili su plaćati svoju desetinu i vjerovati da će blagoslovi doći…
Počeli su uočavati [te] blagoslove… Kupili su povoljno zemljište u gradu i izradili nacrte za kuću. Zatim su se prijavili za stambeni kredit kroz novi vladin program i kada su primili odobrenje za izgradnju, počeli su raditi na temelju.
Proces je dobro prošao sve dok građevinski inspektor nije primijetio da njihova parcela nije bilo dostupna vatrogascima. ʻOvo zemljište nije zemljište koje je prikladno za gradnju kućeʼ, rekao im je. ʻNe možete nastaviti dalje s izgradnjom.ʼ
Nesigurni što da učine, [brat i sestra Yanagida] obratili su se misionarima. ʻNas šestorica ćemo postiti i moliti se za vasʼ, rekao im je starješina. ʻVi biste trebali učiniti isto.ʼ Naredna su dva dana Yanagide postili i molili se s misionarima. Drugi je inspektor zatim došao ponovno procijeniti njihovu parcelu… Ispočetka pružio je Yanagidama malu nadu da će proći pregled. No dok je pregledavao parcelu bilo, primijetio je rješenje. U hitnim slučajevima, vatrogasna služba mogla bi doći do imanja jednostavno uklanjajući obližnju ogradu. Naposljetku, Yanagide su mogli izgraditi svoju kuću.
ʻPretpostavljam da ste vas dvoje sigurno učinili nešto iznimno dobro u prošlostiʼ, rekao im je inspektor. ʻTijekom svih mojih godina nikada nisam tako izašao ususret.ʼ [Brat i sestra Yanagida] bili su presretni. Postili su, molili se i plaćali svoju desetinu. I baš kao što je [ta izuzetna] sestra misionarka obećala, oni će imati svoj dom.«17
Svetci diljem svijeta imali su slična iskustva kada su plaćali desetinu. Gospodin blagoslivlja svoj narod koji je vjeran i poslušan. I vjerno plaćanje desetine omogućilo je da hramovi budu izgrađeni diljem svijeta.
Sestra Renlund: Znam da su naši životi bili blagoslovljeni na suptilne i značajne načine živeći zakon desetine. Ponekad blagoslovi nisu ono što očekujemo i lako ih se može previdjeti. Ali oni su stvarne. Mi smo to iskusili.18
Još jedna od mojih najdražih priča ispričana u knjizi Svetci jest kako su prve sestre bile pozvane služiti kao cjelodnevne misionarke. U Engleskoj su krajem 1890-ih kružile glasine da su svetice posljednjih dana bile lakovjerne bedakinje koje nisu mogle samostalno razmišljati. Tada su svetice posljednjih dana iz Salt Lake Cityja, Elizabeth McCune i njezina kći došle u London radi dužeg posjeta.
Kada su prisustvovale crkvenom saboru u Londonu, Elizabeth je bila iznenađena kada se, »tijekom jutarnjeg zasjedanja, Joseph McMurrin, savjetnik u predsjedništvu misije, odrekao… nelaskave izjave o sveticama posljednjih dana [i najavio:] ʻImamo s nama upravo sada damu iz Ute… Zamolit ćemo sestru McCune da nam se večeras obrati i ispriča vam o svojem iskustvu u Uti.ʼ Zatim je potaknuo sve na saboru da dovedu svoje prijatelje da čuju njezin govor.«
»Kako se sat sastanka približavao, ljudi su ispunili prostoriju do sposobnosti. Elizabeth je izrekla tihu molitvu i došla za govornicu.« Govorila je gomili o svojoj vjeri i svojoj obitelji, svjedočeći odvažno o istinitosti evanđelja. Također je rekla: »ʻNaša nas vjera podučava da žena stoji rame uz rame s mužem.ʼ Kada je sastanak završio, stranci su se rukovali s Elizabeth. ʻKada bi više vaših žena bilo ovdjeʼ, netko je rekao, ‘velika bi količina dobra bila učinjena.ʼ«
»Nakon što je vidio Elizabethin učinak na prisutne, [predsjednik McMurrin pisao je predsjedniku Crkve:] ʻKada bi određeni broj bistrih i inteligentnih žena bio pozvan na misije u Engleskoj… rezultati bi bili izvrsni.ʼ« »Odluka o pozivanju žena kao cjelodnevnih misionarki bila je dijelom rezultat propovijedanja Elizabeth McCune.«19
Elizabeth McCune.
