Razmislite o blagoslovima
predsjednik Thomas S. Monson
Naš Nebeski Otac svjestan je naših potreba i pomoći će nam kada ga zatražimo pomoć.
Moja voljena braćo i sestre, ovaj sabor obilježava 49 godina od 4. listopada 1963. godine kada sam podržan kao član Zbora dvanaestorice apostola. Četrdeset i devet godina je mnogo. Ipak, na mnogo načina, to se vrijeme čini dosta kratkim otkad sam stao za propovjedaonicu u Tabernacleu i imao svoje prvo obraćanje na općem saboru.
Mnogo se toga promijenilo od 4. listopada 1963. godine. Živimo u jedinstvenom vremenu u povijesti svijeta. Blagoslovljeni smo s mnogo toga. Pa ipak, ponekad je teško vidjeti probleme i popustljivost oko nas i ne biti obeshrabren. Otkrio sam da, umjesto da se bavimo negativnim, ako zastanemo i razmislimo o blagoslovima u našim životima, uključujući i one naizgled male koje ponekad previdimo, možemo naći veću sreću.
Kada sam razmišljao o proteklih 49 godina, došao sam do nekih otkrića. Jedno od njih jest da bezbrojna iskustva koja sam imao nisu bila nužno ona koje bi netko smatrao izuzetnima. Zapravo, u vrijeme kada su se dogodila, često su se činila neprimjetnima, pa čak i običnima. A ipak, vraćajući se unatrag, obogatila su i blagoslovila živote – a najviše moj vlastiti. Preporučio bih tu istu vježbu i vama – naime, napravite inventuru vašeg života i tražite blagoslove, one velike i male, koje ste primili.
Tijekom mojih kritičkih osvrta na godine neprestano je jačala moja spoznaja da su naše molitve uslišane i odgovorene. Poznata nam je istina iz 2. Nefija iz Mormonove knjige koja glasi: »Ljudi jesu da bi radost imali.«1 Svjedočim da veliki dio te radosti dolazi kada prepoznajemo da možemo komunicirati s našim Nebeskim Ocem kroz molitvu i da će on uslišati i odgovoriti na te molitve – možda ne onako kako mi očekujemo da nam budu odgovorene, no Nebeski otac koji nas savršeno poznaje i voli i želi da budemo sretni odgovorit će na njih. Zar nam nije obećao: »Ponizan budi, a Gospod će, Bog tvoj, voditi tebe za ruku i uslišati molitve tvoje.«2
Sljedećih nekoliko meni dodijeljenih minuta, želio bih s vama podijeliti samo malene primjere iskustava koja sam imao nakon što su moje molitve uslišane i odgovorene, i koje su, retrospektivno, donijele blagoslove u moj život kao i u život drugih. Moj dnevnik, koji sam vodio tijekom svih tih godina, pomogao mi je sačuvati neke osobitosti koje najvjerojatnije ne bih mogao prepričati.
Početkom 1965. godine bio sam zadužen prisustvovati na saborima okola i održavati druge sastanke diljem područja Južnog Pacifika. To je bio moj prvi posjet tom dijelu svijeta i to razdoblje nikada neću zaboraviti. Mnogo se toga duhovnoga dogodilo tijekom tog zadatka pri susretu s vođama, članovima i misionarima.
Jednog vikenda, u subotu i nedjelju 20. i 21. veljače, bili smo u Brisbaneu, Australija, kako bismo održali redovna zasjedanja sabora okola Brisbane. Tijekom subotnjih zasjedanja, upoznao sam se s predsjednikom okruga iz susjednog područja. Prilikom rukovanja dobio sam snažan dojam da trebam razgovarati s njime i dati mu savjet, pa sam ga pitao bi li pošao sa mnom na nedjeljno jutarnje zasjedanje idući dan, kako bih imao mogućnost to ispuniti.
