Area Leadership Message
Prilike su beskonačne
Kada su ljudi upitali zašto sam odlučio služiti cjelodnevnu misiju nakon što sam se priključio Crkvi, odgovorio sam da sam pronašao blago i htio sam ga podijeliti s drugima. Radost obnovljenog evanđelja Isusa Krista u moj život donosi razlog zbog kojeg se ne sramim kada je u pitanju iznošenje evanđelja drugima i pozivanje da dođu u Crkvu sa mnom.
Starješina Dieter F. Uchtdorf iz Zbora dvanaestorice apostola rekao je: »Gdje god se nalazili na ovoj Zemlji, obilje je prilika za iznošenje radosne vijesti evanđelja Isusa Krista s ljudima koje susrećete, s kojima studirate, živite, radite ili s kojima se družite.«1
Kada je moja supruga Sara dobila zaduženje iznijeti govor na sakramentalnom sastanku, obavijestio sam neke od njezinih prijateljica i sugerirao da će Sara biti zahvalna dođu li joj pružiti podršku. Jedna je od njezinih prijateljica došla sa svojim mužem i dvoje djece. Jednostavan je poziv omogućio osnaživanje prijateljstva i da ljudi do kojih nam je stalo dođu u Crkvu s nama.
Općenito, ljudi su iskreno zainteresirani za naša vjerovanja i htjeli bi znati više. Starješina Quentin L. Cook iz Zbora dvanaestorice apostola rekao je: »Novi raspored nedjeljnih sastanaka predstavlja iznimnu priliku članovima da uspješno i brižno pozovu prijatelje i poznanike da dođu, vide i osjete iskustvo Crkve.«2
Tijekom godina, uputili smo mnoge pozive tražeći od naših prijatelja i rođaka da nam se pridruže na dječjem sakramentalnom sastanku, krštenjima naše djece, kada smo pjevali posebne glazbene brojeve, iznosili govore, kada smo imali posebne domjenke ili opće autoritete u posjeti, a pozvali smo i mnoge u svoj dom na kućne obiteljske večeri ili da večeraju s nama i misionarima.
Prilike su beskonačne. Možemo pozvati one koji već neko vrijeme nisu došli u Crkvu ili rođaka koji nije član da budu s nama kada primamo novi poziv, a možda i kada nas se odjeljuje. Možemo pozvati naše prijatelje koji nisu članovi na sakramentalni sastanak ili Nedjeljnu školu. Možemo ih pozvati ako podučavamo razred ili ako ćemo iznijeti svoje svjedočanstvo na sakramentalnom sastanku. Možemo čak i pozvati naše prijatelje da nam se pridruže na projektu služenja koji sponzorira Crkva ili da idu posluživati s nama u bolnicu ili dom za starije i nemoćne. Možemo ih pozvati u svoj dom na ručak poslije Crkve.
Koji god poziv bio, vjerojatnije je da će biti prihvaćen molimo li se za one koje pozivamo, tražimo li nadahnuće za tip poziva koji treba biti upućen, postimo li za njih ili djelujemo li sukladno tome. U većini slučajeva, ipak nije dovoljno pozvati; možda ćemo trebati planirati za one koje smo pozvali i s njima. Oni će možda htjeti znati što očekivati ili će im biti potreban prijevoz.
S vremena na vrijeme, oni kojima bismo trebali pomoći da dođu u Crkvu bit će oni koji uvijek dolaze u Crkvu s nama. To može značiti pomoći članu obitelji s pripremom njihovog doručka ili glačanjem njegove košulje ili njezine haljine kako bismo im pomogli uštedjeti vrijeme ili doći na vrijeme. To također može značiti izbjegavati negativne komentare o sastancima ili ljudima kako bi se oni kojima pokušavamo pomoći mogli usredotočiti na pozitivno i pronaći radost u dolasku u Crkvu.
Trebali bismo pozivati sve, čak i one za koje mislimo da neće doći. Dok to činimo, pronađimo hrabrost za pozivanje u obećanju starješine Quentina L. Cooka: »Pokažemo li ljubav, ljubaznost i poniznost, mnogi će prihvatiti naš poziv. Oni koji odaberu ne prihvatiti naš poziv i dalje će biti naši prijatelji.«3