Dana 22. travnja 1898., Inez Knight i Jennie Brimhall pristale su u luci Liverpool u Engleskoj. One su bili prve odijeljene kao »žene misionarke« za Crkvu.
Pratili su predsjednika McMurrina i druge misionare u grad istočno od Liverpoola. Uvečer je veliko mnoštvo prisustvovalo uličnom sastanku s misionarkama. »Predsjednik McMurrin najavio je da će poseban sastanak biti održan sljedećeg dana i pozvao je sve da dođu i čuju propovijedanje ʻstvarnih mormonkiʼ.«20 Ovo je misionarski dnevnik Inez Knight. Napisala je: »Uvečer sam govorila usred strahova i drhtavice, no iznenadila sam samu sebe.«21 Prepoznala je nebesku pomoć koju je primila kada je napisala: »Navečer sam govorila velikoj gomili, no bila sam blagoslovljena molitvama drugih misionara.«22 Ove su se »stvarne mormonske žene« značajno oslobodile, odlazeći od vrata do vrata i svjedočeći često na uličnim sastancima. Ubrzo su im se pridružile druge sestre misionarke koje su radile diljem Engleske.
Starješina Renlund: Sestra Knight i sestra Brimhall bili su početak. U ovoj su rasporedbi služile stotine tisuća sestara misionarki.23 Jedna od stvari koja me se dojmi kod sestara misionarki je da one mogu biti učinkovite tako da su autentično svoje. One su stvarne svetice posljednjih dana. Poput sestre Knight i sestre Brimhall, oni razgovaraju s ljudima o tome tko su i zašto vjeruju kako vjeruju.
Utjecaj sestara misionarki na sabiranje Izraela bio je izuzetan. Jedan me je mladi starješina nedavno upitao na zasjedanju za pitanja i odgovore zašto odjeli u njegovoj misiji preferiraju sestre misionarke. Moj je odgovor bio jednostavno: »Zato što sestre daju svoje srce i dušu djelu. Članovi vole sve misionare koji to čine, ne štedeći ništa.«
Odgovor sestara misionarki na misionarske pozive bio je i nastavlja biti glavni dio širenja evanđelja. Predsjednik Nelson rekao je na Općem saboru u travnju: »Volimo sestre misionarke i izražavamo im svesrdnu dobrodošlicu. Ono što vi doprinosite ovom djelu veličanstveno je!«24
Sestra Renlund: I mene je dojmilo dobro koje je došlo od sestre McCune koja nije bila pozvana i odijeljena kao misionarka. No ova je draga sestra učinila da se stvari ostvare zbog njezine vjere.25
To nas dovodi do još jedne čudesne priče iz knjige Svetci, 3. svezak. Pronalazimo primjere svetaca koji su pokazali svoje učeništvo u najizazovnijim okolnostima. Bivši su neprijatelji prevladali netrpeljivost i postali ujedinjeni dok su se oslanjali na Isusa Krista.
Nakon Drugoga svjetskog rata, »Nizozemska je bila u nezavidnom stanju nakon pet godina okupacije [njemačkog nacističkog režima]. Više od dvije stotine tisuća nizozemskih ljudi umrlo je tijekom rata, a stotine tisuća domova bilo je oštećeno ili uništeno. Mnogi svetci u… Nizozemskoj bili su ogorčeni prema Nijemcima« i jedni prema drugima jer su se neki odupirali, a drugi su surađivali s okupatorima. Podjela je bila opipljiva.
Starješina Renlund: »Predsjednik misije Cornelius Zappey potaknuo je crkvene ogranke da nadopune svoje zalihe hrane započinjući projekte uzgoja krumpira koristeći sjemenski krumpir od nizozemske vlade.« S ovim ohrabrenjem, »ogranci u Nizozemskoj… pokretali su gredice s krumpirom gdje god su mogli pronaći mjesto, uzgajajući krumpire u stražnjim dvorištima, vrtovima s cvijećem, praznim parcelama i uz ceste.«
»Pred berbu [predsjednik Zappey] održao je misijski sabor u gradu Rotterdamu.« Iz razgovora s predsjednikom misije Istočna Njemačka znao je »da su mnogi svetci u Njemačkoj patili od ozbiljnog manjka hrane. [Predsjednik Zappey] želio je učiniti nešto kako bi pomogao pa je upitao mjesne vođe bi li bili voljni dati dio svojeg uroda krumpira svetcima u Njemačkoj.
