1 I dogodi se, nakon dva dana i dvije noći oni upravo htjedoše uzeti tijelo njegovo i položiti ga u grob, što ga napraviše u svrhu pokapanja mrtvih svojih.

2 Evo kraljica, čuvši o slavi Amonovoj, zato ona posla glasnike i zatraži da on uđe k njoj.

3 I dogodi se da Amon učini kako mu bijaše zapovjeđeno, i uđe kraljici, i zaželi saznati što bi ona htjela da on učini.

4 A ona mu reče: Sluge muža mojega otkriše mi da si ti prorok svetoga Boga, i da imaš moć činiti mnoga moćna djela u ime njegovo;

5 Zato, ako je tako, htjela bih da uniđeš i pogledaš muža mojega, jer on leži na postelji svojoj već dva dana i dvije noći; i neki kažu da nije mrtav, no drugi kažu da je mrtav i da zaudara, te da treba biti položen u grob; no, što se mene tiče, meni ne zaudara.

6 Evo, to bijaše ono što Amon željaše, jer on znaše da kralj Lamoni bijaše pod djelovanjem moći Božje; on znaše da se tamni veo nevjere skida s uma njegova, i svjetlo što osvjetljavaše um njegov, a to bijaše svjetlo slave Božje, i to je čudesno svjetlo dobrote njegove — da, to svjetlo uli takvu radost u dušu njegovu, nakon što oblak tame bijaše raspršen, i da svjetlo vječnoga života bijaše upaljeno u duši njegovoj, da, on znaše da to nadvlada naravno tijelo njegovo, te on bijaše ponesen u Bogu —

7 Zato, ono što kraljica zatraži od njega bijaše njegova jedina želja. Zato on uđe vidjeti kralja kao što kraljica bijaše zatražila od njega; i on vidje kralja, i znaše da nije mrtav.

8 I on reče kraljici: On nije mrtav, već spava u Bogu, i sutradan će ustati ponovno; zato ga ne pokapajte.

9 I Amon joj reče: Vjeruješ li to? A ona mu reče: Ne primih nikakva svjedočanstva doli riječi tvoje i riječi slugu naših; ipak, vjerujem da će biti prema onome što ti reče.

10 I Amon joj reče: Blagoslovljena si ti zbog silne vjere tvoje; kažem ti, ženo, ne bijaše tako velike vjere među cijelim narodom Nefijaca.

11 I dogodi se da ona bdijaše nad posteljom muža svojega od toga trenutka sve do toga trenutka sutradan u koji je Amon odredio da će on ustati.

12 I dogodi se da on ustade prema riječima Amonovim; i kad ustade, pruži ruku svoju prema ženi i reče: Blagoslovljeno budi ime Božje i blagoslovljena si ti.

13 Jer života ti tvoga, gle, vidjeh Otkupitelja svojega; i on će istupiti, i rodit će se od žene, i otkupit će sav ljudski rod koji povjeruje u ime njegovo. Evo, kad on izreče te riječi, srce se njegovo nadme u njemu, i on se obeznani ponovno od radosti; i kraljica se također obeznani, jer bijaše svladana Duhom.

14 Tad Amon, videći da se Duh Gospodnji izli u skladu s molitvama njegovim na Lamance, braću njegovu, koji bijahu uzrok toliko tugovanja među Nefijcima, to jest među cijelim narodom Božjim zbog bezakonja svojih i predaja svojih, on pade na koljena svoja i poče izlijevati dušu svoju u molitvi i zahvaljivanju Bogu za ono što on bijaše učinio za braću njegovu; i on bijaše također svladan radošću; te se tako svi troje obeznaniše na zemlji.

15 Evo, kad sluge kraljevi vidješe da oni bijahu popadali, oni također počeše vapiti k Bogu, jer strah Gospodnji dođe na njih također, jer oni bijahu ti koji bijahu stali pred kralja i posvjedočili mu o velikoj moći Amonovoj.

16 I dogodi se da oni prizivahu ime Gospodnje svom snagom, sve dok svi ne popadaše na zemlju, osim jedne od žena Lamanki, čije ime bijaše Abiš, a ona se bijaše obratila Gospodu prije mnogo godina zbog neobična viđenja oca svojega —

17 Tako, jer se obratila ka Gospodu, a nikad to nije otkrila, zato, kad vidje kako svi sluge Lamonijevi popadaše na zemlju, a i njezina gospodarica kraljica, i kralj, i Amon leže ispruženi na zemlji, znala je da to bijaše moć Božja; i jer držaše da će ova prilika, ako ona otkrije narodu što se dogodilo među njima, da će ih promatranjem toga prizora ona navesti da povjeruju u moć Božju, zato ona otrči od kuće do kuće, otkrivajući to narodu.

