Dva načela za svaku ekonomiju
Često baš u kušnji nedaće učimo one najvažnije lekcije koje oblikuju našu osobnost i daju obris našoj sudbini.
Na našim putovanjima tijekom posjećivanja članova Crkve diljem svijeta te sredstvima uspostavljenih svećeničkih kanala, primamo izvješća iz prve ruke o okolnostima i izazovima naših članova. Godinama su mnogi od naših članova pogođeni nepogodama diljem svijeta, i onim prirodnim i onima izazvanim ljudskim djelovanjem. Također razumijemo da su obitelji trebale stegnuti svoj remen te su zabrinute oko toga kako će izdržati ova izazovna vremena.
Braćo, doista suosjećamo s vama. Volimo vas i uvijek se molimo za vas. Vidio sam dovoljno uspona i padova tijekom svojeg života kako bih znao da će zima zasigurno prepustiti put toplini i nadi novog proljeća. Optimističan sam po pitanju budućnosti. Braćo, što se tiče nas, moramo ostati postojani u nadi, djelovati u cijeloj svojoj snazi i uzdati se u Boga.
U zadnje sam vrijeme razmišljao o vremenu u svojem životu kada se težina brige i zabrinutosti nad nesigurnom budućnosti činila uvijek prisutnom. Imao sam 11 godina i živio sam sa svojom obitelji na tavanu seoske kuće blizu Frankfurta u Njemačkoj. Bili smo izbjeglice po drugi puta u razdoblju od samo nekoliko godina te smo se mučili osoviti se na noge na novom mjestu daleko od našega prethodnog doma. Mogu reći da smo bili siromašni, no to bi bilo blago rečeno. Svi smo spavali u istoj sobi koja je bila toliko mala da smo jedva imali mjesta za hodanje oko krevetā. U drugoj malenoj sobi imali smo nekoliko komada skromnog namještaja i štednjak koji je majka koristila za kuhanje obroka. Kako bismo došli iz jedne sobe u drugu, morali smo proći kroz spremište gdje je farmer držao svoju opremu i alate, zajedno sa zalihama mesa i kobasica koje su visjele s krovnih greda. Od mirisa bih uvijek jako ogladnio. Nismo imali kupaonicu, ali smo imali poljski zahod – dolje niz stepenice i nekih 15 metara dalje, iako se činilo puno dalje tijekom zime.
Budući da sam bio izbjeglica, a i zbog mojega istočnonjemačkog naglaska, druga su me djeca često zadirkivala i zvala me imenima koja su me jako pogađala. Od svih razdoblja moje mladosti, vjerujem da je ovo bilo najviše obeshrabrujuće.
Sada, desetljećima kasnije, mogu se osvrnuti na te dane kroz omekšavajući filtar iskustva. Iako se još uvijek sjećam povreda i očaja, sada mogu vidjeti što tada nisam mogao: ovo je bilo razdoblje velikoga osobnog rasta. Tijekom tog razdoblja naša se obitelj zbližila. Gledao sam svoje roditelje i učio od njih. Divio sam se njihovoj odlučnosti i optimizmu. Od njih sam naučio da se oprečnost, kada joj se suprotstavimo s vjerom, hrabrošću i žilavošću, može nadvladati.
Znajući da neki od vas prolazite kroz vlastita razdoblja tjeskobe i očaja, danas sam htio govoriti o dva važna načela koja su me održala tijekom toga formativnog razdoblja mojeg života.
Prvo načelo: rad
Do današnjeg sam dana duboko zadivljen načinom na koji je moja obitelj radila nakon što je izgubila sve poslije Drugoga svjetskog rata. Sjećam se svojeg oca – državnog činovnika po obrazovanju i iskustvu – kako je radio nekoliko teških poslova, među kojima su bili poslovi rudara u rudniku ugljena i u rudniku urana, mehaničara i vozača kamiona. Otišao bi rano ujutro i često se vraćao kasno navečer kako bi prehranio našu obitelj. Moja je majka prala rublje i bezbrojne sate provela u fizičkom radu. Uvela je moju sestru i mene u svoj posao. Svojim sam biciklom postao služba za preuzimanje i dostavu. Osjećao sam se dobro što sam mogao pomoći obitelji na malen način i, iako nisam to znao tada, tjelesni se rad ispostavio kao blagoslov za moje zdravlje.
Nije bilo lako, no rad nam nije dozvolio da se zadržavamo previše na teškoćama naših okolnosti. Iako se naša situacija nije promijenila preko noći, ipak se promijenila. To je tako kod rada. Ako jednostavno ustrajemo u njemu – ustrajni i postojani – stvari će se zasigurno popraviti.
