Stojte na svom određenom mjestu

Thomas S. Monson

prvi savjetnik u Prvom predsjedništvu

Posegnimo i spasimo one koji su pali kraj puta kako ni jedna dragocjena duša ne bi bila izgubljena.

Večeras smo se okupili kao moćno tijelo svećeništva i ovdje u Konferencijskom centru i na drugim mjestima diljem svijeta. Neki obnašaju Aronovo svećeništvo, dok drugi nose Melkisedekovo svećeništvo.

Predsjednik Stephen L Richards, koji je služio kao savjetnik predsjedniku Davidu O. McKayu, izjavio je: »Svećeništvo je obično jednostavno definirano kao ‘moć Božja delegirana čovjeku’«. Nastavlja: »Mislim da je ta definicija ispravna. Ali radi praktične svrhe želio bih definirati svećeništvo u odnosu na služenje i često ga nazivam ‘savršeni naum služenja’… Ono je oruđe služenja… i čovjek koji se ne koristi njime lako će ga izgubiti, jer nam je jasno rečeno u objavi da se onaj koji ga zanemari ‘neće… smatrati dostojnim da stoji’.«¹

U kolčiću Pioneer, smještenom u Salt Lake Cityju i mjestu gdje sam primio i Aronovo i Melkisedekovo svećeništvo, bili smo podučeni upoznati se sa Svetim pismima, uključujući odsjeke 20, 84 i 107 Nauka i saveza. U ovim odsjecima učimo o svećeništvu i upravljanju Crkvom.

Večeras želim naglasiti jedan stih iz 107. odsjeka: »Dakle, neka sad svaki čovjek nauči dužnost svoju i djelovati u službi na koju je postavljen, sa svom marljivošću.«²

Predsjednik Harold B. Lee često je podučavao: »Kada netko postane obnašatelj svećeništva, on postaje predstavnik Gospodina. On bi trebao razmišljati o svojem pozivu kao da je na dužnosti za Gospodina.«³

Iz tih odsjeka također učimo dužnosti predsjedništava zborova i činjenicu da smo odgovorni za druge, a ne samo za sebe.

Čvrsto vjerujem da je Crkva danas snažnija nego što je ikad bila. Razina aktivnosti naših mladih svjedoči da je ovo naraštaj vjere i predanosti istini. No ipak ima nekih koji padnu uz put, koji pronađu druge interese koji ih uvjere da zanemare svoje crkvene dužnosti. Ne smijemo izgubiti te dragocjene duše.

Postoji rastući broj budućih starješina koji ne dolaze na crkvene sastanke niti ispunjavaju crkvena zaduženja. Ova se situacija može i mora popraviti. Zadatak je naš. Odgovornost se treba dodijeliti i napor uložiti bez odgađanja.

Predsjedništva zborova Aronovog svećeništva, pod vodstvom biskupstva i savjetnika zbora, mogu se opunomoćiti da posegnu i spase.

Gospodin je rekao: »Sjetite se, vrijednost je duša velika u očima Božjim… A koliko li je velika radost njegova u duši koja se pokaje!«⁴

Ponekad se zadatak čini prevladavajućim. Možemo dobiti novu hrabrost iz iskustva drevnog Gideona, koji je, sa svojom skromnom silom, pošao u boj s Midjancima i Amalečanima. Sjetit ćete se kako su se Gideon i njegova vojska suočili s prevladavajućom snagom sile daleko superiornije u opremi i broju. Knjiga Sudaca u Starom zavjetu bilježi da su ujedinjeni neprijatelji, Midjanci i Amalečani, »pali po dolini, brojni kao skakavci; njihovim devama ne bijaše broja, kao pijesku na obali mora«.⁵ Gideon je otišao svemogućem Bogu tražeći snagu.