Nakon nedjeljnog zasjedanja imali smo priliku sastati se. Razgovarali smo o njegovim brojnim odgovornostima kao predsjednika okruga. Tijekom razgovora bio sam nadahnut ponuditi mu specifične prijedloge o misionarskom radu te načinu kako on i njegovi članovi mogu pomoći cjelodnevnim misionarima u njihovu radu u njegovom području. Kasnije sam saznao da je ovaj čovjek molio za vodstvo o tome. Njemu je naš posjet bio posebno svjedočanstvo da su njegove molitve uslišane i odgovorene. To je bio naizgled beznačajan sastanak, no uvjeren sam da ga je Duh vodio i da je utjecao na život i rad tog predsjednika okruga, život njegovih članova i uspjeh tamošnjih misionara.
Moja braćo i sestre, Gospodinovi ciljevi često su postignuti kada slijedimo vodstvo Duha. Vjerujem da što više djelujemo prema nadahnuću i dojmovima koji nam dolaze, to će nam više Gospodin povjeriti svoje zadatke.
Naučio sam, kako sam spomenuo u prethodnoj poruci, da nikada ne odgađam poticaj. Jednom prilikom, prije mnogo godina, plivao sam u staroj gimnastičkoj dvorani Deseret u Salt Lake Cityju kada sam osjetio nadahnuće da odem u Sveučilišnu bolnicu posjetiti jednog svog dobrog prijatelja koji je izgubio svoje donje udove zbog malignosti i operacije koja je uslijedila. Odmah sam napustio bazen, obukao se i ubrzo sam bio na putu kako bih vidio tog dobrog čovjeka.
Kad sam pristigao u njegovu sobu, vidio sam da je prazna. Ispitujući, saznao sam da ću ga vjerojatno naći u području plivačkog bazena bolnice koji se koristio za fizikalnu terapiju. Tako je i bilo. Sam se odgurao u svojim invalidskim kolicima i bio je jedini korisnik sobe. Bio je na suprotnoj strani bazena, blizu dubljeg kraja. Pozvao sam ga i on je manevrirao svojim kolicima kako bi došao pozdraviti me. Proveli smo ugodno vrijeme, a ja sam ga otpratio natrag u njegovu bolničku sobu, gdje sam mu dao blagoslov.
Kasnije sam saznao od svog prijatelja da je tog dana bio sasvim utučen i da je razmišljao oduzeti si život. On je molio za olakšanje, no počeo je osjećati da su njegove molitve ostajale neuslišane. Otišao je do bazena misleći kako će na taj način doći kraj njegovoj patnji – invalidskim kolicima odvesti se do dubokog kraja bazena. Ja sam stigao u kritičnom trenutku, kao odgovor na ono za što sam znao da je nadahnuće s visina.
Moj je prijatelj bio u mogućnosti živjeti još mnogo godina – godina ispunjenih srećom i zahvalnošću. Tako mi je drago što sam bio oruđe u Gospodinovim rukama tog kritičnog dana kraj plivačkog bazena.
U drugoj prilici, dok smo se sestra Monson i ja vraćali doma nakon posjete prijateljima, osjetio sam da bismo trebali ići u grad – voziti nekoliko milja – kako bismo posjetili stariju udovicu koja je jednom živjela u našem odjelu. Njezino je ime bilo Zella Thomas. U to vrijeme stanovala je u centru za skrb. Tog smo ranog poslijepodneva stigli i vidjeli da je vrlo krhka, ali da smireno leži u svom krevetu.
Zella je već dulje vremena bila slijepa, no odmah je prepoznala naše glasove. Upitala je mogu li joj dati blagoslov, dodavši kako je sprema umrijeti ako Gospodin želi da se vrati doma. Sobom je vladao slatki, miroljubivi duh i svi smo znali da će njezino vrijeme u smrtnosti trajati još kratko. Zella je uzela moju ruku i rekla kako se gorljivo molila da ju dođem posjetiti i dati joj blagoslov. Rekao sam joj da sam došao zbog izravnog nadahnuća od našeg Nebeskog Oca. Poljubio sam ju u čelo znajući da ju možda više nikada neću vidjeti u smrtnosti. Tako je i bilo jer je preminula sljedećeg dana. To što sam imao mogućnost pružiti utjehu i mir našoj dragoj Zelli, bilo je blagoslov za nju i za mene.
