»I vi to također možete znati«
Božićni sastanak duhovne misli Prvog predsjedništva
nedjelja, 5. prosinca 2021.
Moja draga braćo i sestre, na Božić u mom domu iz djetinjstva uvelike su utjecale tradicije domovina mojih roditelja. Moja je majka emigrirala u Sjedinjene Države iz Švedske, a moj otac iz Finske.1 U pripremi za Božić, ukrašavali smo naše božićno drvce ručno izrađenim ukrasima, a moja je majka pekla i pekla i pekla. Možda je bila u rodu s bakom sestre Craig Lundgren. Naša bi proslava Badnjaka počela s nevjerojatnim švedskim stolom tradicionalnih poslastica koje je moja majka pripremila – mesne okruglice, puding od riže i mnogo raznih kruhova, kolača i keksi. Svečanosti Badnjaka završavale su dolaskom Jultomtena – Djeda Božićnjaka – koji je donosio darove za svu djecu. No prije dolaska Jultomtena, moja bi majka uvijek okupila mog brata, sestre i mene da slušamo dok moj otac čita božićnu priču iz Novog zavjeta.
Moj otac bio je tih čovjek, čovjek od malo riječi i na svom materinjem jeziku i na engleskom koji je naučio kao odrasla osoba. Bio je netaktično iskren i nikada nije pretjerivao s pohvalama. Nikada nije bio maštovit i nikada nije preuveličavao. Na Badnjak je čitao iz Luke 2. Čitao je o putovanju Josipa i Marije u Betlehem, ukazanju anđela pastirima, Isusovu rođenju i Marijinom promišljanju u njezinu srcu o svemu što se dogodilo. No moj se otac nije zaustavio na 19. stihu; on je nastavio sa zapisom o tome kako su Marija i Josip doveli malog Isusa u hram u Jeruzalemu da prinesu žrtvu u skladu s Mojsijevim zakonom.
Moj je otac čitao:
»Tada je živio u Jeruzalemu čovjek imenom Šimun…
Njemu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Mesiju Gospodnjega.
Potaknut od Duha Svetoga dođe u hram. Upravo kad su [Marija i Josip] nosili Djetešce Isusa…
uze ga [Šimun] na ruke, dade hvalu Bogu i reče:
‘Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru,
jer mi oči vidješe spasenje tvoje,
koje si pripravio pred licem svih naroda.’«2
Na tom mjestu, moj bi se otac uvijek zaustavio. Zatim bi iznio svoje svjedočanstvo. Uvijek bi na isti način ukratko izjavio na engleskom jeziku s teškim naglaskom: »Možda ne mogu držati to malo djetešce Isusa u svojim rukama, ali znam, kao što je Šimun znao, da je to djetešce bilo Sin Božji, moj Spasitelj i Otkupitelj. On je stvaran, i on živi.« Nakon ove izjave, pogledao je svakog od nas sa svojim prodirućim plavim očima i rekao uz empatično kimanje: »I vi to također možete znati.«
Moji otac i majka znali su tko je to djetešce u Betlehemu bilo i što će ostvariti kad odraste. To ih je znanje promijenilo. Oni nisu željeli samo da mi djeca vjerujemo njihovim riječima,3 već da dođemo do spoznaje za sebe kako bismo i mi mogli biti promijenjeni. Potaknut svjedočanstvima svojih roditelja, upustio sam se na put saveza sa željom da i ja »također mo[gu] znati«.
Kada sam imao 11 godina, naša je obitelj živjela u Göteborgu u Švedskoj. Predsjednik misije pozvao je svu mladež da čitaju Mormonovu knjigu. Službeno nisam bio uključen u poziv, no moj je brat bio đakon u to vrijeme i on je prihvatio izazov. Uvijek sam želio biti poput svog brata i činiti što je on činio, stoga sam se pridružio. Moji su roditelji dali mom bratu, sestrama i meni vlastita Sveta pisma i počeo sam čitati svaku večer.
Nekoliko mjeseci kasnije, predsjednik Gösta Malm, savjetnik u predsjedništvu misije,4 potaknuo je mladež koja je čitala Mormonovu knjigu da pitaju Boga o njezinoj istinitosti. Odlučio sam da ću i ja to učiniti. Te noći čekao sam dok moj brat nije zaspao. Izašao sam iz kreveta, kleknuo na hladan pod i počeo se moliti. Uskoro sam osjetio kao da mi je netko rekao: »Govorim ti cijelo vrijeme da je istinita.« Uz to me je obuzeo neopisivi mir. Spoznao sam za sebe moću Duha Svetoga da je Mormonova knjiga istinita.5
Kao što je obećano u Uvodu u Mormonovu knjigu i ja sam također »spozna[o moću Duha Svetoga] da je Isus Krist Spasitelj svijeta, da je Joseph Smith njegov… prorok u ovim posljednjim danima, te da je Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana Gospodnje kraljevstvo još jednom uspostavljeno na zemlji, u pripremi za Drugi dolazak Mesije.«6 Ta spoznaja, uz nadolazeća svjedočanstva, promijenila me je, kao što je promijenila i moje roditelje.
