»Rosina molitva«, Prijatelj, svibanj 2023., 14. – 15.

Rosina molitva

Lucy Stevenson Ewell

(temeljeno na istinitoj priči)

Rosi je bila umorna od osjećaja kao da ne pripada.

Ova se priča dogodila u SAD-u.

Djevojčica sjedi na kauču i izgleda tužno dok je majka grli

Rosi je ispustila svoj ruksak na pod. Upravo je dovršila svoj drugi dan u novom razredu. I to nije bio dobar dan.

»Što nije u redu?« upitala je mama.

Rosi je sjela na kauč. »Neka djeca iz mog razreda govorila su mi loše stvari«, rekla je. »O mojoj smeđoj koži.«

U školi nije bilo mnogo ljudi koji su imali istu boju kože poput Rosi, pa se osjećala kao da ne pripada. Ali zadirkivanje je učinilo da se osjeća sto puta gore.

Mama je izgledala zabrinuto. »Žao mi je«, rekla je. Zagrlila je Rosi. »Razgovarat ću s tvojim učiteljem o tome.«

Ali sljedećeg dana u školi, Rosi su opet zadirkivali. Jedan je dječak u njezinom razredu bio zločest prema njoj cijeli dan.

Rosi se osjećala tužno. No osjećala se i ljutito. Ponekad kad je bio grub prema njoj, Rosi mu je uzvratila svađom. No nije se osjećala bolje zbog toga.

Jednoga dana kada je Rosi došla kući iz škole, otrčala je ravno u svoju sobu. Bila je umorna od zadirkivanja. Bila je umorna od osjećaja kao da ne pripada. Stavila je svoje lice u svoj jastuk i plakala.

Što ću učiniti? pomislila je. Nije se htjela tako osjećati do kraja školske godine.

Rosi je obrisala svoje oči. Zatim je pogledala mali Isusov kip koji je stajao na njezinoj polici s knjigama. Mama ga je dala Rosi kako bi joj pomogla sjetiti se Isusa.

Možda bih se trebala moliti, pomislila je. Kleknula je na koljena i prekrižila svoje ruke.

»Dragi Nebeski Oče, zaista patim iznutra. Moji su kolege iz razreda zli prema meni zbog moje smeđe kože i zbog toga se osjećam užasno. Molim te pomozi mi.«

Bio je dobar osjećaj reći Nebeskom Ocu o svojim osjećajima. Ona je znala da ju je on slušao. Osjećala se toplo i voljeno, kao da je mekana deka bila omotana oko nje. Osjećala je da joj je boja kože predivna. Ona je bila Božje dijete i on ju je volio.

Kada je Rosi završila molitvu, dobila je ideju. Možda je više toga mogla učiniti kako bi pomogla u svojoj školi.

Sljedećeg su tjedna Rosi i njezina mama razgovarale s ljudima zaduženima za školu o tome što se događalo u njezinoj učionici. Rosi je potražila drugu djecu u školi koja su bila zlostavljana i postala im je prijateljica. Pokušala je zanemariti dječaka koji ju je zadirkivao. U crkvi je u nedjelju iznijela svoje svjedočanstvo da Nebeski Otac voli svakoga.

Stvari u školi nisu odmah postale bolje. No kada je bilo teško, Rosi bi se sjetila kako se osjećala tijekom svoje molitve. Bila je Božje dijete i bila je voljena. I zato što je znala to, mogla je učiniti sve.