Vi ste mu bitni
Gospodin koristi mjerilo koje se uvelike razlikuje od svjetovnoga kako bi odvagnuo vrijednost duše.
Mojsija, jednog od najvećih proroka kojeg je svijet ikad upoznao, odgojila je faraonova kćer i proveo je prvih 40 godina svog života u kraljevskim odajama Egipta. Iz prve je ruke poznavao sjaj i raskoš tog drevnog kraljevstva.
Godinama kasnije, na vrhu udaljene planine, daleko od slave i veličanstvenosti moćnog Egipta, Mojsije je stajao u Božjem prisustvu i razgovarao s Bogom licem u lice kao što čovjek razgovara sa svojim prijateljem.1 Tijekom tog posjeta, Bog je pokazao Mojsiju djelo svojih ruku, dajući mu tračak uvida u svoje djelo i slavu. Kada je viđenje završilo, Mojsije se srušio na zemlju satima ostajući nepomičan. Kada mu se snaga napokon vratila, shvatio je nešto što mu tijekom svih godina na faraonovom dvoru nikada nije palo na pamet.
»Znadem,« rekao je, »da je čovjek ništa.«2
Manji smo nego što mislimo
Što više učimo o svemiru, više razumijemo – barem dijelom – ono što je Mojsije znao. Svemir je toliko velik, tajanstven i veličanstven da je nedokučiv ljudskom umu. »Bezbrojne svjetove stvorih«, rekao je Bog Mojsiju.3 Čudesa noćnog neba predivno su svjedočanstvo te istine.
Tek nekoliko stvari ispunilo me dubokim strahopoštovanjem kao letenje kroz crnilo noći preko oceana i kontinenata, i gledanje kroz prozor pilotske kabine u beskrajnu slavu milijuna zvijezda.
Astronomi su pokušavali izbrojiti zvijezde u svemiru. Jedna grupa znanstvenika procjenjuje da je broj zvijezda u dosegu naših teleskopa 10 puta veći od svih zrna pijeska na plažama i pustinjama ovog svijeta.4
Taj zaključak ima začuđujuću sličnost s izjavom drevnog proroka Henoka: »Kad bi moguće bilo da čovjek prebroji djeliće zemlje, da, milijuni zemalja poput ove, ne bi to bio ni početak broja stvorova tvojih.«5
Uzimajući u obzir beskraj Božjeg stvaranja, nije ni čudo što je kralj Benjamin savjetovao svom narodu da »uvijek drž[i] na umu veličinu Božju i svoju ništavnost«.6
Veći smo nego što mislimo
No iako je čovjek ništa, ispunjava me čuđenjem i strahopoštovanjem pomisao da je »vrijednost… duše velika u očima Božjim«.7
I dok možemo gledati na beskrajni prostor svemira i reći: »Što je čovjek u usporedbi sa slavom stvaranja?«, sam Bog je rekao da smo mi razlog zašto je stvorio svemir! Njegovo djelo i slava – svrha ovog veličanstvenog svemira – je spasiti i uzvisiti čovječanstvo.8 Drugim riječima, beskrajno prostranstvo vječnosti, slave i otajstva beskrajnog prostora i vremena napravljeni su na korist običnih smrtnika poput vas i mene. Naš Nebeski Otac stvorio je svemir da bismo mi mogli dosegnuti naš potencijal kao njegovi sinovi i kćeri.
To je paradoks čovjeka: u usporedbi s Bogom, čovjek je ništa; ipak, mi smo Bogu sve. Iako se spram pozadine beskrajnog stvaranja može činiti da smo ništa, u našim grudima gori iskra vječne vatre. Imamo nepojmljivo obećanje uzvišenja – svjetove bez kraja – u našem dosegu. A velika Božja želja je pomoći nam da ih dohvatimo.
Ludorija oholosti
Veliki obmanitelj zna da je jedno od njegovih najučinkovitijih oruđa u zavođenju Božje djece apeliranje na krajnosti paradoksa čovjeka. Nekima apelira na njihove ohole sklonosti, uzdižući ih i potičući ih da vjeruju u maštariju o svojoj osobnoj važnosti i nepobjedivosti. Govori im da su premašili obično i da su zbog sposobnosti, prvorodstva ili društvenog statusa odijeljeni od uobičajenosti svega što ih okružuje. On ih navodi da donesu zaključak da stoga nisu predmet ničijih pravila i da ne trebaju razmišljati o problemima drugih.
Rečeno je da je Abraham Lincoln volio pjesmu koja kaže:
O zašto bi se oholio duh smrtnika?
Poput jurećeg meteora, brzoletećeg oblaka,
Bljeska munje, razbijanja vala,
Čovjek prelazi iz života da u grobu počiva.9
Sljedbenici Isusa Krista razumiju da je u usporedbi s vječnošću naše postojanje u ovoj smrtnoj sferi samo »kratka vijeka«, trenutak u prostoru i vremenu.10 Oni znaju da stvarna vrijednost čovjeka ima malo toga zajedničkog s onime što svijet cijeni. Oni znaju da možete sakupiti sav novac svijeta i da se time ne može kupiti ni jedan kruh u gospodarstvu nebeskom.
