1 I dogodi se, Almi i Amuleku bijaše zapovjeđeno da otiđu iz toga grada; i oni otiđoše, i otputovaše sve do zemlje sidomske; i gle, ondje oni nađoše sav narod što bijaše otišao iz zemlje Amonihine, koji bijaše izbačen i kamenovan, jer povjerova u riječi Almine.

2 I ispripovjediše im sve što se bijaše dogodilo njihovim ženama i djeci, a također i o sebi, i o moći izbavljenja svojega.

3 A i Zezrom ležaše bolestan u Sidomu, sa žestokom ognjicom, što bijaše uzrokovana velikim tegobama uma njegova zbog opačine njegove, jer on pretpostavljaše da Alme i Amuleka nema više; i on pretpostavljaše da oni bijahu pogubljeni zbog bezakonja njegova. I taj velik grijeh, te mnogi drugi grijesi njegovi, kidahu um njegov sve dok ne postade silno izmučen, nemajući izbavljenja; zato on poče izgarati žestokom vrućicom.

4 Evo, kad doču da su Alma i Amulek u zemlji sidomskoj, srce se njegovo poče ohrabrivati; i on posla smjesta poruku njima, želeći da dođu k njemu.

5 I dogodi se da oni pođoše smjesta, poslušavši poruku koju im on bijaše poslao; i oni uđoše u kuću k Zezromu; i nađoše ga u krevetu, bolesna, veoma slabašna sa žestokom ognjicom; a i um njegov bijaše silno izmučen zbog bezakonja njegovih; i kad ih ugleda, on ispruži ruku svoju, i preklinjaše ih da ga iscijele.

6 I dogodi se da mu Alma reče, prihvativši ga za ruku: Vjeruješ li u moć Kristovu na spasenje?

7 I on odgovori i reče: Da, vjerujem svim riječima koje ti poduči.

8 I Alma reče: Ako vjeruješ u otkupljenje Kristovo možeš biti iscijeljen.

9 I on reče: Da, vjerujem u skladu s riječima tvojim.

10 I tad Alma zavapi ka Gospodu, govoreći: O Gospode Bože naš, iskaži milosrđe ovom čovjeku, i iscijeli ga u skladu s vjerom njegovom koja je u Kristu.

11 I kad Alma izgovori te riječi, Zezrom skoči na noge svoje i poče hodati; i to bijaše učinjeno na veliku zapanjenost svega naroda; a spoznaja o tomu pronije se diljem cijele zemlje sidomske.

12 I Alma krsti Zezroma za Gospoda; i on poče od toga vremena nadalje propovijedati narodu.

13 I Alma uspostavi crkvu u zemlji sidomskoj, i posveti svećenike i učitelje u zemlji da krste za Gospoda sve one što željahu biti kršteni.

14 I dogodi se da ih bijaše mnogo; jer se sjatiše iz svih krajeva uokolo Sidoma, i bijahu kršteni.

15 No, gledom na narod što bijaše u zemlji Amonihinoj, oni još uvijek ostadoše narod otvrdnula srca i tvrdoga vrata; i ne pokajahu se za grijehe svoje, pripisujući svu moć Alminu i Amulekovu đavlu; jer bijahu od vjere Nehorove, i ne vjerovahu u pokajanje za grijehe svoje.

16 I dogodi se da Alma i Amulek, jer Amulek bijaše ostavio sve zlato svoje, i srebro, i dragocjenosti svoje, što bijahu u zemlji Amonihinoj, poradi riječi Božje, pošto bijaše odbačen od onih koji mu bijahu jednom prijatelji, a i od oca svojega i roda svojega;

17 Zato, nakon što Alma bijaše uspostavio crkvu u Sidomu, vidjevši veliko obuzdavanje, da, vidjevši kako se narod obuzdavaše gledom na oholost srdaca svojih i poče se ponizivati pred Bogom, i poče se skupljati zajedno u svetištima svojim da se klanja Bogu pred žrtvenikom, bdijući i moleći se neprestance kako bi mogao biti izbavljen od Sotone, i od smrti, i od uništenja —

18 Evo, kako rekoh, nakon što Alma vidje sve to, zato on povede Amuleka i prijeđe u zemlju zarahemalsku, i dovede ga u kuću svoju, i posluživaše mu u tegobama njegovim, i jačaše ga u Gospodu.

19 I tako završi deseta godina vladavine sudaca nad narodom Nefijevim.