1 I dogodi se da oni krenuše i počeše propovijedati riječ Božju narodu, ulazeći u sinagoge njihove i u kuće njihove; da, i štoviše, oni propovijedahu riječ na ulicama njihovim.

2 I dogodi se, nakon mnogo truda među njima, oni počeše imati uspjeha među siromašnim slojem ljudi; jer gle, oni bijahu izbačeni iz sinagoga zbog grubosti odjeće svoje —

3 Zato im ne bijaše dopušteno ulaziti u sinagoge njihove da se klanjaju Bogu, jer ih smatrahu prljavštinom; dakle, oni bijahu siromašni; da, braća ih njihova smatrahu troskom; dakle, bijahu siromašni gledom na ono što je od svijeta, i također bijahu siromašni u srcu.

4 Evo, dok Alma podučavaše i govoraše narodu na brijegu Onidi, dođe veliko mnoštvo k njemu, što bijahu oni o kojima govorasmo, što bijahu siromašni u srcu, zbog siromaštva svojega gledom na ono što je od svijeta.

5 I oni dođoše Almi; a onaj koji bijaše najistaknutiji među njima reče mu: Gle, što da čine ova braća moja, jer su prezreni od svih ljudi zbog siromaštva svojega, da, a naročito od svećenika naših; jer oni nas izbaciše iz sinagoga naših za koje radismo obilno da ih izgradimo vlastitim rukama svojim; i oni nas izbaciše zbog velikog siromaštva našega, i nemamo nikakva mjesta da se klanjamo Bogu svojemu; i gle, što da činimo?

6 I evo, kad Alma ču to, okrenu se, licem svojim izravno prema njemu, i gledaše s velikom radošću; jer opazi da ih nevolje njihove istinski poniziše, te da su pripravni čuti riječ.

7 Zato on ne reče ništa više ostalom mnoštvu, već ispruži ruku svoju i povika onima koje gledaše, koji bijahu istinski raskajani, i reče im:

8 Vidim da ste ponizni u srcu; a ako je tako, blagoslovljeni ste vi.

9 Gle, brat tvoj reče: Što da činimo? — jer smo izbačeni iz sinagoga naših, te se ne možemo klanjati Bogu našemu.

10 Gle, kažem vam, držite li da se ne možete klanjati Bogu doli jedino u sinagogama svojim?

11 I povrh toga pitao bih, držite li da ne smijete štovati Boga doli samo jednom u tjednu?

12 Kažem vam, dobro je što ste izbačeni iz sinagoga vaših, da biste mogli biti ponizni i da biste mogli naučiti mudrost; jer je nužno da naučite mudrost; jer ste, zato što ste izbačeni, zato što ste prezreni od braće svoje zbog velikog siromaštva vašega, privedeni k skromnosti srca; jer ste neizbježno navedeni da budete ponizni.

13 A sad, zato što ste prisiljeni biti ponizni blagoslovljeni ste vi; jer čovjek ponekad, ako je prisiljen biti ponizan, traži pokajanje; a sad zasigurno, tko se god pokaje naći će milosrđe; a onaj tko nađe milosrđe i ustraje do svršetka, taj će biti spašen.

14 I sad, kako vam rekoh da bijaste blagoslovljeni zato što bijaste prisiljeni biti ponizni, ne držite li da su još većma blagoslovljeni oni koji se istinski ponize zbog riječi?

15 Da, onaj koji se istinski ponizi, i pokaje se za grijehe svoje, i ustraje do svršetka, taj će biti blagoslovljen — da, mnogo više blagoslovljen nego oni koji su prisiljeni biti ponizni zbog velikog siromaštva svojega.

16 Zato, blagoslovljeni su oni koji se ponize, a nisu prisiljeni biti ponizni; ili zapravo, drugim riječima, blagoslovljen je onaj koji povjeruje u riječ Božju, i krsti se bez tvrdoglavosti srca, da, bez da je priveden k spoznaji riječi, ili čak prisiljen spoznati, prije nego što će povjerovati.

17 Da, ima ih mnogo što govore: Ako nam pokažeš znak s neba, tad ćemo znati zasigurno; tad ćemo povjerovati.

18 Sad pitam, je li to vjera? Gle, kažem vam: Ne; jer ako čovjek znade nešto, nema razloga vjerovati, jer to znade.

19 I sad, koliko li je većma proklet onaj tko poznaje volju Božju, a ne čini je, nego onaj koji samo vjeruje, ili samo ima razloga vjerovati, i upada u prijestup?

20 Evo, o ovome morate suditi. Gle, kažem vam da je s jedne strane kao što je s druge; i bit će svakom čovjeku prema djelu njegovu.

21 A sad, kao što rekoh o vjeri — vjera je ne imati savršenu spoznaju o nečemu; zato, ako imaš vjeru, nadaš se onomu što se ne vidi, što je istinito.

22 I sad gle, kažem vam, i htio bih da se sjetite kako je Bog milosrdan svima koji povjeruju u ime njegovo; zato on želi, prije svega, da povjerujete, da, i to u riječ njegovu.

23 I evo, on udjeljuje riječ svoju muškarcima po anđelima, da, ne samo muškarcima već i ženama. Evo, to nije sve; malenoj su djeci riječi dane mnogo puta, koje postiđuju mudre i učene.