Oni koji će »baštiniti kraljevstvo Božje«11 su oni koji postanu »poput djeteta odan[i], krot[ki], poniz[ni], strpljiv[i], pun[i] ljubav[i]«.12 »Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen.«13 Takvi sljedbenici također razumiju da »kad služite bližnjemu svojemu, samomu [ste] Bogu svojemu na službu«.14
Nismo zaboravljeni
Drugi način kako Sotona obmanjuje je kroz obeshrabrenje. Pokušava usmjeriti naš pogled na našu osobnu bezvrijednost dok ne počnemo sumnjati u svoju vrijednost. Govori nam da smo previše nevažni da bi nas itko primijetio, da smo zaboravljeni – naročito od Boga.
Dopustite mi da podijelim s vama osobno iskustvo koje može biti od pomoći onima koji se osjećaju beznačajno, zaboravljeno ili usamljeno.
Prije mnogo godina pohađao sam obuku za pilote u zračnim snagama Sjedinjenih Država. Bio sam daleko od kuće, mladi vojnik iz Zapadne Njemačke, rođen u Čehoslovačkoj, koji je odrastao u Istočnoj Njemačkoj i govorio engleski tek uz velike poteškoće. Jasno se sjećam svog putovanja u bazu za obuku u Teksasu. Bio sam u zrakoplovu, sjedeći pored putnika koji je govorio s izraženim južnjačkim naglaskom. Jedva sam mogao razumjeti što je govorio. Zapravo sam se pitao jesu li me cijelo vrijeme podučavali pogrešnom jeziku. Bio sam prestrašen mišlju da se trebam natjecati za prestižna najbolja mjesta u obuci pilota protiv učenika koji su bili izvorni engleski govornici.
Kada sam stigao u zrakoplovnu bazu u gradiću Big Spring u Teksasu, potražio sam i pronašao ogranak svetaca posljednjih dana sastavljenog od nekolicine predivnih članova koji su se sastajali u iznajmljenim prostorijama u samoj zrakoplovnoj bazi. Članovi su bili u procesu izgradnje malog sastajališta koje će biti trajno mjesto za Crkvu. U to vrijeme članovi su puno radili na novim građevinama.
Iz dana u dan pohađao sam svoju pilotsku obuku i učio koliko god sam mogao, a zatim provodio većinu svog slobodnog vremena radeći na novom sastajalištu. Tamo sam naučio da dva sa četiri nije plesni korak, već komad drveta. Također sam naučio važnu vještinu preživljavanja promašivanjem palca kada udaram u čavao.
Proveo sam toliko vremena radeći na sastajalištu da je predsjednik ogranka – koji je slučajno bio jedan od naših instruktora letenja – izrazio svoju zabrinutost da bih možda trebao provesti više vremena učeći.
Moji prijatelji i kolege studenti piloti također su sudjelovali u izvannastavnim aktivnostima, iako mislim da sa sigurnošću mogu reći da neke od tih aktivnosti ne bi bile u skladu s brošurom Za snagu mladih koju imamo danas. Što se mene tiče, uživao sam biti aktivan sudionik ovog malog ogranka u zapadnom Teksasu, vježbajući svoje novostečene stolarske vještine i poboljšavajući svoj engleski dok sam ispunjavao svoj poziv da podučavam u zboru starješina i nedjeljnoj školi.
Big Spring je u to vrijeme unatoč svom imenu bio malo, beznačajno i nepoznato mjesto. I ja sam često mislio tako o sebi – beznačajan, nepoznat i prilično usamljen. Unatoč tome, nikada se nisam pitao je li me Gospodin zaboravio ili hoće li me ikada moći pronaći tamo. Znao sam da Nebeskom Ocu nije bilo bitno gdje sam, kako sam rangiran u odnosu na druge u mom razredu za obuku pilota ili koji je moj poziv u Crkvi. Ono što mu je bilo bitno je da dajem sve od sebe, da je moje srce otvoreno prema njemu i da sam spreman pomoći onima oko sebe. Znao sam da će, ako dam sve od sebe, sve biti dobro.
I sve je bilo dobro.15
Posljednji će biti prvi
Gospodinu je svejedno provodimo li svoje dane radeći u mramornim dvoranama ili u stajama. On zna gdje smo, bez obzira koliko su skromne naše okolnosti. On će upotrijebiti – na svoj način i za svoje svete nakane – one koji otvaraju svoja srca prema njemu.