Kako se divim muškarcima, ženama i djeci koji znaju kako raditi! Kako Gospodin voli radnika! Rekao je: »U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti«,1 i, »radnik je dostojan plaće svoje«.2 Također je dao obećanje: »Zamahuj srpom svojim svom dušom svojom, i grijesi su ti tvoji oprošteni.«3 Oni koji se ne boje zasukati svoje rukave i upustiti se u potjeru za dostojnim ciljevima blagoslov su svojim obiteljima, zajednicama, narodima i Crkvi.
Gospodin ne očekuje da radimo teže nego što smo sposobni. On ne uspoređuje naše napore s tuđima, a ne bismo trebali ni mi. Naš Nebeski Otac samo moli da učinimo najbolje što možemo – da radimo u skladu s našom punom sposobnošću, koliko god velika ili mala ona bila.
Rad je protuotrov za tjeskobu, pomast za tugu i vrata prema mogućnosti. Koje god bile naše okolnosti u životu, moja draga braćo, učinimo najbolje što možemo i njegujmo reputaciju izvrsnosti u svemu što činimo. Pripremimo svoj um i tijelo za veličanstvenu priliku rada koju svaki novi dan donosi.
Kada nam naša kola zapnu u blatu, puno je vjerojatnije da će Bog pomoći čovjeku koji izađe pogurati nego onomu koji samo uzdigne svoj glas u molitvi – bez obzira koliko rječit govor bio. Predsjednik Thomas S. Monson rekao je to ovako: »Nije dovoljno željeti potruditi se i reći da ćemo se potruditi… Djelovanjem, ne samo razmišljanjem, ostvarujemo svoje ciljeve. Budemo li stalno odlagali naše ciljeve, nikada ih nećemo vidjeti ispunjene.«4
Rad nas može oplemeniti i ispuniti, no sjetite se Jakovljevog upozorenja da ne »troši[mo]… trud [svoj] na ono što ne može zadovoljiti«.5 Predamo li se potrazi za svjetovnim bogatstvom i sjajem javnog priznanja po cijenu naših obitelji i duhovnog rasta, ubrzo ćemo otkriti da smo sklopili bezvrijednu pogodbu. Pravedno je djelo koje činimo unutar zidova našeg doma najsvetije; njegove su pogodnosti vječne u naravi. Ono ne može biti preneseno. Ono je temelj našeg rada kao obnašatelja svećeništva.
Upamtite, mi smo samo privremeni putnici na ovom svijetu. Nemojmo posvećivati svoje bogomdane talente i energiju samo na izgradnju zemaljskih sidrišta, već radije provodimo svoje dane u izgradnji duhovnih krila. Jer, kao sinovi Svevišnjega, stvoreni smo da se vinemo u nove vidokrugove.
Dakle, napomena nama, iskusnijoj braći: mirovina nije dio Gospodinovog nauma sreće. Ne postoje dopusti ni program umirovljenja od svećeničkih dužnosti – bez obzira na dob i tjelesnu sposobnost. Dok se izraz »već viđeno i učinjeno« može primijeniti kao isprika za izbjegavanja skejtbordanja, odbijanje poziva na vožnju motorom ili preskakanja začinjenog curryja u restoranu, on nije prihvatljiva isprika za izbjegavanje dužnosti saveza da posvetimo svoje vrijeme, talente i sredstva u djelu kraljevstva Božjeg.
Mogu postojati oni koji nakon mnogo godina služenja u Crkvi vjeruju da imaju pravo na razdoblje odmora dok drugi preuzimaju teret. Iskreno, braćo, takav način razmišljanja nije dostojan učenika Kristovog. Veliki dio našeg djela na ovoj Zemlji jest izdržati radosno do kraja – svakog dana našeg života.
Sada, obraćam se našoj mlađoj braći u Melkisedekovu svećeništvu koji nastoje ostvariti pravedne ciljeve stjecanja obrazovanja i pronalaska vječne supruge. To su ispravni ciljevi, moja braćo, no upamtite: marljiv rad u Gospodinovom vinogradu uvelike će unaprijediti vaš životopis i povećati vjerojatnost za uspjeh u oba od tih dostojnih poduhvata.
Bilo da ste najmlađi đakon ili najstariji veliki svećenik, postoji djelo za obaviti!