»ʻNeki od najljućih neprijatelja na koje ste vi ljudi naišli kao rezultat ovog rata njemački je narodʼ, priznao je. ʻAli tim je ljudima sada puno teže nego vama.ʼ«
»U početku su se neki nizozemski svetci odupirali naumu. Zašto bismo dijelili svoj krumpir s Nijemcima? [Neki su izgubili kuće] zbog njemačkih bombi ili [bdjeli nad] voljenim osobama koje su izgladnjele do smrti jer su njemački okupatori uzeli njihovu hranu.«
Predsjednik Zappey zamolio je Pietera Vlama, bivšeg ratnog zarobljenika i vođu crkvenog ogranka u Amsterdamu, da »posjeti ogranke diljem Nizozemske i potakne ih da podrže naum«, čineći razliku između nacističkog režima i njemačkog naroda. »Pieter je bio iskusan crkveni vođa čije je nepravedno utamničenje u njemačkom logoru bilo dobro poznato. Ako su nizozemski svetci voljeli nekoga u misiji i vjerovali mu, to je bio Pieter Vlam.«
Kada se Pieter sastajao s ograncima, »aludirao je na svoje teškoće u zatvoreništvu. ʻProšao sam ovoʼ, rekao je. ʻVi znate da jesam.ʼ Potaknuo ih je da oproste njemačkom narodu. ʻZnam koliko je teško voljeti ihʼ, rekao je. ʻAko su to naša braća i sestre, onda se trebamo odnositi prema njima kao prema svojoj braći i sestrama.ʼ
Sestra Renlund: »Njegove riječi i riječi drugih predsjednika ogranka ganule su svetce, a ljutnja mnogih rastopila se dok su brali krumpir za svoju njemačku braću i sestre.« Ne samo to, već su se i nesuglasice i nepovjerenja koja su postojala među članovima u ograncima također počela rasipati. Članovi su »znali da mogu raditi zajedno idući naprijed.«
»U međuvremenu je [predsjednik Zappey] radio na tome da osigura dozvole za prijevoz krumpira u Njemačku… Kada su neki službenici pokušali zaustaviti planove za isporuku, [predsjednik Zappey] im je rekao: ʻTi krumpiri pripadaju Gospodinu, a ako je to njegova volja, Gospodin će vidjeti da oni stignu u Njemačkuʼ.«
Cornelius Zappey, nizozemski misionari i nizozemski svetci utovaruju krumpir za prijevoz.
»Naposljetku, u studenom 1947., nizozemski svetci i misionari sastali su se u Hagu kako bi natovarili… više od sedamdeset tona krumpira. Ubrzo nakon toga krumpiri su stigli u Njemačku radi distribucije među svetcima…«
»Riječ o projektu krumpira ubrzo je stigla do Prvog predsjedništva. Zadivljen, predsjednik David O. McKay rekao je: ʻOvo je jedno od najvećih djela istinskog kršćanskog ponašanja koje mi je ikada svratilo pažnju.ʼ«26
Starješina Renlund: Sljedeće su godine nizozemski članovi ponovno poslali veliki prinos krumpira Nijemcima. Dodali su i haringu, čineći dar još značajnijim. Nekoliko godina kasnije, 1953., Sjeverno se more izlilo i poplavilo je značajne dijelove Nizozemske, ostavljajući nizozemske članove u potrebi. Ovoga su puta njemački svetci poslali pomoć Nizozemskoj kako bi im pomogli u njihovu trenutku potrebe. Djela dobrotvornosti nizozemskih svetaca odjekuju godinama i pružaju trajno svjedočanstvo o ljubavi i dobrotvornosti koja je moguća, čak i između neprijatelja, kada obični ljudi vole Boga prvo i svoje bližnje kao same sebe.