Na njegovo iznenađenje, Gideon je primio savjet od Gospodina da su njegove snage previše brojne kako bi Gospodin predao neprijatelja u njihove ruke, kako ne bi rekli: »Vlastita me ruka izbavila.«⁶ Gideon je bio upućen proglasiti svom narodu: »Tko se boji i strahuje, neka se vrati… Dvadeset i dvije tisuće ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisuća.«⁷

Zatim je Gospodin rekao: »Još je previše naroda.«⁸ Uputio je Gideona da odvede ljude do vode i promatra način na koji će piti vodu. Oni koji su laptali vodu stavljeni su u jednu skupinu, a oni koji su kleknuli na svoja koljena kako bi pili stavljeni su u drugu. Gospodin je rekao Gideonu: »Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti i predat ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući.«⁹

Gideon se vratio svojim snagama i rekao im: »Ustajte, jer vam je Jahve predao u ruke tabor midjanski.«¹⁰ I podijelio je tri stotine ljudi u tri čete, i svakom je čovjeku dao u ruke rog, s praznim vrčevima i svijećama u vrčevima. I rekao im je:

»Gledajte mene… i činite što i ja! Kada dođem na rub tabora, činite što budem i ja činio!

Kad zatrubim u rog ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zasvirajte u rog oko sveg tabora i vičite: ‘Za Jahvu i Gideona!’« U osnovi je rekao: »Slijedite me.« Njegove točne riječi bile su: »Činite što budem i ja činio.«¹¹

Na vođin znak, vojska Gideonova zasvirala je u trube, polomila vrčeve i vikala: »Za Jahvu i Gideona.« Sveta pisma bilježe ishod ovog odlučnog boja: »I svaki stajaše nepomično na svom mjestu«, i izvojevana je pobjeda.¹²

Kućno učiteljstvo dio je današnjeg nauma spašavanja. Kada ga je predsjednik David O. McKay predstavio svim općim autoritetima, savjetovao je: »Kućno učiteljstvo jedna je od najžurnijih i najzahvalnijih prilika za njegovanje i nadahnuće, za savjetovanje i usmjeravanje djece našega Oca… [To] je božanska služba, božanski poziv. Naša je dužnost kao kućnih učitelja da unosimo božanski duh u svaki dom i svako srce.«¹³

U određenim područjima gdje nedostaje odgovarajuća snaga Melkisedekovog svećeništva, predsjednici kolčića i biskupi, u koordinaciji s predsjednikom misije, mogu koristiti cjelodnevne misionare za posjete manje aktivnim obiteljima i obiteljima u kojima nisu svi članovi Crkve. To neće samo upaliti misionarski duh u domu, nego će pružiti idealne prilike za stjecanje kvalitetnih preporuka.

Tijekom godina dok sam posjećivao mnoge kolčiće širom svijeta, bilo je onih kolčića u kojima su vođe odjela i kolčića, zbog potrebe ili odgovarajući na dužnost, prestali stvarati izgovore, zasukali rukave i uz Gospodnju pomoć krenuli raditi i doveli dragocjene muškarce da se osposobe za Melkisedekovo svećeništvo te sa svojim ženama i djecom uđu u sveti hram za svoja podarivanja i pečaćenja.

Sažeto ću spomenuti nekoliko primjera:

Tijekom posjete kolčiću Millcreek u Salt Lake Cityju prije nekoliko godina, naučio sam da je nešto iznad stotinu braće koji su bili budući starješine bilo zaređeno za starješine tijekom prethodne godine. Pitao sam predsjednika Jamesa Clegga za tajnu njegovog uspjeha. Iako je bio previše skroman da preuzme zasluge, jedan od njegovih savjetnika otkrio je da je predsjednik Clegg, prepoznajući izazov, poduzeo da osobno pozove i dogovori privatni sastanak između njega i svakog budućeg starješine. Tijekom susreta, predsjednik Clegg bi spomenuo hram Gospodnji, spasonosne uredbe i saveze koji su tamo naglašeni, i zaključio bi sa sljedećim pitanjem: »Želiš li odvesti svoju predivnu ženu i svoju dragocjenu djecu u dom Gospodnji, kako biste mogli zauvijek biti obitelj kroz vječnost?« Uslijedila bi potvrda, proces reaktivacije bi se pokrenuo, a cilj je bio postignut.

