Poruka Prvog predsjedništva, ožujak 2013.
Miran ću biti tad!
Jedan dan prije nekoliko godina, nakon što sam riješio sav posao u uredu, osjetio sam jak dojam da moram posjetiti stariju udovicu koja je bila pacijent u staračkom domu u Salt Lake Cityu. Odmah sam se tamo odvezao.
Ušao sam u njezinu sobu i vidio da je prazna. Pitao sam jednu od zaposlenica gdje bih je mogao pronaći, pa su me uputili u dnevni boravak. Tamo sam našao tu dragu udovicu s njezinom sestrom i drugom prijateljicom, koje su joj došle u posjet. Vodili smo ugodan razgovor.
Dok smo razgovarali, čovjek je prišao vratima kako bi uzeo limenku soka iz automata. Pogledao je prema meni i rekao: »Pa ti si Tom Monson.«
»Da«, odgovorio sam. »A ti izgledaš kao Hemingway.«
Potvrdio je da je Stephen Hemingway, sin Alfreda Eugenea Hemingwaya, koji je služio kao moj savjetnik dok sam bio biskup prije puno godina i kojeg sam zvao Gene. Stephen mi je rekao da je njegov otac u istoj zgradi i da je na samrti. Gene je zazivao moje ime pa me obitelj pokušala kontaktirati, ali nisu uspjeli naći moj telefonski broj.
Smjesta sam se ispričao i otišao sa Stephenom do sobe mog bivšeg savjetnika gdje su se njegova ostala djeca okupila, bez njegove žene koja preminula prije nekoliko godina. Članovi obitelju su smatrali moj susret sa Stephenom u dnevnom boravku kao odgovor Nebeskog Oca na njihovu veliku želju da vidim njihovog oca prije nego što umre i odgovorim na njegov poziv. I ja sam imao taj osjećaj, jer da Stephen nije ušao u sobu točno u tom trenutku, ne bih uopće znao da je Gene u zgradi.
Blagoslovili smo ga. Duh mira je prevladao. Imali smo lijep susret, a zatim sam otišao.
Idućeg sam jutra primio telefonski poziv koji mi je otkrio da je Gene Hemingway preminuo – samo 20 minuta nakon što smo ga njegov sin i ja blagoslovili.
Izmolio sam tihu molitvu iz zahvalnosti Nebeskom Ocu za njegovo vodstvo koje me potaknulo posjetiti starački dom i odvelo me do mog dragog prijatelja Alfreda Eugenea Hemingwaya.
Volim misliti da su misli Genea Hemingwaya te večeri – dok smo se grijali u sjaju Duha, ponizno se molili i izgovarali svećenički blagoslov – odzvanjale riječima pjesme »Na moru u burnoj noći«:
Nemoj me pustiti samog,
vodi me, Kriste, Ti:
vodi po moru tog svijeta tamo,
gdje dom je moj nebeski!
Još uvijek volim tu pjesmu i svjedočim o utjesi koju nudi:
Ti me spasi iz silne vode,
na stijenu Ti metni me!
Dok vjetar sumnje i straha
nalijeće na me sad,
uzmi moj čamac u svoje ruke,
i miran ću biti tad!1
Kroz suze i kušnje, kroz strahove i patnje, kroz bol i usamljenost zbog gubitka voljenih osoba, prisutna je uvjerenost da je život vječan. Naš Gospodin i Spasitelj živući je svjedok da je tako.2 Njegove su riječi u svetim zapisima dovoljne: »Prestanite i znajte da sam ja Bog!« (Psalam 46:11). Svjedočim o toj istini.
© 2013. Intellectual Reserve, Inc. Sva prava pridržana. Tiskano u Njemačkoj. Pravo engleskog izdanja odobreno: 6/12. Pravo prevođenja odobreno: 6/12. Naslov izvornika: First Presidency Message, March 2013. Croatian. 10663 119
Podučavanje iz ove poruke
Ova poruka može utješiti one koji su zbog smrti izgubili voljenu osobu ili one koji se bore s nekim iskušenjem. Kao dodatak poruci predsjednika Monsona, možete pročitati sljedeće stihove iz Svetih pisama, ovisno o potrebama onih koje podučavate: Job 19:25–26; 1. Korinćanima 15:19–22; Mosija 24:13–15; Nauk i savezi 122:7–9. Ako budete potaknuti, možete svjedočiti o miru koji vam je Spasitelj dao u vašim kušnjama.