Da, Bog je tako ljubio nas
Bog je tako ljubio nas da je poslao svoga Jedinorođenog Sina – ne da nas osuđuje, već da nas spasi.
»Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni« (Ivan 3:16). Prvi put kada sam primijetio ovaj stih, nisam bio u crkvi ili na kućnoj obiteljskoj večeri. Gledao sam sportski događaj na televiziji. Bez obzira koju sam postaju gledao i bez obzira koja je bila igra, barem je jedna osoba držala znak na kojem je pisalo »Ivan 3:16«.
Jednako sam zavolio stih 17: »Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.«
Bog je poslao Isusa Krista, svoga jedinog Sina u tijelu, da položi svoj život za svakoga od nas. To je učinio jer nas voli i osmislio je naum za svakoga od nas da mu se vratimo kući.
No ovo nije sveopći, sveobuhvatni, ako uspije, uspije tip plana. Osoban je, iznio ga je brižni Nebeski Otac, koji poznaje naša srca, naša imena i što on treba da mi činimo. Zašto to vjerujemo? Zato što smo podučeni o tome u Svetim pismima.
Mojsije je opetovano čuo Nebeskog Oca kako govori riječi »Mojsije, sine moj« (vidi Mojsije 1:6; vidi i stihovi 7, 40). Abraham je saznao da je bio Božje dijete, izabran za svoje poslanje čak i prije nego što je rođen (vidi Abraham 3:12, 23). Rukom Božjom Estera je bila stavljena na utjecajni položaj da spasi svoj narod (vidi Estera 4). I Bog se uzdao u djevojku, služavku, da svjedoči o živućem proroku kako bi Naaman mogao biti iscijeljen (vidi 2 Kraljevi 5:1–15).
Posebice volim tog dobrog čovjeka, niskog stasa, koji se popeo na stablo kako bi vidio Isusa. Spasitelj je znao da je tamo, zastao je, pogledao gore u grane i izgovorio ove riječi: »Zakeju, siđi« (Luka 19:5). I ne možemo zaboraviti 14-godišnjeg dječaka koji je otišao u šumarak i naučio koliko je naum uistinu osoban: »[Josephe], ovo je moj ljubljeni Sin. Čuj ga!« (Joseph Smith – Povijest 1:17).
Braćo i sestre, mi smo žarište nauma Nebeskog Oca i razlog poslanja našeg Spasitelja. Svatko je od nas, pojedinačno, njihovo djelo i njihova slava.
Za mene, nijedna knjiga Svetih pisama to ne dočarava jasnije nego moje proučavanje Starog zavjeta. Poglavlje za poglavljem otkrivamo primjere toga kako su Nebeski Otac i Jahve prisno uključeni u naš život.
Nedavno smo proučavali o Josipu, ljubljenom sinu Jakovljevu. Od svoje je mladosti Josip uživao u Gospodinovoj velikoj naklonosti, a ipak je iskusio velike kušnje od rukā svoje braće. Prije dva tjedna, mnogi su od nas bili dirnuti kako je Josip oprostio svojoj braći. U priručniku Dođi i slijedi me čitamo: »Na mnoge je načine Josipov život usporediv sa životom Isusa Krista. Iako su naši grijesi uzrokovali Spasitelju veliku patnju, on nudi oprost, izbavlja nas od sudbine daleko gore od gladi. Bilo da nam je potrebno primiti ili dati oprost – u nekom je trenutku svima nama potrebno oboje – Josipov primjer usmjerava nas prema Spasitelju, istinskom izvoru iscjeljenja i izmirenja.«1
Lekcija koju volim u tom zapisu dolazi od Josipova brata Jude koji je odigrao ulogu u Božjem osobnom naumu za Josipa. Kada su Josipa izdala njegova braća, Juda ih je uvjerio da ne oduzmu Josipu život, već da ga prodaju u ropstvo (vidi Postanak 37:26–27).
Mnogo godina kasnije, Juda i njegova braća trebali su odvesti svojega najmlađeg brata Benjamina u Egipat. U početku se njihov otac odupirao. No Juda je dao obećanje Jakovu – on će dovesti Benjamina kući.
U Egiptu je Judino obećanje bilo stavljeno na kušnju. Mladi Benjamin bio je krivo optužen za zločin. Juda, odan svojem obećanju, ponudio je biti u zatvoru umjesto Benjamina. »Jer«, rekao je, »kako mogu svome ocu ako dječaka nema sa mnom?« (vidi Postanak 44:33–34). Juda je bio odlučan održati svoje obećanje i sigurno vratiti Benjamina. Osjećate li se ikada prema drugima onako kako se Juda osjećao prema Benjaminu?
Ne osjećaju li roditelji tako prema svojoj djeci? Što misionari osjećaju prema ljudima kojima služe? Što vođe Male škole i Mladih osjećaju o onima koje podučavaju i vole?
Bez obzira tko ste ili koje su vaše trenutne okolnosti, netko se osjeća točno tako prema vama. Netko se želi vratiti Nebeskom Ocu s vama.
Zahvalan sam za one koji nikada ne odustaju od nas, koji nastavljaju izlijevati svoje duše u molitvi za nas te koji nas nastavljaju podučavati i pomagati nam osposobiti se za povratak kući našem Ocu na Nebu.
