1 A sad govorim o krštenju. Gle, starješine, svećenici i učitelji bijahu kršteni; a oni ne bijahu kršteni, osim ako ne bi urodili plodom primjerenim da pokaže kako bijahu dostojni toga.

2 Niti oni primahu ikoga na krštenje, osim ako ne istupi srca skršena i duha raskajana, i posvjedoči crkvi da se istinski pokaja za sve grijehe svoje.

3 I nitko ne bijaše primljen na krštenje, osim ako ne preuze na sebe ime Kristovo, s odlučnošću da mu služi do svršetka.

4 I nakon što bijahu primljeni na krštenje, i bijahu pod djelovanjem moći Duha Svetoga i pročišćeni njome, oni bijahu ubrojeni među narod crkve Kristove; i imena njihova bijahu uzeta, da bi ih se spominjali i hranili ih dobrom riječju Božjom, kako bi ih se sačuvalo na pravomu putu, kako bi ih se neprestance čuvalo budnima u molitvi, oslanjajući se jedino na zasluge Krista, koji bijaše začetnik i završitelj vjere njihove.

5 I crkva se sastajaše često, na post i na molitvu, i na uzajamni razgovor o dobrobiti duša njihovih.

6 I oni se sastajahu često na blagovanje od kruha i vina, u spomen na Gospodina Isusa.

7 I strogo bi poštivali to da ne bude bezakonja među njima; i tko god bijaše pronađen da čini bezakonje, i tri ga svjedoka od crkve osudiše pred starješinama, i ako se ne pokaju, i ne priznaju, imena njihova bijahu izbrisana, i oni ne bijahu ubrojeni među narod Kristov.

8 No, koliko bi se god često kajali i tražili oprost, s pravom nakanom, bijaše im oprošteno.

9 A sastanke njihove vođaše crkva prema djelovanjima Duha, i moću Duha Svetoga; jer kad ih moć Duha Svetoga vođaše bilo da propovijedaju, ili da usrdno potiču, ili da se mole, ili da ponizno traže, ili da pjevaju, upravo tako bijaše učinjeno.