Učitelji dolaze od Boga

starješina Kim B. Clark

iz Sedamdesetorice

Večer sa starješinom M. Russellom Ballardom

Obraćanje vjeroučiteljima COS-a • 26. veljače 2016. • Salt Lake Tabernacle

Draga braćo i sestre, silno sam počašćen što mogu biti večeras s vama. Posebice želim izraziti zahvalnost svim učiteljima i njihovim supružnicima te svima koji podržavaju one koji podučavaju. Moj je zet učitelj ranojutarnjeg vjeronauka, stoga mi je poznata žrtva i predanost koji su potrebni za podučavanje ranojutarnjeg vjeronauka, a vidio sam utjecaj koji cjelodnevni učitelji imaju na nadolazeći naraštaj, uključujući i moje unuke. Neka vas Bog blagoslovi zbog svega što činite.

Prošlog sam vam kolovoza govorio o našoj potrebi preuzimanja velikih odgovornosti koje su na nama. Nadolazeći bismo naraštaj trebali obučavati dublje i snažnije nego ikada ranije. A to znači da svi trebamo biti bolji i raditi bolje nego ikada do sada.

Dok sam razmišljao o tom zaduženju koje nam je Gospodin dao i o prilici reći nekoliko riječi večeras, sjetio sam se priče o Nikodemovu posjetu Spasitelju po noći, kako je zapisano u trećem poglavlju Ivana. Nikodem je rekao: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.«¹

U toj izjavi nije sadržano samo tko je Isus – učitelj koji dolazi od Boga – nego i što učitelji koji dolaze od Boga čine: Oni čine čudesa u životima onih koje podučavaju jer je Bog s njima.

Vrlo dobro poznajem jednu takvu učiteljicu. I želio bih večeras s vama podijeliti priču o njoj. Zove se »Priča o voditeljici vrtića«.

Određena sestra je pozvana kao voditeljica vrtića u svom odjelu. Na sveučilištu je stekla vrlo dobru izobrazbu te je imala mnogo ideja za aktivnosti i radionice koje bi djeca mogla činiti. Odlučila je vrtić učiniti primjerom.

Nakon mnogo tjedana sestra se počela osjećati obeshrabrenom. Vrtič joj je postao teret. Bojala se raditi s djecom. Unatoč njezinim planovima, djeca su bila nemirna, plakala su i ignorirala ju svaki tjedan. Ništa što je pokušavala nije djelovalo. Svaki se tjedan vraćala kući u suzama.

U očaju je zavapila: »Dala sam sve od sebe! Što još mogu učiniti?«

Došla joj je misao: Pitaj Nebeskog Oca što trebaš učiniti. Brišući suze kleknula je i počela moliti. Molila se o vrtiću, svojim nadanjima, svojim frustracijama i svojem razočaranju. Molila se za njegovu pomoć i vodstvo.

Nebeski je Otac pružio odgovor na njezinu molitvu. Osjetila je snažan poticaj: Tvoj je plan lekcija o tebi. Umjesto toga usredotoči se na djecu, nauči kako ih upoznati i voljeti.

Bio je to dobar savjet, dobra poruka, ali teška za čuti. Sestra je znala da se mora pokajati. Trebala je novi stav i novi pristup vrtiću. Molila se i proučavala Sveta pisma kako bi pronašla nadahnuće.

Kada je sljedeće nedjelje otišla u vrtić, učiteljica više nije osjećala strah. Pouzdala se u Gospodina. Kada se na vratima susrela s djecom, kleknula je na njihovu razinu i pozdravila ih poimence. Razgovarala je s njima o njihovim obiteljima, njihovoj najdražoj hrani i o mnogočemu drugome. Imala je vrijeme za pjevanje i za čitanje priča. Neka su djeca plakala i bila uznemirena, ali tog je tjedna u vrtiću vladao sasvim drugačiji osjećaj. Kada je tjedan završio, sestra je bila iscrpljena, ali ne i u suzama.

Malo po malo, dok je dobra sestra bolje upoznavala djecu, njezini su se osjećaji prema njima promijenili. Voditeljica vrtića se radovala nedjelji. Bila je uzbuđena i sretna što može biti sa svojom djecom iz vrtića. Voljela ih je.

I… nadahnuće je došlo. Jednom tjedno sa sobom je nosila fotoaparat u vrtić i fotografirala svako dijete. Pripremila je ploču na koju je stavila fotografiju svakog djeteta, i tu je ploču svaki tjedan nosila u vrtić. Djeca su obožavala vidjeti se na ploči. Ne samo da su se osjećala važno, nego i voljeno.

Nakon nekog vremena, voditeljica vrtića je iskoristila svoje aktivnosti i svoje projekte kako bi podučavala djecu. Djeca su ju voljela. U stvari, djeca su toliko voljela vrtić da bi nakon sakramentalnog sastanka doslovno hrlila tamo. Djeca su voljela biti u vrtiću. Voljela su svoju voditeljicu, a i ona je voljela njih.

Postoje mnoga načela koja se mogu naučiti iz ove priče. Od najveće važnosti je vjera u Nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa Krista. Vjera je voditeljicu vrtića spustila na koljena kako bi se molila, vjera je ta koja ju je nagnala na pokajanje te ju vodila naprijed, a da ne zna točno što će učiniti. Vjera je prvo načelo.

Drugo je nada. Maloj djeci je ponekad teško biti u vrtiću. Mogu se osjećati preplašeno, ili usamljeno, ili čak napušteno. Mogu se pitati postoji li izlaz. Voditeljica vrtića je osjetila te iste osjećaje, ali je radila usprkos njima i znala je da postoji nada u Kristu. Njezina je nada bila »puna života«, »svijetla« i »isijavajuća«, i djeca su je osjetila.

Treće načelo je poniznost. Ponos i pouzdanje u vlastito tijelo rizik su koje predstavlja radno mjesto učitelja. Poniznost – biti spreman učiti – moćan je lijek za ponos. Voditeljica vrtića je djelovala s vjerom u Krista kako bi se ponizila pred Nebeskim Ocem. On ju je prosvijetlio i blagoslovio mudrošću kroz moć Duha Svetoga.

Četvrto načelo je ljubav – čista ljubav Kristova. Na početku nije bilo lako voljeti djecu. Ali voditeljica vrtića je vjerovala u Krista i nastavila je naprijed u poniznosti s nadom u njegovu ljubav prema toj djeci. Bog ju je blagoslovio čistom Kristovom ljubavi i djeca su to osjetila. Zapravo, voditeljica vrtića je uspostavila veze ljubavi s tom djecom. Te su veze postale duhovni vodič kroz koji mogu teći učenje, poticaj i nada.

Braćo i sestre, molim se za Božje blagoslove za sve nas, da svi mi, bez obzira gdje podučavamo, možemo djelovati po ovim načelima vjere, nade, poniznosti i ljubavi s još većom marljivosti, hrabrosti i strpljenjem nego ikad prije. Znam da ako tako činimo, milost Kristova će biti uz nas, a mi ćemo uistinu biti učitelji koji dolaze od Boga, čineći čudesa u životima naših učenika. O tome svjedočim u ime Isusa Krista. Amen.