Godine 1952., većina obitelji u trećem odjelu Rose Park bili su članovi čiji su očevi ili muževi držali samo Aronovo svećeništvo, umjesto Melkisedekovo svećeništvo. Brat L. Brent Goates bio je pozvan služiti kao biskup. Pozvao je manje aktivnog brata iz odjela, Ernesta Skinnera, da mu pomogne aktivirati 29 odrasle braće u odjelu koji su obnašali službu učitelja u Aronovom svećeništvu i pomogne tim muškarcima i njihovim obiteljima da dođu do hrama. Kao manje aktivan član, brat Skinner bio je neodlučan ispočetka, no naposljetku je nagovijestio da će učiniti što može. Počeo je osobno posjećivati manje aktivne odrasle učitelje, pokušavajući im pomoći da vide svoju ulogu kao svećeničkih vođa u svojim domovima i kao muževa i očeva svojim obiteljima. Ubrzo je uključio nekoliko manje aktivne braće da mu pomognu u njegovom zaduženju. Jedan po jedan ponovno su postali potpuno aktivni i odveli su svoje obitelji u hram.

Jednog dana zapisničar odjela izašao je iz reda za kupnju namirnica kako bi pozdravio posljednjeg u skupini koji je išao u hram. Komentirajući svoje mjesto posljednjega, čovjek je rekao: »Stajao sam i gledao kako su svi u toj skupini postali aktivni u našem odjelu i otišli u hram. Da sam samo mogao zamisliti kako je predivno bilo u hramu i kako će to zauvijek promijeniti moj život, nikada ne bih bio posljednji od 29 da budem zapečaćen u hramu.«

U svakom od ovih izvješća, postoje četiri elementa koji su ih doveli do uspjeha:

Prilika za reaktivaciju iskorištena je na razini odjela.
Biskup odjela bio je uključen.
Osigurani su osposobljeni i nadahnuti učitelji.
Pažnja je udijeljena svakom pojedincu.

Braćo, sjetimo se savjeta kralja Benjamina: »Kad ste u službi bližnjima svojim, zapravo [ste] u službi Bogu svojemu.«¹⁴

Posegnimo za spas onih koji trebaju našu pomoć i podignimo ih na višu stazu i na bolji put. Usredotočimo svoje misli na potrebe obnašatelja svećeništva i njihovih supruga i djece koji su pali s puta aktivnosti. Poslušajmo neizgovorenu poruku iz njihovih srca:

Vodi mene, budi sa mnom,
usmjeravaj me;
Pomoć tvoju trebam ja
da dođem do Njega.15

Djelo reaktivacije nije zadatak za besposličara ili sanjara. Djeca rastu, roditelji stare, a vrijeme ne čeka nikoga. Nemojte odgađati poticaj; radije odgovorite na njega, a Gospodin će otvoriti put.

Često je potrebna nebeska vrlina strpljivosti. Kao biskup osjećao sam se potaknutim jednoga dana posjetiti čovjeka čija je supruga bila donekle aktivna, kao i djeca. Taj čovjek, međutim, nije nikada odgovorio. Bio je to vruć ljetni dan kada sam pokucao na vrata Harolda G. Gallachera. Mogao sam vidjeti brata Gallachera kako sjedi u svojoj stolici i čita novine. »Tko je?« upitao je, ne podižući pogled.

»Vaš biskup«, odgovorio sam. »Došao sam se upoznati s vama i potaknuti vas da prisustvujete sastancima sa svojom obitelji.«

»Ne, previše sam zaposlen«, došao je preziran odgovor. Nije ni podigao pogled. Zahvalio sam mu što me saslušao i otišao.

