Samoubojstvo
Sprječavanje samoubojstva i reakcija nakon gubitka

Sprječavanje samoubojstva i reakcija nakon gubitka

Rastuća stopa samoubojstava u mnogim područjima svijeta pitanje je koje uzrokuje veliku zabrinutost. Svrha ovog dokumenta jest pomoći roditeljima, obiteljima, vođama Crkve i članovima Crkve dok nastoje posluživati onima koji su pogođeni samoubojstvom.

Članovi mogu iskoristiti ovaj izvor kako bi učili o crkvenom nauku o samoubojstvu, znacima upozorenja na samoubojstvo, kako pomoći nekome u krizi i kako reagirati nago gubitka zbog samoubojstva. Vođe mogu iskoristiti ovaj izvor za vođenje smislenih rasprava s članovima u vijeću kolčića i odjela te u drugim okruženjima. Svrha ovih rasprava bila bi pomoći vođama i članovima učinkovitije posluživati onima koji su pogođeni samoubojstvom.

Ako bi vođenje rasprave o samoubojstvu pomoglo u sprječavanju samoubojstva i posluživanju onima koji su pogođeni ovom temom, takvu bi raspravu trebale voditi dvije odrasle osobe. Vođe mogu pozvati profesionalnu osobu iz zajednice koja razumije i poštuje crkveni nauk o samoubojstvu da sudjeluje u raspravi. Rasprava s djecom mlađom od 12 godina treba se odviti tek nakon što roditelju savjetuju svoju djecu.

Nakon što vijeća kolčića i odjela pregledaju ovaj dokument, trebali bi raspraviti o prikladnim načinima podržavanja nastojanja u zajednici te obavještavanja članova o dostupnim izvorima.

Nauk i načela

Kada je Gospodin podučio: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (Matej 22:39), on nas je pozvao da se odnosimo prema svim ljudima s razumijevanjem i sućuti. Naša nastojanja da poslužujemo onima koji su pogođeni samoubojstvom bit će učinkovitija kada potpunije razumijemo nauk i naučavanja, poput sljedećih:

  • Isus Krist je kroz Pomirenje iskusio puninu smrtnih izazova da bi znao kako »pomagati narodu svojemu u skladu sa slabostima njihovim« (Alma 7:11–13). James E. Faust je naučavao: »Budući da je Spasitelj patio sve i svašta što bismo mi mogli ikada osjetiti ili iskusiti, on može pomoći slabima da postanu snažniji« (»The Atonement: Our Greatest Hope«, Ensign, studeni 2001., 22).

  • Smrtni je život dragocjeni dar od Boga – dar koji treba cijeniti i štititi (vidi Nauk i savezi 18:10; M. Russell Ballard, »Suicide: Some Things We Know, and Some We Do Not«, Ensign, listopad 1987., 6–9).

  • Kada si netko oduzme život, samo je Bog u stanju suditi o njihovim mislima, djelima i razini odgovornosti. Samoubojstvo ne treba biti određujuće svojstvo vječnog života pojedinca (vidi 1 Samuel 16:7; Nauk i savezi 137:9; Dale G. Renlund, »Grieving after a Suicide Loss«, videozapis na stranici suicide.lds.org).

Dodatni izvori:

  • Gospel Topics na stranici topics.lds.org i u aplikaciji Evanđeoska knjižnica

Znaci upozorenja na samoubojstvo

Većina osoba koja pokuša počiniti samoubojstvo ne želi umrijeti. Jednostavno žele olakšanje od fizičke, mentalne, emocionalne ili duhovne boli kroz koju prolaze. Mnogi ljudi u krizi pokazuju znakove upozorenja prije nego što pokušaju počiniti samoubojstvo. Naučite li prepoznati znakove upozorenja, bit ćete spremniji posluživati onima kojima je potrebna pomoć. Obratite pažnju na izjave poput: »Nije me briga hoću li umrijeti«, ili, »Svima bi bilo bolje bez mene«. Znakovi upozorenja uključuju sljedeće:

