Poruka vodstva područja
Zahvalnost utire put do »prijestolja milosti«
Prije nego što sam bio pozvan kao član Sedamdesetorice područja, suočio sam se s jednom od najizazovnijih faza svojega vjerskog putovanja. Financijske poteškoće ostavile su nas u nemogućnosti kupiti hranu, što je potaknulo prodaju svih naših stvari. Posebno je dirljivo bilo svjedočiti kako se moja žena rastaje s dragim uspomenama svoje bake i majke. Pošto nam je auto ostao bez goriva, hodao sam gradom u potrazi za zalagaonicom.
Dok sam hodao, sjetio sam se razgovora s vrlo dobrim prijateljem koji je prolazio kroz svoje duboke izazove. U pokušaju da pomognem, savjetovao sam mu da razvije zahvalnost. Njegov me je odgovor pogodio: »Da bih bio zahvalan, moram se sjetiti nekoga tko prolazi kroz gore nevolje od mene! Vrlo je teško pronaći nekoga takvog.« Duboko sam rasuđivao o njegovu osjećaju, osjećajući se emocionalno zarobljenim usred patnje svoje žene i tuge svoje djece. Unatoč tome što sam stavio svoje povjerenje u Spasitelja. Rekao mi je: »Ti si moj«1. Izabrao me svojim obećanjima da će me učiniti »predragi[m] vlastiti[m] narod[om]«2 i »uzvisiti… nad sve narode koje je stvorio«3. Vjerno sam se pridržavao običaja desetine, posta, molitve i štovanja u hramu, obećane »ustave nebeske«4 ostale su zatvorene i osjećao sam se napušteno.
U trenutcima pojačane nevolje prihvatio sam praksu postavljanja dva temeljna pitanja božanstvu: »Gospode, što bi želio da učinim? Što bi želio da naučim?« Gotovo odmah pojavila se misao: »I dogodi se da on sagradi žrtvenik od kamenja, te prinese prinos Gospodu, i dade zahvale Gospodu Bogu našemu.«5 To je ponukalo razmatranje o nevjeri Lehija koji je, bez prijestupa svojeg, bio prisiljen napustiti svoj dom, ostavljajući iza sebe svoja posjedovanja, uključujući »kuću svoju, i zemlju baštine svoje, i zlato svoje, i srebro svoje, i dragocjenosti svoje, i ne uze ništa sa sobom«6. Nakon što je proveo cijeli svoj život u Jeruzalemu, ostavljajući iza sebe životne snove i plodove svojeg rada, Lehi se suočio s naizgled nepremostivim izazovom. Ipak, zahvalnost je bila načelo po kojem je živio i tražio spasenje. »Velika su i čudesna djela tvoja, Gospode Bože Svemogući!«7
Za Lehija zahvalnost nije ovisila o okolnostima; to je bila odluka s posebnim fokusom: Isusom Kristom. I tako sam zahvalno otkrio: »Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si.«8 Usred vlastitih kušnji primijenio sam praksu svakodnevne izgradnje oltara zahvalnosti kroz molitvu. Moj je cilj bio biti zahvalan bez usporedbe, očekivanja ili ovisnosti o vanjskim okolnostima – duboki pomak u gledištu.
Na početku svake molitve namjerno sam usmjerio svoje misli prema životu i poslanju svojeg Spasitelja. Proces je bio preobražavajuć. Što sam iskrenije izrazio zahvalnost, Duh je više svjedočio istine milosrđa i milosti. Kroz tu praksu stekao sam osvjedočenje o »svr[si] te posljednje žrtve«9 svojega Spasitelja i kako je njegova »nutrina… ispunjena milosrđem [za] (nas)«10.
Savršeno me je poznavao u svojoj milosrdnoj nutrini. Kako je moja zahvalnost pronalazila izražavanje, moja se vjera produbila, a moja duša radovala. Shvatio sam da ti svakodnevni oltari zahvalnosti utiru put »prijestolju milosti«11. Bili smo blagoslovljeni i materijalno i duhovno u danima koji su slijedili. Ali, za sve što sam prošao, ne bih se želio mijenjati ni s jednim kraljem. Moje kušnje su me navele da se približim i upoznam svojeg Spasitelja Isusa Krista. On živi!