Bog zna da se neke od najvećih duša koje su ikada živjele one koje se nikada neće pojaviti u povijesnim kronikama. Oni su blažene, ponizne duše koje odražavaju Spasiteljev primjer i provode dane svojih života čineći dobro.16
Jedan takav par, roditelji mog prijatelja, za mene su primjer tog načela. Suprug je radio u čeličani u Utahu. Za vrijeme ručka izvadio bi Sveta pisma ili crkveni časopis i čitao. Kada su drugi radnici to vidjeli, ismijavali su ga i dovodili njegova uvjerenja u pitanje. Kada god su to činili, govorio im je ljubazno i samouvjereno. Nije dozvolio da ga njihovo nepoštivanje razljuti ili uzruja.
Godinama kasnije jedan od grlatijih rugača ozbiljno se razbolio. Prije nego što je umro zatražio je da taj ponizni čovjek govori na njegovom sprovodu – što je on i učinio.
Ovaj vjerni član Crkve nikada nije imao mnogo u pogledu društvenog statusa ili bogatstva, ali se njegov utjecaj širio duboko na sve koji su ga poznavali. Stradao je u tvorničkoj nesreći kada se zaustavio da pomogne drugom radniku koji je zapeo u snijegu.
Tijekom te godine njegova je udovica morala ići na operaciju mozga, nakon čega nije mogla hodati. No ljudi vole doći da provedu vrijeme s njom jer ona sluša. Ona se sjeća. Njoj je stalo. Budući da ne može pisati, zapamtila je telefonske brojeve svoje djece i unučadi. S ljubavlju se sjeća rođendana i godišnjica.
Oni koji je posjete bolje se osjećaju po pitanju života i sebe. Osjećaju njezinu ljubav. Znaju da joj je stalo. Nikada se ne žali, već provodi svoje dane blagoslivljajući živote drugih. Jedna od njezinih prijateljica rekla je da je ta žena jedna od nekolicine ljudi koje je ikada upoznala koji su doista primjer ljubavi i života Isusa Krista.
Ovaj par prvi bi rekao da nisu od neke važnosti u svijetu. No Gospodin koristi mjerilo koje se uvelike razlikuje od svjetovnoga kako bi odvagnuo vrijednost duše. On poznaje ovaj vjerni par. On ih voli. Njihova su djela živuće svjedočanstvo njihove snažne vjere u njega.
Vi ste mu bitni
Moja draga braćo i sestre, možda je istinito da je čovjek ništa u usporedbi s veličinom svemira. Povremeno se možemo osjećati beznačajno, nevidljivo, usamljeno ili zaboravljeno. Ali uvijek upamtite – vi ste mu bitni! Ako to ikada posumnjate, razmotrite ova četiri božanska načela:
Prvo, Bog voli ponizne i krotke jer oni su »najveći… u kraljevstvu nebeskom«.17
Drugo, Gospodin povjerava »da… se progla[šava] punina [njegova] Evanđelja slabima i priprostima sve do na kraj svijeta«.18 Odabrao je da »slabi svijeta istup[e] i posram[e] moćne i jake«19 i da ponize »jake«20.
Treće, bez obzira gdje živite, bez obzira koliko su skromne vaše okolnosti, koliko nesigurno vaše zaposlenje, koliko ograničene vaše sposobnosti, koliko običan vaš izgled, ili koliko se sitan vaš poziv u Crkvi činio, vi niste nevidljivi vašem Nebeskom Ocu. On vas voli. On poznaje vaše ponizno srce i djela ljubavi i dobrote. Zajedno, oni oblikuju trajno svjedočanstvo vaše odanosti i vjere.
Četvrto i posljednje, molim vas shvatite da ono što sada gledate i doživljavate nije ono što će zauvijek biti. Nećete osjećati samoću, patnju, bol i obeshrabrenje zauvijek. Imamo vjerno obećanje od Boga da nikada neće zaboraviti niti napustiti one koji otvaraju svoja srca prema njemu.21 Imajte nade i vjere u to obećanje. Naučite voljeti svog Nebeskog Oca i postati njegovi sljedbenici u riječi i djelu.
Budite sigurni da ako izdržite, vjerujete u njega i ostanete vjerni u obdržavanju zapovijedi, jednog ćete dana doživjeti obećanja objavljena apostolu Pavlu: »Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.«22
Braćo i sestre, najmoćnije biće u svemiru je Otac vašeg duha. On vas poznaje. Voli vas savršenom ljubavlju.
Bog vas vidi ne samo kao smrtno biće na malom planetu koje živi kratko vrijeme – on vas vidi kao svoje dijete. Vidi vas kao biće koje ste sposobni i predodređeni postati. Želi da znate da ste mu bitni.
Uvijek vjerujmo, uzdajmo se i uskladimo naše živote kako bismo mogli razumjeti našu pravu vječnu vrijednost i potencijal. Da budemo dostojni dragocjenih blagoslova koje naš Nebeski Otac ima spremne za nas, moja je molitva u ime njegovog Sina, Isusa Krista. Amen.
© 2011. Intellectual Reserve, Inc. Sva prava pridržana. Tiskano u Njemačkoj. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/10. Pravo prevođenja odobreno: 6/10. Naslov izvornika: Visiting Teaching Message, November 2011. Croatian. 09771 119