Drugo načelo: učenje
Tijekom teških ekonomskih uvjeta u poslijeratnoj Njemačkoj, prilike za obrazovanje nisu bile obilne kao što su danas. No unatoč ograničenim mogućnostima, uvijek sam osjećao revnost za učenjem. Sjećam se kako sam jednoga dana, dok sam bio na svojem biciklu i dostavljao rublje, ušao u kuću svojeg suučenika. U jednoj od soba, uza zid su bila prislonjena dva mala stola. Kako je to bio predivan prizor! Kako su ta djeca bila sretna što su imala svoje stolove! Mogao sam ih zamisliti kako sjede s otvorenim knjigama i uče svoje lekcije te rade svoju zadaću. Činilo mi se da, kada bih imao svoj vlastiti stol, to bi bilo najdivnije na svijetu.
Trebao sam dugo čekati prije nego što se ta želja ostvarila. Godinama kasnije, dobio sam posao u istraživačkom zavodu koji je imao veliku knjižnicu. Sjećam se kako sam provodio veći dio svojega slobodnog vremena u toj knjižnici. Tamo sam konačno mogao sjediti za stolom – sam – te upijati podatke i znanje koje knjige pružaju. Kako sam volio čitati i učiti! U tim sam danima shvatio iz prve ruke riječi stare izreke: Obrazovanje nije toliko tovarenje kante, koliko potpirivanje vatre.
Za članove Crkve, obrazovanje nije samo dobra ideja – to je zapovijed. Mi trebamo učiti o »onomu što je i na nebu i na zemlji, i pod zemljom; onomu što bijaše, onomu što jest, onomu što se mora uskoro dogoditi; onomu što je kod kuće, onomu što je u tuđini.«6
Joseph Smith volio je učenje iako je imao malo prilika za službeno obrazovanje. U svojim je dnevnicima radosno govorio o danima provedenim u učenju i često je izražavao svoju ljubav za učenjem.7
Joseph je svece podučio da je znanje neophodan dio našega smrtnog putovanja, jer »čovjek nije spašen ništa brže nego što [stječe] znanje«,8 i da »koje god načelo razumnosti dostignemo u ovom životu, ono će ustati s nama u uskrsnuću«.9 Još je i važnije učiti tijekom izazovnih vremena. Prorok je Joseph Smith podučio: »Znanje udaljava tamu, [tjeskobu] i sumnju, jer one ne mogu postojati gdje postoji znanje.«10
Braćo, imate dužnost da učite što više možete. Molim vas, potičite svoju obitelj, članove vašeg zbora, svakoga da uče i postanu obrazovaniji. Ako formalno obrazovanje nije dostupno, ne dopustite da vas to spriječi u tome da steknete svo znanje koje možete. Pod takvim okolnostima, najbolje knjige, u određenom smislu, mogu postati vaše »sveučilište« – učionica koja je uvijek otvorena i prima sve koji se prijave. Nastojte uvećati svoje znanje o svemu što je »kreposno, lijepo, ili na dobru glasu ili hvalevrijedno«.11 Tražite znanje »proučavanjem i također vjerom«.12 Tražite raskajanim duhom i skrušenim srcem.13 Dok primjenjujete duhovne dimenzije vjere na svoje učenje – čak o vremenitome – možete pojačati svoju intelektualnu sposobnost, jer »bude li oko vaše uprto na slavu [Božju], cijelo će tijelo vaše biti ispunjeno svjetlom, i… shvaća[t će] sve.«14
U svojem učenju nemojmo zanemariti izvor objave. Sveta pisma i riječi suvremenih apostola i proroka izvori su mudrosti, božanskog znanja i osobne objave kako bi nam pomogli pronaći odgovore na sve životne izazove. Učimo o Kristu; tražimo ono znanje koje vodi k miru, istini i uzvišenim otajstvima vječnosti.15
Zaključak
Braćo, prisjećam se toga jedanaestogodišnjeg dječaka iz Frankfurta u Njemačkoj koji se brinuo oko svoje budućnosti i osjetio trajan ubod neljubaznih opaski. Sjećam se tog razdoblja s pomalo tužnom naklonošću. Iako ne bih bio revan ponovno proživjeti te dane kušnje i nevolje, ne sumnjam da su lekcije koje sam naučio bile neophodna priprema za buduću priliku. Sada, mnogo godina kasnije, ovo sigurno znam: često baš u kušnji nedaće učimo one najvažnije lekcije koje oblikuju našu osobnost i daju obris našoj sudbini.
Molim se da ćemo tijekom nadolazećih mjeseci i godina moći ispuniti svoje sate i dane pravednim radom. Molim se da ćemo nastojati učiti i poboljšati svoje umove i srca tako što ćemo intenzivno piti iz čistih izvora istine. Ostavljam vam svoju ljubav i blagoslov, u ime Isusa Krista. Amen.