Ta spoznaja – da je Isus Krist Sin Božji i da je on bio razapet za grijehe svijeta – duhovni je dar.7 Taj dar nije vezan uz određenu svećeničku službu ni uz određeni spol. Umjesto toga, on je dostupan svima koji se osposobe za njega. Od nas se ne traži da Spasitelju donesemo darove zlata, tamjana i smirne da bismo se osposobili za ovaj predivan duhovni dar. Od nas se traži da damo sebe.8 Prorok iz Mormonove knjige, Amalek, molio je ljude, govoreći: »I evo…htio bih da dođete Kristu, koji je Svetac Izraelov, i uzmete udjela u spasenju njegovu, i moći otkupljenja njegova. Da, dođite k njemu, i prinesite cijelu dušu svoju kao prinos njemu… i živoga mi Gospoda, bit ćete spašeni.«9
Dok sam odrastao, vidio sam svoje roditelje kako služe drugima. Vidio sam ih kako obdržavaju saveze koje su sklopili s Bogom. Vidio sam ih kako revno obavljaju kućno učiteljstvo i posjetiteljstvo, nastojeći posluživati onima kojima su služili. Vidio sam ih kako sudjeluju u hramskim uredbama i prihvaćaju crkvene pozive. I svake godine, na Badnjak, moj je otac svjedočio sa Šimunom o Spasitelju Isusu Kristu. Tijekom godina, moj je otac uputio svoj poziv »također možete znati« svojti i unucima.
Desetljećima nakon mojega dječačkog iskustva s Mormonovom knjigom, bio sam pozvan služiti kao opći autoritet Sedamdesetorice te sam dobio zaduženje da govorim na Općem saboru. Moje sestre pobrinule su se da moj 92-godišnji otac može gledati sabor – i naročito moj govor. Nakon Općeg sabora otišao sam do njegova doma. Pitao sam: »Tata, jesi li gledao sabor?« Rekao je: »Ja.« Pitao sam: »Jesi li me čuo kako govorim?« Rekao je: »Ja.« Pomalo nestrpljivo, izlanuo sam: »Pa, tata, kako ti se činilo?« Rekao je: »O, bilo je dobro. Gotovo sam bio ponosan.«
Nakon duljeg trenutka, rekao je: »Dale, ima nešto što ti trebam reći.« Tada sam shvatio da je, dok sam pokušavao izvući kompliment, moj otac bio zaokupljen nečim daleko važnijim od toga da me pohvali. Nastavio je: »Sinoć sam usnuo san. Usnuo sam da sam umro i vidio Spasitelja. Zagrlio me je i rekao mi da su mi grijesi oprošteni. I osjećaj je bio tako dobar.« To je bilo sve što je moj otac izgovorio naglas. No izgled njegova lica govorio je obilno. On je poznavao Isusa Krista. On je znao da je djetešce u Betlehemu, koje je »napredova[l]o u mudrosti, rastu i milosti ‘pred Bogom i ljudima’«,10 bilo njegovo spasenje, da je Sin Božji narastao i pomirio za njegove grijehe. I moj je otac to znao mnogo prije ovog sna. San je bio samo nježno milosrđe – dar – od brižnoga Nebeskog Oca starcu koji je preminuo dva mjeseca kasnije. Od svih božićnih darova koje sam ikada primio, najviše cijenim dar svjedočanstva i vjere u primjeru mojega oca i moje majke.
Ovog Božića, tražite od svojega Nebeskog Oca duhovni dar spoznaje o živućoj stvarnosti Spasitelja svijeta. Božićno doba predivno je i prirodno vrijeme za proučavanje njegova života i nastojanje da odrazimo njegov karakter i osobine. Dok to činite, možete znati da Isus jest Krist, Sin Božji i da je pomirio za vaše grijehe. Ovo je znanje bolje i traje duže od bilo kojeg dara koji bi vam Jultomten ikada mogao donijeti jer vas može preobraziti. Naučit ćete da Spasitelj voli obnoviti ono što vi ne možete obnoviti, iscijeliti rane koje vi ne možete iscijeliti, popraviti ono što je nepopravljivo slomljeno, nadoknaditi svaku nepravednost koju ste iskusili te trajno popraviti čak i slomljena srca.
Baš kao moj zemaljski otac, znam da neću moći držati to malo djetešce Isusa u svojim rukama, ali znam, kao što je Šimun znao, da je to djetešce bilo Sin Božji, moj Spasitelj i vaš Spasitelj, moj Otkupitelj i vaš Otkupitelj. On je stvaran, i on živi. I vi to također možete znati. U ime Isusa Krista. Amen.