1 I dogodi se da ja prozborih braći svojoj, govoreći: Uziđimo opet u Jeruzalem, i budimo vjerni u obdržavanju zapovijedi Gospodnjih; jer gle, on je moćniji od cijele zemlje, pa kako onda ne bi bio moćniji od Labana i njegove pedesetorice, da, ili čak od njegovih desetaka tisuća?

2 Zato uziđimo; budimo snažni poput Mojsija; jer on uistinu progovori vodama Crvenoga mora i one se razdijeliše ovamo i onamo, te očevi naši prođoše iz sužanjstva po suhu tlu, a vojske faraonove iđahu za njima i potopiše se u vodama Crvenoga mora.

3 Evo gle, znadete da je to istinito, a također znadete da vam anđeo govoraše; kako možete sumnjati? Uziđimo; Gospod nas može izbaviti, isto kao i oce naše, i pogubiti Labana, isto kao i Egipćane.

4 Evo, nakon što izgovorih te riječi, oni bijahu i dalje gnjevni, i još uvijek nastavljahu mrmljati; ipak su me slijedili gore, dok ne stigosmo pred zidine jeruzalemske.

5 A to bijaše noću; i ja ih sklonih da se sakriju izvan zidina. I nakon što se sakriše, ja, Nefi, ušuljah se u grad te pođoh dalje prema kući Labanovoj.

6 I bijah vođen Duhom, jer ne znadoh unaprijed ono što mi je činiti.

7 Ipak pođoh naprijed, i kad se približih kući Labanovoj, ugledah čovjeka, i on bijaše pao na zemlju preda me, jer se bijaše opio vinom.

8 A kad mu priđoh, otkrih da to bijaše Laban.

9 I ugledah mač njegov, te ga izvukoh iz korica njegovih; a balčak njegov bijaše od čista zlata, i izradba njegova bijaše veoma fina, i vidjeh da oštrica njegova bijaše od najdragocjenijeg čelika.

10 I dogodi se, Duh me nagna da ubijem Labana, no ja rekoh u svome srcu: Nikada u svom životu ne prolih krvi čovjekove. I skutrih se i poželjeh da ga ne moram ubiti.

11 I Duh mi reče opet: Gle, Gospod ga je izručio u ruke tvoje. Da, a također znadoh da on nastojaše meni oduzeti život; da, i ne htjede poslušati zapovijedi Gospodnje; a također nam bijaše oduzeo imetak.

12 I dogodi se da mi Duh reče ponovno: Ubij ga, jer Gospod ga je izručio u ruke tvoje;

13 Gle, Gospod ubija opake kako bi ostvario svoje pravedne nakane. Bolje je da jedan čovjek pogine, nego da narod propadne i izgine u nevjeri.

14 I evo, kad ja, Nefi, čuh te riječi, sjetih se riječi Gospodnjih koje mi on govoraše u divljini, rekavši: Ukoliko potomstvo tvoje bude obdržavalo zapovijedi moje, napredovat će u zemlji obećanoj.

15 Da, a uz to pomislih da oni ne bi mogli obdržavati zapovijedi Gospodnje prema zakonu Mojsijevu, osim ako ne bi imali zakona.

16 A također znadoh da zakon bijaše urezan na mjedenim pločama.

17 I nadalje, znadoh da Gospod izruči Labana u ruke moje iz ovog razloga — da bih se mogao domoći zapisa prema zapovijedima njegovim.

18 Zato se pokorih glasu Duha, te uhvatih Labana za kosu i odrubih mu glavu njegovim vlastitim mačem.

19 I nakon što mu odrubih glavu njegovim vlastitim mačem, uzeh odjeću Labanovu i odjenuh je na tijelo svoje; da, i to do u tančine, i opasah oklop njegov oko bokova svojih.

20 I nakon što učinih to, pođoh prema riznici Labanovoj. I dok iđah prema riznici Labanovoj, gle, ugledah slugu Labanova koji imaše ključe od riznice. I zapovjedih mu glasom Labanovim da pođe sa mnom u riznicu.

21 A on držaše da sam ja gospodar njegov, Laban, jer vidje odjeću, a također i mač opasan oko bokova mojih.

22 I on mi govoraše o starješinama židovskim, znajući da gospodar njegov Laban bijaše vani noću među njima.

23 A ja mu govorah kao da bijah Laban.

24 I također mu govorah da ću ponijeti ureze, što bijahu na mjedenim pločama, svojoj starijoj braći, koja bijahu izvan zidina.

25 I također mu naložih da pođe za mnom.

26 A on, misleći da govorah o braći iz crkve, te da bijah uistinu onaj Laban koga pogubih, stoga pođe za mnom.

27 I on mi govoraše mnogo puta o starješinama židovskim, dok iđah k braći svojoj koja bijahu izvan zidina.

28 I dogodi se, kad me Laman vidje, silno se uplaši, a također i Lemuel i Sam. I oni pobjegoše pred nazočnošću mojom, jer držahu da sam ja Laban, te da me on pogubi, a nastojaše oduzeti i njihove živote.

29 I dogodi se da ja viknuh za njima, i oni me čuše; stoga prestadoše bježati od mene.

30 I dogodi se, kad sluga Labanov ugleda braću moju, poče drhtati, i upravo htjede pobjeći preda mnom i vratiti se u grad Jeruzalem.

31 No tad ja, Nefi, kako bijah čovjek krupna stasa, a i primivši mnogo snage od Gospoda, zato zgrabih slugu Labanova, i držah ga, da ne bi pobjegao.

32 I dogodi se da govorah s njim, rekavši mu da ćemo, bude li poslušao riječi moje, živoga mi Gospoda, a i života mi mojega, isto tako ćemo, bude li poslušao riječi naše, poštedjeti život njegov.

33 I rekoh mu, i to prisegom, da se ne mora bojati; da će biti slobodan čovjek poput nas bude li sišao u divljinu s nama.

34 A uz to mu rekoh, govoreći: Zasigurno nam Gospod zapovjedi da učinimo ovo; pa zar nećemo biti marljivi u obdržavanju zapovijedi Gospodnjih? Zato, siđeš li u divljinu k ocu mome, imat ćeš mjesto kod nas.

35 I dogodi se da se Zoram ohrabri na riječi koje izrekoh. Evo, Zoram bijaše ime sluzi; i on obeća da će sići u divljinu k ocu našemu. Da, a i prisegnu nam da će ostati s nama od tada nadalje.

36 Evo, mi željasmo da on ostane s nama radi toga da Židovi ne bi doznali o našem bijegu u divljinu, kako ne bi pošli u potjeru za nama i uništili nas.

37 I dogodi se, kad nam Zoram prisegnu, naš strah gledom na njega nestade.

38 I dogodi se da mi uzesmo mjedene ploče i slugu Labanova, te otiđosmo u divljinu i otputovasmo k šatoru oca našega.