Nedavno je dragi prijatelj proveo 233 dana u bolnici zbog bolesti COVID-19. Tijekom tog razdoblja posjetio ga je njegov preminuli otac, koji je zatražio da se njegovoj unučadi prenese poruka. Čak i s one strane vela, ovaj je dobar djed želio pomoći svojoj unučadi da se vrate u svoj nebeski dom.
Sve se više Kristovi učenici sjećaju »Benjamina« u svojem životu. Diljem svijeta čuli su jasan poziv Božjeg živućeg proroka, predsjednika Russella M. Nelsona. Mladići i djevojke uključeni su u Gospodinovu četu mladih. Pojedinci i obitelji posežu u duhu posluživanja – voleći, iznoseći i pozivajući prijatelje i bližnje da dođu Kristu. Mladi i odrasli sjećaju se svojih saveza i nastoje ih obdržavati – ispunjavajući Božje hramove, pronalazeći imena preminulih članova obitelji i primajući uredbe za njih.
Zašto personalizirani naum Nebeskog Oca za nas uključuje pomaganje drugima da mu se vrate? Zato što ovako postajemo poput Isusa Krista. Naposljetku, zapis o Judi i Benjaminu podučava nas o Spasiteljevoj žrtvi za nas. Kroz svoje Pomirenje dao je svoj život kako bi nas doveo kući. Judine riječi izražavaju Spasiteljevu ljubav: »Kako mogu k svome ocu, ako [vas] nema sa mnom?« Kao onima koji sabiru Izrael, to također mogu biti naše riječi.
Stari zavjet ispunjen je čudesima i nježnim milosrđima koja su obilježje nauma Nebeskog Oca. U 2 Kraljevima 4, izraz »jednoga dana« koristi se tri puta kako bi se naglasio, po meni, da se važni događaji odvijaju prema Božjem rasporedu i nijedan detalj nije premali za njega.
Moj novi prijatelj Paul svjedoči o ovoj istini. Pavao je odrastao u domu koji je ponekad bio zlostavljački i uvijek netolerantan prema vjeri. Dok je bio u školi u vojnoj bazi u Njemačkoj, primijetio je dvije sestre koje su se činile kao da imaju duhovno svjetlo. Postavljanje pitanja zašto su bile drugačije donijelo je odgovor da pripadaju Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
Ubrzo se Paul počeo sastajati s misionarima i bio je pozvan u crkvu. Sljedeće nedjelje, kad je sišao s autobusa, primijetio je dvojicu muškaraca odjevene u bijele košulje i kravate. Upitao ih je jesu li oni starješine Crkve. Odgovorili su da, pa ih je Paul slijedio.
Tijekom bogoslužja, propovjednik je upirao prstom prema ljudima u kongregaciji i pozvao ih da svjedoče. Na kraju svakog svjedočanstva, bubnjar je dao pozdrav bubnjevima, a kongregacija je zazvala: »Amen«.
Kada je propovjednik pokazao prema Paulu, ustao je i rekao: »Znam da je Joseph Smith bio prorok i da je Mormonova knjiga istinita.« Nije bilo pozdrava bubnjevima ni amena. Paul je naposljetku shvatio da je otišao u pogrešnu crkvu. Ubrzo je Paul pronašao svoj put do pravog mjesta i bio kršten.
Na dan Paulova krštenja, član kojeg nije znao rekao mu je: »Spasio si mi život.« Nekoliko tjedana ranije, ovaj je čovjek odlučio potražiti drugu crkvu i prisustvovao je na bogoslužju s bubnjevima i amenima. Kada je čovjek čuo Paula kako iznosi svoje svjedočanstvo o Josephu Smithu i Mormonovoj knjizi, shvatio je da ga je Bog poznavao, prepoznao je njegove muke i imao naum za njega. I Paulu i čovjeku to se dogodilo »jednoga dana«, doista!
I mi znamo da Nebeski Otac ima osobni naum sreće za svakoga od nas. Budući da je Bog poslao svojega ljubljenog Sina za nas, čuda koja trebamo događat će se »[onoga] dana« koji je nužan da bi njegov naum bio ispunjen.
Svjedočim da ove godine možemo naučiti više o Božjem naumu za nas u Starom zavjetu. Taj sveti svezak podučava o ulozi proroka u nesigurnim vremenima i o Božjoj ruci u svijetu koji je bio zbunjen i često prijeporan. Također, radi se o poniznim vjernicima koji su se vjerno radovali dolasku našeg Spasitelja, baš kao što se mi radujemo njegovu Drugom dolasku i pripremamo se za to – njegov davno prorečeni, slavni povratak.
Do tog dana možda ne vidimo naravnim očima svojim zamisao Boga svojega za sve aspekte našeg života (vidi Nauk i savezi 58:3). No možemo se sjetiti Nefijeva odgovora kada se suočio s nečim što nije razumio: iako nije znao značenje svega, znao je da Bog voli svoju djecu (vidi 1 Nefi 11:17).
Ovo je moje svjedočanstvo na ovaj predivni šabat. Zapišimo to u svoje srce i omogućimo tome da ispuni našu dušu mirom, nadom i vječnom radošću: Bog je tako ljubio nas da je poslao svoga Jedinorođenog Sina – ne da nas osuđuje, već da nas spasi. U ime Isusa Krista. Amen.