1 I tad se dogodi da ja primih poslanicu od Am-Morona, kralja, koja navodi da će on, predam li one zarobljenike ratne koje bijasmo zarobili, predati grad Antiparu nama.

2 No, ja poslah poslanicu kralju, da smo mi sigurni kako su snage naše dostatne da zauzmemo grad Antiparu silom svojom; a predajom zarobljenika za taj grad mi bismo se smatrali nerazboritima, te da ćemo predati zarobljenike svoje jedino u razmjeni.

3 I Am-Moron odbaci poslanicu moju, jer ne htjede razmijeniti zarobljenike; zato mi počesmo obavljati pripreme da krenemo protiv grada Antipare.

4 No narod Antipare napusti grad i pobježe u druge gradove njihove, koje oni posjedovahu, da ih utvrde; i tako grad Antipara pade u ruke naše.

5 I tako završi dvadeset i osma godina vladavine sudaca.

6 I dogodi se da začetkom dvadeset i devete godine primismo opskrbu zalihama, a i dopunu vojsci svojoj, iz zemlje zarahemalske i iz zemlje naokolo, brojem šest tisuća ljudi, osim šezdesetorice sinova Amonaca koji dođoše pridružiti se braći svojoj, maloj družini mojoj od dvije tisuće. I evo gle, bijasmo jaki, da, i također nam bijaše doneseno obilje zaliha.

7 I dogodi se da bijaše želja naša zametnuti bitku protiv vojske koja bijaše postavljena da štiti grad Kumeni.

8 I evo gle, pokazat ću ti kako ubrzo ostvarismo želju našu; da, s jakom snagom svojom, to jest s dijelom jake snage svoje, mi opkolismo noću grad Kumeni, malo prije negoli trebahu primiti opskrbu zalihama.

9 I dogodi se da mi taborovasmo uokolo grada mnogo noći; no spavasmo na mačevima svojim i držasmo straže, kako Lamanci ne bi mogli navaliti na nas noću i poubijati nas, što oni pokušavahu mnogo puta; no, koliko god puta pokušaše to, krv njihova bijaše prolivena.

10 Nakon nekog vremena zalihe njihove stigoše, i oni upravo htjedoše ući u grad noću. A mi, umjesto da bijasmo Lamanci, bijasmo Nefijci; zato uhvatismo njih i zalihe njihove.

11 A unatoč tome što Lamanci bijahu odsječeni od opskrbe svoje na taj način, oni bijahu ipak odlučni zadržati grad; zato postade neophodno da uzmemo te zalihe i pošaljemo ih u Judeju, a zarobljenike naše u zemlju zarahemalsku.

12 I dogodi se da ne prođe mnogo dana prije nego što Lamanci počeše gubiti svaku nadu u pomoć; zato oni predadoše grad rukama našim; i tako mi ostvarismo zamisli svoje domogavši se grada Kumenija.

13 No dogodi se, zarobljenici naši bijahu toliko brojni da unatoč golemosti broja našega bijasmo prisiljeni uposliti sve snage svoje da ih čuvaju, ili ih usmrtiti.

14 Jer gle, provaljivali bi u velikom broju i borili bi se kamenjem, i toljagama, i svačim što bi god mogli dohvatiti rukama svojim, toliko da ih pobismo više od dvije tisuće nakon što se bijahu predali kao zarobljenici ratni.

15 Zato nam postade neophodno da dokrajčimo živote njihove, ili da ih čuvamo s mačem u ruci dolje do zemlje zarahemalske; a i zalihe naše bijahu dostatne samo za naše vlastite ljude, unatoč onomu što uzesmo od Lamanaca.

16 I evo, u tim sudbonosnim prilikama postade veoma ozbiljno pitanje odlučiti o tim zarobljenicima ratnim; ipak, zaključismo da ćemo ih poslati dolje u zemlju zarahemalsku; zato izabrasmo dio ljudi svojih i predadosmo im odgovornost nad zarobljenicima našim da otiđu dolje u zemlju zarahemalsku.

17 No, dogodi se da se oni sutradan vratiše. I evo gle, ne pitasmo ih o zarobljenicima; jer gle, Lamanci navaljivahu na nas, a oni se vratiše na vrijeme da nas spase tako da ne padnemo u ruke njihove. Jer gle, Am-Moron bijaše poslao za uzdržavanje njihovo novu opskrbu zalihama, a i brojnu vojsku ljudi.

