1 I dogodi se, jedanaeste godine vladavine sudaca nad narodom Nefijevim, petoga dana drugog mjeseca, nakon što bijaše mnogo mira u zemlji zarahemalskoj, nakon što ne bijaše ni ratova ni sukoba određeni broj godina, i to sve do petoga dana drugog mjeseca jedanaeste godine, poklič se ratni začu diljem zemlje.

2 Jer gle, čete Lamanaca bijahu provalile na strani divljine unutar granica zemlje, i to u grad Amonihu, te počele ubijati narod i uništavati grad.

3 I tad se dogodi, prije nego što Nefijci uzmogoše skupiti dostatno vojske da ih istjeraju iz zemlje, oni uništiše narod što bijaše u gradu Amonihi, a i neke uokolo granica Noe, i odvedoše druge zasužnjene u divljinu.

4 Tad se dogodi da Nefijci poželješe domoći se onih koji bijahu odvedeni zasužnjeni u divljinu.

5 Zato onaj koji bijaše postavljen za vrhovnog zapovjednika nad četama nefijskim (a ime njegovo bijaše Zoram, i on imaše dva sina, Lehija i Ahu) — evo, Zoram i dva sina njegova, znajući da je Alma veliki svećenik nad crkvom, i čuvši da on ima duh proroštva, zato oni pođoše k njemu i zatražiše od njega saznati kamo Gospod hoće da pođu u divljinu u potrazi za braćom svojom, koju Lamanci bijahu zasužnjili.

6 I dogodi se da Alma zapita Gospoda o tomu. I Alma se vrati i reče im: Gle, Lamanci će prijeći rijeku Sidon u južnoj divljini, daleko preko granica zemlje Manti. I gle, ondje ćete ih susresti, istočno od rijeke Sidon, i ondje će vam Gospod izručiti braću vašu koju Lamanci zasužnjiše.

7 I dogodi se da Zoram i sinovi njegovi prijeđoše preko rijeke Sidon, s četama svojim, i pokročiše dalje preko granica mantijskih u južnu divljinu, koja bijaše na istočnoj strani rijeke Sidon.

8 I oni navališe na čete Lamanaca, te Lamanci bijahu raspršeni i protjerani u divljinu; a oni uzeše braću svoju koju Lamanci bijahu zasužnjili, i ne bijaše nijedna duša od njih izgubljena što bijaše zasužnjena. I braća ih njihova povedoše da zaposjednu zemlje svoje.

9 I tako završi jedanaesta godina sudaca, Lamanci bijahu protjerani iz zemlje, a narod Amonihe bijaše uništen; da, svaka živa duša Amonihijaca bijaše uništena, a i veliki grad njihov, za kojeg oni rekoše da ga Bog ne može uništiti zbog veličine njegove.

10 No gle, u jedan dan bijaše ostavljen opustošen, a psi i divlja zvjerad iz divljine razdirahu lješine.

11 Ipak, nakon mnogo dana mrtva tijela njihova bijahu nagomilana na licu zemaljskom, i bijahu pokrivena tankim pokrovom. I evo, tako jak bijaše zadah njihov da narod ne uđe zaposjesti zemlju Amonihinu mnogo godina. I ona bijaše nazvana Pustoš Nehorska; jer oni bijahu od vjere Nehorove, koji bijahu pobijeni; a zemlje njihove ostadoše puste.

12 I Lamanci ne dođoše ponovno u rat protiv Nefijaca sve do četrnaeste godine vladavine sudaca nad narodom Nefijevim. I tako tri godine narod Nefijev imaše trajan mir u cijeloj zemlji.

13 A Alma i Amulek iđahu propovijedajući pokajanje narodu u hramovima njihovim, i u svetištima njihovim, i također u sinagogama njihovim, koje bijahu sagrađene prema običaju židovskom.

14 I svima onima koji bi poslušali riječi njihove, njima su udjeljivali riječ Božju neprestance, bez ikakve pristranosti prema osobama.

15 I tako Alma i Amulek iđahu, a i mnogi drugi koji bijahu izabrani za to djelo, propovijedati riječ diljem cijele zemlje. I uspostava crkve postade općenita diljem zemlje, u cijelom području uokolo, među cijelim narodom Nefijaca.

16 I ne bijaše nejednakosti među njima; Gospod izlijevaše Duh svoj po svemu licu zemlje kako bi pripravio umove djece ljudske, to jest kako bi pripravio srca njihova da prihvate riječ koja će se podučavati među njima u vrijeme dolaska njegova —

17 Da ne bi otvrdnuli protiv riječi, da ne bi bili nevjerni, i išli dalje sve do uništenja, već da bi prihvatili riječ s radošću, i poput grane bili pricijepljeni na pravi trs, da bi ušli u počinak Gospoda Boga svojega.

18 Evo, oni svećenici koji iđahu među narod propovijedahu protiv svih laži, i obmana, i zavisti, i razdora, i zlobe, i pogrda, i krađa, razbojstava, pljačke, umorstava, činjenja preljuba i svake vrste pohotnosti, izvikujući da to ne smije biti tako —

19 Razlažući ono što mora uskoro doći; da, razlažući dolazak Sina Božjega, njegove patnje i smrt, a također i uskrsnuće mrtvih.

20 A mnogi od naroda ispitivahu gledom na mjesto kamo će Sin Božji doći; i oni bijahu podučeni da će im se on ukazati nakon uskrsnuća svojega; i to narod ču s velikom radošću i veseljem.

21 I evo, nakon što crkva bijaše uspostavljena diljem cijele zemlje — postigavši pobjedu nad đavlom, a riječ se Božja bijaše propovijedala u svojoj čistoći po cijeloj zemlji, i Gospod izlijevaše blagoslove svoje na narod — tako završi četrnaesta godina vladavine sudaca nad narodom Nefijevim.