  • traženje načina za počinjanje samoubojstva;

  • razgovaranje o osjećaju beznađa ili nepostojanju razloga za život;

  • razgovaranje o osjećaju zarobljenosti ili nepodnošljive boli;

  • razgovaranje o tome da je osoba teret drugima;

  • povećanje njihove uporabe alkohola ili droga;

  • davanje osobnih stvari bez razloga;

  • tjeskobno, uznemireno ili nemarno ponašanje;

  • povlačenje ili izoliranje samih sebe;

  • iskazivanje bijesa ili razgovaranje o traženju osvete;

  • prikazivanje krajnjih promjena u ponašanju (vidi stranice National Suicide Prevention Lifeline).

Jedan znak upozorenja sam po sebi ne mora značiti da postoji kriza. No, ako je osoba prije pokušavala, ako primijetite iznenadnu promjenu kod osobe ili ako počnete viđati višestruke znakove, odmah djelujte. Besplatni brojevi telefona za krizne situacije i dodatne informacije dostupni su na stranici suicide.lds.org. (Vidi odsjek »Kako pomoći nekome u krizi« u ovom vodiču za više detalja.)

Unatoč našim najboljim nastojanjima, ne mogu sva samoubojstva biti spriječena. Neka samoubojstva dogode se bez očitog upozorenja. Niste odgovorni za tuđi odabir da skrati svoj život.

Dodatni izvori:

Kako pomoći nekome u krizi

Uvijek ozbiljno shvaćajte znakove upozorenja na samoubojstvo i bilo koju prijetnju da se pokuša samoubojstvo, čak i ako mislite da osoba ne misli stvarno počiniti samoubojstvo ili ako samo traži pažnju. Slijedite ova tri koraka kako biste ponudili podršku – pitajte, brinite, recite.

1. korak: Pitajte. Izravno pitajte osobu razmišlja li o samoubojstvu. Mogli biste upitati: »Razmišljate li o tomu da skončate svoj život?«. Kažu li da razmišljaju o samoubojstvu, upitajte ih imaju li plan. Mogli biste upitati: »Imate li plan da si naudite?«. Imaju li plan, odmah im pomognite da otiđu u bolnicu ili zdravstvenu kliniku, ili nazovite pružatelja usluge za hitne slučajeve ili liniju za pomoć u kriznim situacijama u vašem području. (Posjetite stranicu suicide.lds.org/crisis za popis linija za pomoć diljem svijeta.) Nemaju li plan, pređite na korak 2.

2. korak: Brinite. Pokažite da se brinete slušajući što vam imaju za reći. Dajte im vremena da objasne kako se osjećaju. Poštujte njihove osjećaje govoreći im nešto poput: »Žao mi je da osjećate toliku bol«, ili, »Nisam znao da vam je toliko teško«. Možete im ponuditi pomoć da naprave sigurnosni plan za sprječavanje samoubojstva (vidi »How to Create a Suicide-Prevention Safety Plan«, Doug Thomas, Ensign, rujan 2016., 63). Sigurnosni plan može pomoći ljudima utvrditi njihove osobne snažne strane, pozitivne odnose i vještine za zdravo rješavanje problema. Također, on može smanjiti njihov pristup sredstvima za samoozljeđivanje, poput oružja ili tableta. Zatraže li od vas da ne kažete nikome o njihovim osjećajima, objasnite da ćete poštivati njihovu privatnost koliko je to moguće, no da je njima potrebno više pomoći nego što im je vi možete pružiti.Nikada ne obećavajte da ćete njihove misli o samoubojstvu držati u tajnosti.

