»Sporo čitanje: Pronalaženje Spasitelja u Svetim pismima«, Lijahona, siječanj 2024.
Sporo čitanje: Pronalaženje Spasitelja u Svetim pismima
Posuđivanje ovog pristupa iz umjetnosti može nam pomoći vidjeti Isusa Krista u Mormonovoj knjizi.
La Pietà, Michelangelo
Michelangelu je bilo potrebno više od godinu dana da stvori djelo La Pietà, zapanjujuću skulpturu Marije koja drži Isusovo tijelo nakon Raspeća. Leonardo da Vinci proveo je još duže, oko tri godine, slikajući svoj slavni prikaz Posljednje večere.
Kad biste morali pogađati, što biste rekli, koliko dugo posjetitelj muzeja umjetnosti provede - u prosjeku - gledajući svako umjetničko djelo?
Odgovor je 17 sekundi, prema jednom istraživanju.1
Zamislite: 17 sekundi gledajući umjetničko djelo koje je umjetnik možda proveo godinama stvarajući.
Razumljivo je. U muzeju ima na stotine slika i skulptura, a mi smo zaposleni ljudi. Zato žurimo i uzimamo što više možemo. Ironično, vođeni strahom kako ćemo nešto propustiti, na kraju propuštamo samu svrhu umjetnosti - emocije i misli koje su umjetnici željeli da iskusimo. Prelazimo očima preko svakog eksponata u muzeju, ali zapravo ne vidimo nijedan. Zatim odlazimo iz muzeja iscrpljeni i nenadahnuti. Možda se čak pitamo što ljudi uopće vide u umjetnosti – možda uvjereni da je umjetnost za visoko obrazovane, a ne za svakoga.
Sporo gledanje
Kako bi riješili taj problem, muzeji umjetnosti diljem svijeta potiču posjetitelje da prakticiraju nešto što nazivaju »sporim gledanjem«.2 Pozivaju ljude da odaberu jedno umjetničko djelo u muzeju, udobno se smjeste i pažljivo ga pregledaju – 5 do 10 minuta. Gledajući iz različitih kutova. Približujući se kako bi uočili detalje. Odmičući se i sagledavajući ga kao cjelinu. Ponekad se posjetiteljima čak kaže da ne čitaju muzejski znak tumačenja koji analizira umjetnička djela – barem ne dok ne dobiju priliku stvoriti vlastito mišljenje i doći do vlastitih otkrića.
Sporo gledanje preobrazilo je iskustvo muzeja umjetnosti za mnoge ljude. Neki koji se nikada nisu smatrali ljubiteljima umjetnosti postali su strastveni po pitanju umjetnosti. Stječu pouzdanje kako bi mogli otkriti značenje u bilo kojem umjetničkom djelu i nalaze radost u onome što otkriju. Uče da ne trebaju sveučilišnu diplomu iz povijesti umjetnosti kako bi ih umjetnost dirnula; samo trebaju usporiti i dati umjetnosti priliku da učini ono za što je stvorena.
Mogu li se ista načela primijeniti na čitanje Svetih pisama – na primjer, na naše ovogodišnje proučavanje Mormonove knjige u priručniku Dođi i slijedi me?
Znamo da je Mormonova knjiga, kao još jedno svjedočanstvo o Isusu Kristu, napisana s namjerom da osnaži našu vjeru u Spasitelja (vidi 1 Nefi 6:4). Znamo da su je napisali nadahnuti proroci Božji, posebice za naše doba (vidi, na primjer, Mormon 8:35). Znamo da su drevni proroci koji su napisali Mormonovu knjigu učinili to uz veliku osobnu žrtvu. Sam proces urezivanja riječi na metalne ploče bio je mukotrpan i naporan (vidi Jakov 4:1). A neki su od njih riskirali svoje živote kako bi sačuvali zapis da bi nam danas bio dostupan (vidi Mormon 6:6; Moroni 1).
Ipak, ponekad, u svojoj zauzetosti, žurimo kroz svoje čitanje Mormonove knjige. Možda preletimo nekoliko stihova tijekom doručka ili na putu do posla. Možemo prijeći očima preko svake riječi u poglavlju, ali malo toga upada u oči. Ne svaki put, ali ponekad zatvorimo knjigu ili aplikaciju ne osjećajući se ništa drugačije nego što smo se osjećali kada smo počeli.
Sporo čitanje
Ako lijepo umjetničko djelo zaslužuje da ga se cijeni sporim gledanjem, možda Mormonova knjiga zaslužuje naše »sporo čitanje«. To ne znači nužno da naše proučavanje Svetih pisama treba trajati duže, samo da bi nam promjena tempa mogla koristiti. Umjesto da žurno završimo poglavlje, možda se današnje proučavanje usredotočuje na samo tri ili četiri stiha. Ali stvarno se uronimo u te stihove. Primjećujemo detalje, riječi i izraze. Promišljamo zašto bi svaki mogao biti važan – podučava li me nešto o Spasitelju? Produbljuje li to moju ljubav prema njemu i moju vjeru u njega? Postoji li nešto što on želi da znam?
Sporo čitanje omogućuje nam primijetiti stvari u Mormonovoj knjizi koje inače ne bismo primijetili. Najvažnije, može nam pomoći da češće vidimo Spasitelja u toj knjizi koja je napisana kako bi svjedočila o njemu. Sporo čitanje način je da otvorimo svoje oči, um i srce snažnom svjedočanstvu Mormonove knjige o Isusu Kristu. Nadahnjujuće umjetničko djelo, kada izdvojimo vremena da ga uistinu vidimo, može promijeniti život. Na još dublji način, vidjeti Spasitelja u Svetim pismima može duboko utjecati na naše misli i osjećaje – i, posljedično, naš život.
Na primjer, pretpostavimo da čitate prvo poglavlje 1 Nefija. Pažnju vam privlači 6. stih, pa usporite i zadržite se tamo neko vrijeme. Mogao bi vas privući »stup ognjeni« koji je Lehi vidio da je »zasta[o] na stijeni«. To je neobično ponašanje za vatru. Što bi to moglo značiti? Vaše bi misli mogle ići na druge ognjene stupove koji se spominju u Svetim pismima (tu bi vam fusnote mogle pomoći). Mogli biste razmisliti zašto se Gospodinova nazočnost tako često uspoređuje s vatrom. Što to govori o njemu? Je li on ikada u vašem životu bio poput ognjenog stupa?
Puno je toga za razmišljati. A još niste dovršili stih.
Naravno, postoji vrijednost u brzom čitanju Mormonove knjige. Može nam pomoći naučiti cjelokupnu priču i saznati široke teme koje se ponavljaju. No ima mnogo toga za naučiti o Isusu Kristu u detaljima Mormonove knjige, a ponekad je najbolji način vidjeti detalje da usporimo i pažljivo pogledamo.
Nefi je rekao o riječima koje je napisao u Mormonovoj knjizi: »Ove riječi… su riječi Kristove, i on ih dade meni; i… Krist će vam pokazati, moću i velikom slavom, da to jesu riječi njegove« (2 Nefi 33:10–11). Ne trebate biti vješt čitatelj kako biste pronašli Spasiteljeve riječi u Mormonovoj knjizi. Jednostavno trebate usporiti i dati priliku Mormonovoj knjizi da učini ono za što je stvorena – izgradi vašu vjeru u Isusa Krista.