1 I dogodi se, nakon što oni bijahu uspostavili crkvu u toj zemlji, kralj Lamoni zatraži da Amon pođe s njim u zemlju Nefijevu, kako bi ga mogao pokazati ocu svojemu.

2 I glas Gospodnji dođe Amonu, govoreći: Ne uzlazi u zemlju Nefijevu, jer gle, kralj će tražiti život tvoj; već pođi u zemlju Midoni; jer gle, brat tvoj Aron, a također i Muloki i Ama nalaze se u tamnici.

3 Tad se dogodi, kad Amon ču to, on reče Lamoniju: Gle, brat moj i braća u tamnici su u Midoniju, pa idem da bih ih mogao izbaviti.

4 Tad Lamoni reče Amonu: Znadem, u snazi Gospodnjoj ti možeš učiniti sve. No gle, poći ću s tobom u zemlju Midoni, jer je kralj zemlje Midoni, čije je ime Antiomno, prijatelj meni; zato idem u zemlju Midoni, da bih mogao ugoditi kralju te zemlje, i on će izvući braću tvoju iz tamnice. Tad mu Lamoni reče: Tko ti kaza da su braća tvoja u tamnici?

5 A Amon mu reče: Nitko mi ne kaza, doli Bog; i on mi reče — Pođi i izbavi braću svoju, jer su u tamnici u zemlji Midoni.

6 Tad Lamoni, kad ču to, naredi slugama svojim da pripreme konje njegove i kočije njegove.

7 I on reče Amonu: Dođi, sići ću s tobom u zemlju Midoni, i ondje ću se zauzeti kod kralja da izvuče braću tvoju iz tamnice.

8 I dogodi se, dok Amon i Lamoni putovahu onamo, oni susretoše oca Lamonijeva, koji bijaše kralj nad cijelom zemljom.

9 I gle, otac Lamonijev reče njemu: Zašto nisi došao na gozbu u onaj velik dan kad spremih gozbu sinovima svojim i narodu svojemu?

10 I također reče: Kamo ideš s tim Nefijcem, koji je jedan od djece lažljivčeve?

11 I dogodi se da mu Lamoni izloži kamo ide, jer se bojaše da ga ne uvrijedi.

12 I iznese mu cijeli razlog svojeg zadržavanja u kraljevstvu svojemu, tako da nije pošao k ocu svojemu na gozbu koju on bijaše spremio.

13 I evo, kad mu Lamoni izloži sve to, gle, na zapanjenost njegovu otac se njegov rasrdi na nj, te reče: Lamoni, ideš izbavljati ove Nefijce, koji su sinovi lažljivčevi. Gle, on oplijeni oce naše; a sad djeca njegova također stigoše među nas da bi nas mogla lukavstvom svojim i lažima svojim obmanuti, kako bi mogla ponovno oplijeniti imovinu našu.

14 Tad otac Lamonijev zapovjedi njemu da ubije Amona mačem. I također mu zapovjedi da ne ide u zemlju Midoni, već da se vrati s njim u zemlju Jišmaelovu.

15 No, Lamoni mu reče: Neću ubiti Amona, niti ću se vratiti u zemlju Jišmaelovu, već idem u zemlju Midoni kako bih pustio na slobodu braću Amonovu, jer znadem da su oni pravedni ljudi i sveti proroci pravoga Boga.

16 Evo, kad otac njegov ču te riječi, rasrdi se na nj i isuče mač svoj da bi ga oborio na zemlju.

17 No, Amon istupi i reče mu: Gle, ne ubijaj sina svojega; ipak, bilo bi bolje da on padne negoli ti, jer gle, on se pokaja za grijehe svoje; no, kad bi ti pao u ovom trenu, u srdžbi svojoj, duša tvoja ne bi mogla biti spašena.

18 I opet, neophodno je da se suzdržiš; jer ubiješ li sina svojega, pošto je on nevin čovjek, krv bi njegova vapila iz zemlje ka Gospodu Bogu njegovu da se osveta obori na te; i možda bi ti izgubio dušu svoju.

19 Evo, kad mu Amon izreče te riječi, on mu odgovori, govoreći: Znadem da ću, ubijem li sina svojega, proliti nevinu krv; jer ti si onaj koji ga nastojaše uništiti.

20 I on ispruži ruku svoju da ubije Amona. No, Amon se odupre udarcima njegovim, i također udari ruku njegovu tako da se on ne mogaše služiti njome.

21 Evo, kad kralj vidje kako ga Amon mogaše ubiti, on poče preklinjati Amona da poštedi život njegov.

22 No, Amon podignu mač svoj i reče mu: Gle, udarit ću te, osim ako mi ne udijeliš da braća moja budu izvučena iz tamnice.

23 Tad kralj, bojeći se da će izgubiti život svoj, reče: Poštediš li me, udijelit ću ti što god zaišteš, sve do polovine kraljevstva.

24 Evo, kad Amon vidje da djelovaše na starog kralja prema želji svojoj, reče mu: Dopustiš li da braća moja budu izvučena iz tamnice, a i da Lamoni može zadržati kraljevstvo svoje, i da nećeš biti nezadovoljan njim, već da ćeš dopustiti da on može činiti prema željama svojim u svemu što god zamisli, tad ću te poštedjeti; inače, oborit ću te na zemlju.

25 Evo, kad Amon izreče te riječi, kralj se poče radovati zbog života svojega.

26 I kad vidje da Amon nema želju uništiti ga, i kad također vidje veliku ljubav koju on imaše spram sina njegova Lamonija, zapanji se silno, te reče: Zato što je ovo sve što si zatražio, da pustim na slobodu braću tvoju, i dopustim da sin moj Lamoni zadrži kraljevstvo svoje, gle, udijelit ću ti da sin moj može zadržati kraljevstvo svoje odsada i zauvijek; i neću više vladati njime —

27 I također ću ti udijeliti da braća tvoja budu izvučena iz tamnice, a ti i braća tvoja možete doći k meni u kraljevstvo moje; jer veoma želim vidjeti te. Jer kralj bijaše veoma zapanjen riječima koje on bijaše izgovorio, a također i riječima što ih bijaše izgovorio sin njegov Lamoni; zato ih on željaše doznati.

28 I dogodi se da Amon i Lamoni nastaviše putovanje svoje prema zemlji Midoni. I Lamoni nađe naklonost u očima kralja te zemlje; zato braća Amonova bijahu izvedena iz tamnice.

29 A kad ih Amon susretnu, silno se ražalosti, jer gle, oni bijahu goli, a koža njihova bijaše izguljena silno, zato što bijahu vezani čvrstim konopcima. I oni također pretrpješe glad, žeđ, i svakojake nevolje; ipak, bijahu strpljivi u svim patnjama svojim.

30 I kako se dogodilo, bijaše njihova sudbina da padnu u ruke okorjelijem i tvrdovratijem narodu; zato oni ne htjedoše poslušati riječi njihove, i istjerivahu ih, i udarahu ih, i ganjahu ih od kuće do kuće, i od mjesta do mjesta, sve dok oni ne stigoše u zemlju Midoni; i ondje bijahu uhvaćeni i bačeni u tamnicu, i vezani čvrstim konopcima, i zadržani u tamnici mnogo dana, a izbaviše ih Lamoni i Amon.