24 A sad, ljubljena braćo moja, kako vi zaželjeste doznati od mene što da činite zato što ste izmučeni i izbačeni — evo, ne želim da držite kako vam mislim suditi, osim prema onomu što je istinito —

25 Jer ne mislim da vi, svi vi bijaste prisiljeni poniziti se; jer uistinu vjerujem da ima nekih među vama koji bi se ponizili bez obzira u kakvim prilikama oni bili.

26 Evo, kako rekoh o vjeri — da ona nije savršena spoznaja — isto je tako s riječima mojim. Ne možete znati o sigurnosti njihovoj na početku, sve do savršenstva, kao što ni vjera nije savršena spoznaja.

27 No gle, probudite li se i razbudite li sposobnosti svoje, i to za pokus gledom na riječi moje, i oživotvorite dijelak vjere, da, čak i ne možete li više nego zaželjeti vjerovati, nek ta želja djeluje u vama, sve dok ne povjerujete na način da možete dati mjesta dijelu riječi mojih.

28 Evo, usporedit ćemo riječ sa sjemenom. Evo, dadete li mjesta da sjeme može biti posijano u srce vaše, gle, bude li to pravo sjeme, to jest dobro sjeme, ne izbacite li ga nevjerom svojom tako da se oduprete Duhu Gospodnjemu, gle, ono će početi bubriti u grudima vašim; a kad osjetite te pokrete bubrenja, počet ćete govoriti u sebi — Mora svakako biti da je ovo dobro sjeme, to jest da je riječ dobra, jer ona počinje uvećavati dušu moju; da, počinje prosvjetljavati razumijevanje moje, da, počinje mi biti slasna.

29 Evo gle, neće li to povećati vjeru vašu? Kažem vam: Da; ipak, ona nije izrasla u savršenu spoznaju.

30 No gle, kako sjeme bubri, i klija, i počinje rasti, tad morate svakako reći da je sjeme dobro; jer gle, ono bubri, i klija, i počinje rasti. I evo gle, neće li to ojačati vjeru vašu? Da, to će ojačati vjeru vašu; jer ćete reći: Znadem da je ovo dobro sjeme; jer gle, ono klija i počinje rasti.

31 I sad gle, jeste li sigurni da je ovo dobro sjeme? Kažem vam: Da; jer svako sjeme rađa na sliku svoju.

32 Zato, ako sjeme raste, dobro je, no ne raste li, gle, nije dobro, zato se odbacuje.

33 A sad gle, zato što iskušaste pokus, i posijaste sjeme, i ono bubri i klija, te počinje rasti, morate svakako znati da je sjeme dobro.

34 I sad gle, je li spoznaja vaša savršena? Da, spoznaja je vaša savršena u tomu, a vjera je vaša uspavana; i to zato što znadete, jer znadete da riječ proširi duše vaše, i također znadete da ona proklija, da razumijevanje vaše počinje biti prosvijetljeno, i um se vaš počinje širiti.

35 O, dakle, nije li to stvarno? Kažem vam: Da, jer je svjetlo; i što je god svjetlo, dobro je, zato što je razlučivo, zato morate znati da je dobro; a sad gle, nakon što okusiste ovo svjetlo, je li spoznaja vaša savršena?

36 Gle, kažem vam: Ne; niti smijete odložiti vjeru svoju, jer vi samo oživotvoriste vjeru svoju tako da posijaste sjeme, da biste mogli iskušati pokus kako biste saznali je li sjeme dobro.

37 I gle, kako stablo počinje rasti, reći ćete: Njegujmo ga s velikom brižnošću, da može uhvatiti korijen, da može izrasti i uroditi plodom za nas. I evo gle, budete li ga njegovali s mnogo brižnosti uhvatit će korijen, i izrasti, i uroditi plodom.

38 No, zanemarite li stablo i ne brinete se o njegovanju njegovu, gle, ono neće uhvatiti nikakav korijen; i kad vrelina sunca dođe i spali ga, zato što nema korijena ono vene, a vi ga čupate i izbacujete van.

39 Evo, to nije zato što sjeme ne bijaše dobro, niti je to zato što plod njegov ne bi bio poželjan; već je to zato što je tlo vaše neplodno, a vi nećete njegovati stablo, zato ne možete imati plod njegov.

40 I tako, ako ne želite njegovati riječ, iščekujući s okom vjere plod njezin, nećete nikada moći ubirati ploda sa stabla života.

41 No, budete li njegovali riječ, da, njegovali stablo dok počinje rasti, vjerom svojom i s velikom marljivošću, i sa strpljivošću, iščekujući plod njegov, ono će uhvatiti korijen; i gle, to će biti stablo što uzrasta u vječni život.

42 A zbog marljivosti svoje, i vjere svoje, i strpljivosti svoje u njegovanju riječi, da bi ona mogla uhvatiti korijen u vama, gle, uskoro ćete ubirati plod njezin, koji je najdragocjeniji, koji je slađi od svega što je slatko, i koji je bjelji od svega što je bijelo, da, i čistiji od svega što je čisto; i gostit ćete se ovim plodom sve dok ne budete siti, tako da ne gladujete, niti ćete žeđati.

43 Tada, braćo moja, žet ćete nagrade za vjeru svoju, i marljivost svoju, i strpljivost, i dugotrpnost, čekajući da vam stablo urodi plodom.