18 I oni se počeše skupljati prema kući kraljevoj. I dođe mnoštvo, i na zapanjenost svoju, oni ugledaše kralja, i kraljicu, i sluge njihove ispružene na zemlji, i svi oni ležahu tamo kao da su mrtvi; a oni vidješe i Amona, i gle, on bijaše Nefijac.

19 I tad narod poče mrmljati među sobom; neki govorahu da to bijaše veliko zlo što se oborilo na njih, to jest na kralja i dom njegov, zato što on dopusti da Nefijac ostane u zemlji.

20 No, drugi ih prekoravahu, govoreći: Kralj navuče to zlo na dom svoj, zato što pobi sluge svoje kojima stada bijahu raspršena kod Voda Sebusa.

21 A prekoravahu ih također oni ljudi što stajahu kod Voda Sebusa i rastjerivahu stada što pripadahu kralju, jer bijahu srditi na Amona zbog onoliko braće njihove što ih on pobi kod Voda Sebusa, dok je branio stada kraljeva.

22 Tad jedan od njih, čiji brat bijaše ubijen mačem Amonovim, jer bijaše veoma srdit na Amona, isuče mač svoj i istupi da bi ga spustio na Amona, kako bi ga ubio; i kad on dignu mač da ga udari, gle, pade mrtav.

23 Evo, vidimo da Amon ne mogaše biti ubijen, jer Gospod bijaše rekao Mosiji, ocu njegovu: Poštedjet ću ga, i bit će mu u skladu s vjerom tvojom — zato ga Mosija povjeri Gospodu.

24 I dogodi se, kad mnoštvo vidje da taj čovjek pade mrtav, koji podignu mač da bi ubio Amona, strah dođe na sve njih, i oni se ne usudiše ispružiti ruke svoje kako bi dotaknuli njega ili bilo koga od onih što bijahu popadali; i oni se počeše diviti ponovno među sobom što bi mogao biti uzrok te velike moći, ili što bi sve to moglo značiti.

25 I dogodi se da ih bijaše mnogo među njima koji rekoše da je Amon Veliki Duh, a drugi rekoše da ga posla Veliki Duh;

26 No, drugi prekoriše sve njih, govoreći da je on čudovište koga im poslaše Nefijci da ih muči.

27 A bijaše nekih koji rekoše da Amona posla Veliki Duh da ih muči zbog bezakonja njihovih; te da Veliki Duh bijaše onaj koji se uvijek brinuo za Nefijce, koji ih je oduvijek izbavljao iz ruku njihovih; i oni rekoše da taj Veliki Duh bijaše onaj koji bijaše uništio toliko mnogo braće njihove Lamanaca.

28 I tako se sukob poče silno zaoštravati među njima. I dok se tako sukobljavahu, žena služavka koja učini da se mnoštvo skupi zajedno stigne, i kad vidje sukob što bijaše među mnoštvom silno se ražalosti, sve do suza.

29 I dogodi se da ona pođe i prihvati kraljicu za ruku, ne bi li je možda podigla s tla; i čim dotaknu ruku njezinu, ona ustade i stade na noge svoje, te zavapi jakim glasom, govoreći: O blagoslovljeni Isuse, koji me spasi od strahovita pakla! O blagoslovljeni Bože, iskaži milosrđe ovome narodu!

30 I kad reče to, sklopi ruke svoje, jer bijaše ispunjena radošću, govoreći mnogo riječi koje se ne razumijevahu; i kad učini to, prihvati kralja Lamonija za ruku, i gle, on ustade i stade na noge svoje.

31 A on, videći sukob među narodom svojim, smjesta istupi i poče ih koriti, i podučavati ih riječima koje bijaše čuo iz usta Amonovih; i svi oni koji čuše riječi njegove povjerovaše, i obratiše se ka Gospodu.

32 No, bijaše ih mnogo među njima koji ne htjedoše čuti riječi njegove; zato oni pođoše svojim putem.

33 I dogodi se, kad Amon ustade, on im također posluživaše, a također i svi sluge Lamonijevi; i oni svi navješćivahu narodu posve isto — da se srca njihova izmijeniše; da nemaju više želju činiti zlo.

34 I gle, mnogi navješćivahu narodu da vidješe anđele i razgovarahu s njima; i tako im kazivahu ono što je Božje, te o pravednosti njegovoj.

35 I dogodi se da bijaše mnogo onih koji povjerovaše u riječi njihove; i svi oni koji povjerovaše bijahu kršteni; i oni postadoše pravedan narod, i oni uspostaviše crkvu među njima.

36 I tako djelo Gospodnje započe među Lamancima; tako Gospod poče izlijevati Duh svoj na njih; i vidimo da je ruka njegova ispružena prema svim ljudima koji će se pokajati i povjerovati u ime njegovo.