Obitelj Gallacher se preselila u Kaliforniju nedugo nakon toga. Prošle su godine. Tada sam, kao član Zbora dvanaestorice, radio jednog dana u svom uredu, kad me moja tajnica pozvala govoreći: »Brat Gallacher koji je jednom živio u vašem odjelu htio bi razgovarati s vama. On je ovdje u mom u redu.«

Odgovorio sam: »Pitajte ga je li njegovo ime Harold G. Gallacher koji je, sa svojom obitelji, jednom živio na adresi Vissing Place u West Temple and Fifth South.«

Rekla je: »To je taj čovjek.«

Rekao sam joj da ga pošalje k meni. Imali smo ugodan razgovor o njegovoj obitelji. Rekao mi je: »Došao sam se ispričati zato što nisam ustao iz svoje stolice i pustio vas unutra toga ljetnog dana prije mnogo godina.« Pitao sam ga je li aktivan u Crkvi. S lukavim je osmjehom odgovorio: »Sada sam drugi savjetnik u biskupstvu mog odjela. Vaš poziv da dođem u Crkvu i moj negativan odgovor tako su me progonili da sam odlučio učiniti nešto u vezi toga.«

Harold i ja sastali smo se u mnogim prilikama prije nego što je umro. Gallacherovi i njihova djeca obnašali su mnoge pozive u Crkvi. Jedno od najmlađe unučadi sada služi cjelodnevnu misiju.

Mnogim misionarima koji možda slušaju ove večeri, iznosim primjedbu da sjeme svjedočanstva često ne hvata odmah korijene i cvjeta. Kruh koji se baci u vodu vraća se, ponekad, nakon mnogo dana. No vraća se.

Odgovorio sam na zvonjavu svog telefona jedne večeri kako bih čuo glasi koji pita: »Jeste li u kakvom odnosu sa starješinom Monsonom koji je godinama ranije služio u misiji New England?«

Odgovorio sam da to nije slučaj. Pozivatelj se predstavio kao brat Leonardo Gambardella, a zatim je spomenuo da su starješina Monson i starješina Bonner davno posjetili njegov dom i iznijeli svoja svjedočanstva njemu i njegovoj ženi. Poslušali su, ali nisu učinili ništa dalje kako bi primijenili njihova naučavanja. Kasnije su se preselili u Kaliforniju gdje su, nekih 13 godina kasnije, ponovno pronašli istinu te bili obraćeni i kršteni. Brat Gambardella zatim je pitao postoji li ikakav način da dođe do starješina koji su ih posjetili kako bi mogao iskazati duboku zahvalnost za njihova svjedočanstva, koja su se zadržala uz njega i njegovu ženu.

Pregledao sam zapise. Pronašao sam starješine. Možete li zamisliti njihovo iznenađenje kada sam ih, sada oženjene s vlastitim obiteljima, nazvao i rekao im dobru vijest – čak i vrhunac njihovih ranijih nastojanja. Odmah su se sjetili Gambardellovih. Dogovorio sam konferencijski poziv kako bi mogli osobno uputiti svoje čestitke i iskazati im dobrodošlicu u Crkvu. To su i učinili. Bilo je suza, no bile su to suze radosnice.

Edwin Markham zapisao je sljedeće:

Sudbina je ta što nas čini braćom,
nitko nije sam na tom putu:
sve što činimo u životima drugih
vraća nam se u našem vlastitom.16

Večeras se molim da ćemo svi mi koji obnašamo svećeništvo moći osjetiti naše odgovornosti da mi, poput drevnog Gideona, možemo stajati svaki na svom određenom mjestu i kao jedan slijediti našeg Vođu – Gospodina Isusa Krista – i njegovog proroka, predsjednika Gordona B. Hinckleya. Posegnimo i spasimo one koji su pali kraj puta kako ni jedna dragocjena duša ne bi bila izgubljena.

U ime Isusa Krista. Amen.