18 I dogodi se da ti ljudi koje poslasmo sa zarobljenicima stigoše na vrijeme da ih zaustave, kad nas oni bijahu gotovo nadvladali.

19 No gle, mala družina moja od dvije tisuće i šezdeset boraše se krajnje očajnički, da, oni bijahu čvrsti pred Lamancima, i sijahu smrt među svima koji im se suprotstaviše.

20 A kada ostatak vojske naše gotovo uzmaknu pred Lamancima, gle, ovih dvije tisuće i šezdeset bijaše čvrsto i neustrašivo.

21 Da, i oni se pokoravahu, i nastojahu izvršiti svaku riječ zapovijedi s točnošću; da, i doista, u skladu s vjerom njihovom bijaše im učinjeno; i ja se sjetih riječi za koje mi rekoše da ih majke njihove podučiše.

22 I evo gle, ovi sinovi moji, te oni ljudi što bijahu izabrani da odvedu zarobljenike, oni su ti kojima dugujemo ovu veliku pobjedu; jer oni su ti koji potukoše Lamance; zato oni bijahu potisnuti natrag u grad Manti.

23 A mi zadržasmo grad svoj Kumeni, i ne bijasmo svi uništeni mačem; ipak, pretrpjesmo velik gubitak.

24 I dogodi se, nakon što Lamanci bijahu pobjegli, ja odmah izdadoh naređenja da se ljudi moji koji bijahu ranjeni izvuku između mrtvih, i naredih da im se rane poviju.

25 I dogodi se da ih bijaše dvije stotine, od mojih dvije tisuće i šezdeset, koji se onesvijestiše uslijed gubitka krvi; ipak, u skladu s dobrotom Božjom, a na veliku zapanjenost našu, a i na radost cijele vojske naše, ne bijaše nijedna duša među njima koja poginu; da, niti bijaše jedna duša među njima koja ne zadobi mnogo rana.

26 I evo, očuvanje njihovo bijaše zapanjujuće cijeloj vojsci našoj, da, kako oni bijahu pošteđeni dok ih bijaše tisuću od braće naše koji bijahu pobijeni. I to s pravom pripisujemo čudesnoj moći Božjoj zbog silne vjere njihove u ono što bijahu podučeni vjerovati — da ima pravedan Bog, i tko god ne posumnja, da će biti očuvan divnom moći njegovom.

27 Evo, ovo bijaše vjera ovih o kojima govorah; oni su mladi, a umovi su njihovi čvrsti, i oni stavljaju uzdanje svoje u Boga neprestance.

28 I tad se dogodi, nakon što se tako pobrinusmo za ranjenike svoje, i pokopasmo mrtve svoje i također mrtve od Lamanaca, kojih bijaše mnogo, gle, zapitasmo Gida o zarobljenicima s kojima oni krenuše na put dolje u zemlju zarahemalsku.

29 Evo Gid bijaše vrhovni zapovjednik nad skupinom koji bijaše određen otpratiti ih dolje u zemlju.

30 I evo, ovo su riječi koje mi Gid reče: Gle, krenusmo na put dolje u zemlju zarahemalsku sa zarobljenicima našim. I dogodi se da susretosmo uhode iz četa naših koji bijahu poslani motriti tabor Lamanaca.

31 I oni nam vikahu, govoreći — Gle, čete lamanske kroče prema gradu Kumeniju; i gle, oborit će se na njih, da, i uništit će narod naš.

32 I dogodi se da zarobljenici naši začuše povike njihove, što uzrokova da se ohrabriše; i oni se digoše na bunu protiv nas.

33 I dogodi se, zbog bune njihove učinismo da se mačevi naši spuste na njih. I dogodi se da oni u grupi nasrnuše na mačeve naše, pri čemu veći broj njih bijaše ubijen; a ostatak se njih probi i pobježe od nas.

34 I gle, nakon što oni pobjegoše, a mi ih ne mogasmo sustići, usmjerismo s brzinom pokret svoj prema gradu Kumeniju; i gle, stigosmo na vrijeme da možemo pomoći braći svojoj sačuvati grad.

35 I gle, opet smo izbavljeni iz ruku neprijatelja naših. I blagoslovljeno je ime Boga našega; jer gle, on je taj koji nas izbavi; da, koji učini to veliko djelo za nas.

36 Tad se dogodi, kad ja, Helaman, čuh te riječi Gidove, ispunih se silnom radošću zbog dobrote Božje u tome što nas očuva da svi ne izginemo; da, i uzdam se da duše onih koji bijahu ubijeni uđoše u počinak Boga svojega.