3. korak: Recite. Potaknite osobu da se obrati nekome tko joj može pružiti više podrške. Predajte im podatke za kontakt korisnih izvora u vašem području. Izvori mogu uključivati bolnice, klinike za hitnu pomoć ili besplatne linije za pomoć u kriznim situacijama.Ako neće tražiti pomoć, trebate reći nekom umjesto njih. Možete reći nešto poput: »Stalo mi je do vas i želim da budete sigurni. Razgovarat ću s nekim tko vam može ponuditi pomoć koju trebate.«. Poštujte njihovu privatnost time što ćete reći samo nekome za koga smatrate da može pomoći, poput bliskog člana obitelji, biskupa osobe, školskog pedagoga, liječnika ili druge profesionalne osobe u zdravstvu. Ako niste sigurni kome reći, porazgovarajte sa svojim biskupom ili nazovite liniju za pomoć u kriznim situacijama u vašem području. Upamtite, ne očekuje se od vas da sami pomognete toj osobi.

Napomena: Vodite li raspravu, razmotrite zatražiti od sudionika da vježbaju ove korake. Predstavite im situaciju u kojoj će im se netko obratiti i iskazati samoubilačke misli pa zatražite od njih da vježbaju kako bi reagirali.

Dodatni izvori:

Kako reagirati nakon samoubojstva

Unatoč našim najboljim nastojanjima, ne mogu sva samoubojstva biti spriječena. Normalno je da oni koji su ostavljeni nakon samoubojstva imaju osjećaje poricanja, šoka, krivnje, ljutnje i zbunjenosti. Predsjednik M. Russell Ballard je rekao: »Čin oduzimanja vlastitog života doista je tragedija jer ovaj jedan čin ostavlja mnoge žrtve: prvo osobu koja je preminula, zatim desetke drugih – obitelji i prijatelja – koji su ostavljeni, neki da se godinama suočavaju s dubokom boli i zbunjenosti« (»Suicide: Some Things We Know, and Some We Do Not«, Ensign, listopad 1987., 7). Za ove osobe iscjeljenje dolazi kroz Spasitelja koji »siđe ispod svega« da bi znao »po tijelu kako pomagati narodu svojemu u skladu sa slabostima njihovim« (Nauk i savezi 88:6; Alma 7:12). Profesionalni izvori i savjetovanje također mogu biti korisni.

Vijeća kolčića i odjela možda će htjeti raspraviti kako mogu pružiti podršku pojedincu ili obitelji nakon samoubojstva. Pitanja za raspravu mogu uključivati sljedeće:

  • Kako naučavanja i Pomirenje Isusa Krista donose iscjeljenje pojedincu ili obitelji?

  • Koje su potrebe poslužujuća braća i sestre primijetili kod osobe ili obitelji? Koju su službu pružili?

  • Koju će trajnu emocionalnu ili duhovnu podršku osoba ili obitelj trebati? Tko može pružiti ovu podršku?

  • Ima li osoba ili obitelj vremenite potrebe, poput prijevoza ili obroka?

  • Kako vođe pomoćnih organizacija u odjelu mogu pružiti podršku djeci i mladima koji su izgubili voljenu osobu?

Postupak tugovanja nakon samoubojstva može dugo trajati. Ako netko nastavi osjećati krajnju bol ili žalost, savjetujte se s drugima kojima je stalo to te osobe. Uz molitvu razmotrite kako im možete najbolje pomoći. Možete pomoći osobi da dobije svećenički blagoslov ili ju povezati s izvorima u vašem području. Skupine za pomoć pri tugovanju, liječnici ili druge profesionalne osobe u zdravstvu mogu biti od koristi.

Napomena: Vodite li raspravu, nemojte razgovarati o tome kako si je osoba oduzela život. To bi moglo nenamjerno potaknuti nekoga u skupini da oponaša opisano ponašanje. Započne li netko iznositi ove detalje u okruženju skupine, na ljubazan način preusmjerite raspravu.

Dodatni izvori:

Drugi izvori

Savjeti crkvenih vođa

Osobna iskustva članova

Ostali crkveni izvori

Vidi stranicu suicide.lds.org za dodatne izvore