Voljnost da se oprosti donijela je iscjeljenje nizozemskim članovima. Otkrio sam da je isto istinito za mene. Ako se zamjeram, Duh se žalosti. Ako sam ljut, manje sam ljubazan i manje kristolik u svojem ponašanju prema drugima. Ovu je istinu predivno izjavio lik u romanu Alana Patona iz 1953., Too Late the Phalarope, smještenog u Apartheidu u Južnoj Africi: »Postoji težak zakon… da se, kada nam se učini duboka povreda, nikada ne oporavimo dok ne oprostimo.«27
Sestra Renlund: Postoji toliko mnogo više nadahnjujućih priča iz povijesti Crkve tijekom ovog vremena ispričanog u knjizi Svetci, 3. svezak. Možda biste željeli znati nešto o Williamu Danielsu, koji je godinama vjerno služio u segregiranom Cape Townu u Južnoj Africi. Iako nije bio zaređen u svećeničku službu, imao je gorljivo svjedočanstvo.28
Starješina Renlund: Ili o Rafaelu Monroyu i Vicenteu Moralesu u Meksiku koji su mučeni zbog svoje vjere. I Rafaelovoj majci, Jesusiti, i ženi Guadalupe, koje su hrabro vodile svoju obitelj i zajednicu unatoč stalnim prijetnjama.29
Jesusita Monroy.
Sestra Renlund: Ili o Almi Richards, prvom svetcu posljednjih dana koji je osvojio olimpijsku medalju, djelomično zato što je odabrao živjeti Riječ mudrosti.30
Starješina Renlund: Ili o Hirini Whaanga, koji se, uz podršku svoje vjerne supruge Mere, vratio u svoju domovinu na Novom Zelandu kao misionar kako bi propovijedao i sabrao imena za hramsko djelo.31
Sestra Renlund: Ili o Helgi Meiszus, koja je zadržala vjeru kao djevojka svetica posljednjih dana u nacističkoj Njemačkoj unatoč nasilništvu od bivših prijatelja, učitelja i školskih vođa.32
Starješina Renlund: Ili o Evelyn Hodges, koja je radila kao socijalna radnica zaposlena u Potpornom društvu kako bi pomogla obiteljima da stanu na svoje noge tijekom Velike depresije.33
Sestra Renlund: Nemamo više vremena za naglašavanje, no znam da ćete svi vi za sebe htjeti pročitati ovaj treći svezak Svetaca.
Starješina Renlund: Za mene, savršena himna za ovo razdoblje u povijesti Crkve je: »Narodi, čujte«34 koju će zbor otpjevati kako bi zatvorio naš sastanak. Pjesmu »Narodi, čujte« napisao je Louis F. Mönch, rođeni Nijemac koji se priključio Crkvi dok je putovao kroz Salt Lake City. Kasnije je služio kao misionar za Crkvu u Švicarskoj i Njemačkoj. Dok je bio na ovoj misiji, objavio je mnoge materijale na njemačkom jeziku, uključujući pjesmu »Narodi čujte«. Ona je postala jedna od najomiljenijih crkvenih pjesama svetaca posljednjih dana koji govore njemačkim jezikom. Prvi put je objavljena u Njemačkoj u ovoj pjesmarici 1890. godine. Prevedena je na druge jezike i objavljena kao dio trenutne pjesmarice koju koristimo. Ta je verzija izostavila njegov treći stih koji će zbor također otpjevati.
Ovaj treći stih opisuje što su svetci o kojima smo govorili učinili u ovo doba. Oni »pošt[ovahu] jednoga i pravogʼ, živog Boga. [Dođoše] i [bijahu] kršteni; [Držaše] se šipke. [Dadoše] mu [svoje] srce, vjerom u njegova Sina – Isusa, Svetca.«
Pozivam vas da čitate knjigu Svetci kako biste naučili i razumjeli povijest Crkve i učili iz primjera njezinih članova. Knjiga Svetci izvanredno dobro je istražena i pouzdana. Ona je svjedočanstvo o kontinuiranoj Obnovi Crkve Isusa Krista. Naša je povijest nadahnjujuća. Ova je povijest naše zajedničko nasljeđe, bilo da potječemo od ranih pionira, kasnijih pionira ili ako smo pioniri u vjeri.
Zašto je to važno? Zašto bismo provodili toliko vremena pričajući ove priče? Zbog toga što nam ove priče daju primjere iz stvarnog života o moći da se spozna našeg Spasitelja. Znam da Isus Krist živi i vodi ovu Crkvu i bdije nad svojim narodom saveza, koji je naoružan moću Božjom u velikoj slavi. Prizivam blagoslov na vas da ćete osjetiti Spasiteljevu ljubav u svojem životu dok se približavate njemu i njegovoj Crkvi, u ime Isusa Krista. Amen.