Prilika da budeš blagoslov u životu drugoga često dolazi neočekivano. Jedne prilično hladne subote tijekom zime 1983/84, sestra Monson i ja vozili smo nekoliko kilometara kroz planinsku dolinu Midway, Utah, gdje se nalazio naš dom. Te je noći temperatura bila minus 31°C, i željeli smo biti sigurni je li sve u redu u našem domu tamo. Provjerili smo i vidjeli kako je sve u redu te smo krenuli natrag u Salt Lake City. Jedva da smo napravili nekoliko kilometara po autocesti kada je naš auto prestao raditi. Potpuno smo zapeli. Nikada mi nije bilo tako hladno kao te noći.
Nevoljko smo krenuli pješice prema najbližem gradu dok su auti jurili kraj nas. Napokon se jedan auto zaustavio i mladi je čovjek ponudio pomoć. Naknadno smo saznali da se gorivo u našem spremniku smrznulo od hladnoće tako da je bilo nemoguće voziti auto. Ovaj nas je mladić odvezao natrag doma u Midway. Pokušao sam mu nadoknaditi troškove njegove usluge, ali on je velikodušno odbio. Rekao je da je član organizacije izviđača te da je želio učiniti dobro djelo. Ja sam mu se predstavio, a on je izrazio svoju zahvalnost za povlasticu što je mogao biti od pomoći. Pretpostavljajući da je bio u misionarskim godinama upitao sam ga ima li planove služiti misiju. Rekao je kako nije siguran što točno želi raditi.
Sljedećeg jutra u ponedjeljak, napisao sam pismo tom mladiću i zahvalio mu na njegovoj dobroti. To ga je pismo ohrabrilo da služi cjelodnevnu misiju. Priložio sam kopiju jedne od svojih knjiga i istaknuo poglavlja o misionarskoj službi.
Oko tjedan dana kasnije mladićeva majka nazvala me telefonom i obavijestila da je njezin sin izvanredan mladić, no zbog određenih utjecaja u njegovu životu, njegova se dugogodišnja želja za služenjem misije smanjila. Rekla je kako su ona i njegov otac postili i molili da se njegovo srce promijeni. Napisali su njegovo ime na molitveni svitak u hramu Provo Utah. Nadali su se da će nekako, na neki način, njegovo srce taknuti dobro i da će mu se vratiti želja za služenjem misije i da vjerno služi Gospodinu. Majka je željela da znam kako je na događaje te hladne večeri gledala kao na odgovor na njihove molitve u njegovo ime. Rekao sam: »Slažem se s vama.«
Nakon nekoliko mjeseci i više komuniciranja s tim mladićem, sestra Monson i ja bili smo vrlo sretni što smo mogli prisustvovati na njegovom misionarskom opraštanju prije odlaska u misiju Kanada Vancouver.
Koja je to slučajnost da su se naši putovi sreli te hladne prosinačke noći? Ni u jednom trenutku ne vjerujem u to. Umjesto toga, vjerujem da je naš susret bio odgovor na iskrene molitve majke i oca za njihovog dragocjenog sina.
Opet, moja braćo i sestre, naš je Nebeski Otac svjestan naših pogrešaka i pomoći će nam kad ga pozovemo u pomoć. Vjerujem da ni jedna naša briga nije premalena ili beznačajna. Gospodin se nalazi u malim stvarima u našim životima.
Htio bih privesti kraju iznoseći jedno iskustvo koje je utjecalo na stotine. Dogodilo se na kulturnoj proslavi hrama Kansas City, prije samo nekoliko mjeseci. Kao i s puno toga što se događa u našim životima, u to se vrijeme činilo kao da je to samo još jedan događaj u kojem je sve išlo kako treba. Međutim, budući da sam saznao za okolnosti oko kulturne proslave večer prije posvećenja hrama, shvatio sam da izvedba te noći nije bila obična. Naprotiv, bila je prilično osobita.
