1 Ljubljeni sine moj, pišem ti opet da znadeš da sam još živ; no, pišem ponešto o onomu što je bolno.

2 Jer gle, imadoh žestok boj s Lamancima, u kojemu ne pobijedismo; i Arkeantus pade od mača, a također i Luram i Emron; da, i mi izgubismo velik broj poizbor ljudi svojih.

3 I sad gle, sine moj, bojim se da će Lamanci uništiti ovaj narod; jer oni se ne kaju, i Sotona ih podjaruje neprestance na srdžbu jedne protiv drugih.

4 Gle, mučim se s njima neprestance; i kad govorim riječ Božju s oštrinom oni drhte i srde se na mene; a kad ne koristim oštrinu oni otvrdnu srca svoja protiv nje; stoga se bojim da se Duh Gospodnji prestade truditi oko njih.

5 Jer tako se silno oni srde da mi se čini da nemaju straha od smrti; i oni izgubiše ljubav svoju, jedni prema drugima; i oni žeđaju za krvlju i osvetom neprestance.

6 I evo, ljubljeni sine moj, unatoč tvrdoći njihovoj trudimo se marljivo; jer kad bismo se prestali truditi, bili bismo dovedeni pod osudu; jer imamo djelo izvršiti dok smo u ovom glinenom šatoru, kako bismo pobijedili neprijatelja sve pravednosti, i odmorili duše svoje u kraljevstvu Božjem.

7 A sad pišem ponešto o patnjama ovoga naroda. Jer prema izvješću koje primih od Amorona, gle, Lamanci imaju mnogo zarobljenika, koje uhvatiše iz kule Šerize; a tamo bijahu muškarci, žene i djeca.

8 I muževe i očeve tih žena i djece oni pobiše; i hrane žene mesom muževa njihovih, i djecu mesom očeva njihovih; i ne daju im vode, nego samo malo.

9 I unatoč ovoj velikoj odvratnosti Lamanaca, ona ne nadmašuje onu našega naroda u Morijantumu. Jer gle, mnoge od kćeri Lamanaca oni uhvatiše kao zarobljenice; i nakon što ih lišiše onoga što je najdraže i najdragocjenije od svega, a to je čistoća i krepost —

10 I nakon što učiniše to, umoriše ih na najokrutniji način, mrcvareći tijela njihova sve do smrti; i nakon što učiniše to, oni proždiru meso njihovo poput divljih zvijeri, zbog tvrdoće srdaca svojih; i oni to čine kao znamen hrabrosti.

11 O ljubljeni sine moj, kako može narod poput ovoga, koji je bez uljuđenosti —

12 (A samo je nekoliko godina prošlo od kada oni bijahu uljuđen i očaravajuć narod)

13 Ali, o sine moj, kako može narod poput ovoga, koji se naslađuje tolikom odvratnošću —

14 Kako mi možemo očekivati da će Bog zadržati ruku svoju u sudu protiv nas?

15 Gle, srce moje vapi: Jao ovome narodu. Iziđi u sudu, o Bože, i sakrij grijehe njihove, i opačinu, i odvratnosti ispred lica svojega!

16 I opet, sine moj, ima mnogo udovica i kćeri njihovih koje ostaju u Šerizi; a onaj dio zaliha koje Lamanci ne odnesoše, gle, vojska ih Zenefijeva odnese, i ostavi njih da lutaju kamo god mogu za hranom; i mnoge starice padaju u nesvijest uz put i umiru.

17 A vojska koja je sa mnom je slaba; i čete su lamanske između Šerize i mene; i svi oni koji pobjegoše k vojsci Aronovoj postadoše žrtve strašne okrutnosti njihove.

18 O izopačenosti naroda mojega! Bez reda su i bez milosrđa. Gle, ja sam samo čovjek, i imam samo snagu čovječju, i ne mogu više provoditi zapovijedi svoje.

19 I oni postadoše snažni u nastranosti svojoj; i podjednako su okrutni, ne štedeći nikoga, ni staro ni mlado; i naslađuju se u svemu osim u onomu što je dobro; a patnja žena naših i djece naše na cijelom licu ove zemlje nadmašuje sve; da, jezik ne može izreći, niti se može zapisati.

20 I evo, sine moj, ne zadržavam se više na tom strahovitom prizoru. Gle, ti poznaješ opačinu ovoga naroda; znadeš da su bez načela, i bešćutni; a opačina njihova nadmašuje lamansku.

21 Gle, sine moj, ne mogu ih preporučiti Bogu, da me ne bi udario.

22 No gle, sine moj, preporučujem tebe Bogu, i uzdam se u Krista da ćeš ti biti spašen; i molim se Bogu da on poštedi život tvoj, tako da budeš svjedokom povratka naroda njegova k njemu, ili posvemašnjeg uništenja njegova; jer znadem da oni moraju izginuti, osim ako se ne pokaju i ne vrate k njemu.

23 A izginu li, bit će to kao s Jaredovcima, zbog htijenja srdaca njihovih, što traže krv i osvetu.

24 I bude li tako da oni izginu, znademo da mnogi od braće naše prebjegoše k Lamancima, i još će mnogi drugi također prebjeći k njima; stoga zapiši nešto malo, budeš li pošteđen, a ja poginem i ne vidim te; no, uzdam se da ću te vidjeti uskoro; jer imam svete zapise koje ti želim predati.

25 Sine moj, budi vjeran u Kristu; i neka te ono što napisah ne žalosti, da te pritisne dolje do smrti; već neka te Krist uzdigne, i neka njegove patnje i smrt, i ukazanje tijela njegova ocima našim, i njegovo milosrđe i dugotrpnost, i nada slave njegove i vječnoga života, ostanu u umu tvojemu zauvijek.

26 I neka milost Boga Oca, čije je prijestolje visoko na nebesima, i Gospodina našega Isusa Krista, koji sjedi zdesna moći njegove, sve dok sve ne postane podložno njemu, bude i ostane s tobom zauvijek. Amen.