Kao i kod svih kulturnih događaja održanih u svezi s posvećivanjima hramova, mladi u okrugu hramskog okruga Kansas City Missouri imali su probu u odvojenim grupama u svojim područjima. Plan je bio da se svi zajedno spoje u velikom iznajmljenom općinskom centru u subotu ujutro na dan izvedbe kako bi mogli utvrditi kada i kako ući, gdje će stajati, koliko prostora između njih treba biti, kako sići s glavne pozornice i tako dalje – mnogo detalja koje je trebalo svladati tijekom dana dok su osobe zadužene za to slagale različite scene kako bi završna izvedba bila besprijekorna i stručno izvedena.
No postojao je jedan veliki problem toga dana. Cjelokupna produkcija ovisila je o prethodno snimljenim dijelovima koji bi se prikazivali na velikom zaslonu poznatom kao Jumbotron. Ti su snimljeni dijelovi bili kritični za cijelu produkciju. Ne samo da su bili vezani jedan za drugog, nego je svaki televizijski segment najavljivao sljedeću izvedbu. Video dijelovi pružali su okosnicu o kojoj je ovisila cijela produkcija. A Jumbotron nije radio.
Tehničari su grčevito radili kako bi riješili problem dok su mladi, stotine njih, čekali, gubeći dragocjeno vrijeme za probu. Situacija se počela činiti nemogućom.
Scenaristica i direktorica proslave, Susan Cooper, kasnije je objasnila: »Kada smo prelazili s plana A na plan B pa na Z, znali smo da ne radi… Dok smo pregledavali raspored, bili smo svjesni da je to izvan granica naših mogućnosti, no znali smo da na donjem podiju imamo najjaču snagu – 3 000 mladih ljudi. Trebali smo se spustiti i reći [im] što se događa i osloniti se na njihovu vjeru.«3
Samo jedan sat prije nego je publika počela ulaziti u centar, 3 000 mladih ljudi kleknulo je na pod i molilo zajedno. Molili su se da oni koji rade na Jumbotronu budu nadahnuti da znaju što činiti kako bi ga popravili; zamolili su svog Nebeskog Oca da im nadoknadi ono što sami nisu mogli učiniti zbog nedostatka vremena.
Netko je nakon toga pisao o tome: »To je bila molitva koju mladi nikada neće zaboraviti, ne zbog toga što je pod bio tvrd, već zbog toga što je Duh topio njihove kosti.«4
Nije prošlo mnogo vremena kad je jedan od tehničara došao reći kako je problem otkriven i ispravljen. Pripisao je rješenje sreći, no svi su ti mladi znali više.
Kada smo ušli u općinski centar te večeri, nismo imali pojma o teškoćama toga dana. Tek smo kasnije saznali za njih. Međutim, ono čemu smo svjedočili bila je prekrasna, besprijekorna izvedba – jedna od boljih kojima sam prisustvovao. Mladi su zračili slavnim, snažnim duhom koji su osjećali svi prisutni. Činilo se kako znaju kamo ući, gdje stajati i kako komunicirati sa svim ostalim izvođačima oko sebe. Kada sam doznao da je njihova proba bila skraćena i da cijela grupa nije isprobala mnoge točke nastupa, ostao sam zapanjen. Nitko to nije znao. Gospodin je uistinu učinio razliku.
Ja nikada ne prestajem biti iznenađen načinima na koje Gospodin može motivirati i upravljati svojim kraljevstvom uzduž i poprijeko, a ipak imati vremena pružiti nadahnuće za jednu osobu – ili jednu kulturnu proslavu ili jedan Jumbotron. Činjenica da on to može, da on to čini, za mene je svjedočanstvo.
Moja braćo i sestre, Gospodin je u svim našim životima. On nas voli. On nas želi blagosloviti. On želi da tražimo njegovu pomoć. Dok nas vodi i usmjerava, te dok uslišuje i odgovara na naše molitve, naći ćemo sreću koju nam on želi, ovdje i sada. Da budemo svjesni njegovih blagoslova u našim životima, molim se u ime Isusa Krista, našeg Spasitelja. Amen.