Sad primi Kralja svog
Božićni sastanak duhovne misli Prvog predsjedništva 2022.
Nedjelja, 4. prosinca 2022.
Otvorimo svoja srca kako bismo primili
Mir i toplina nadahnute glazbe jednostavno ispunjava naše duše.
Sretan Božić!
Bio je prosinac 1943., a svijet je bio zahvaćen Drugim svjetskim ratom. Svi su bili zabrinuti za voljene na udaljenim obalama, a brige kod kuće okretale su se oko manjka novca i hrane. S pažljivo čuvanim obiteljskim resursima, mojem je ocu Haroldu Hillamu, tada devetogodišnjem dječaku, bilo zapanjujuće što je primio čudesan božićni dar – set s vlakom. To nije bio bilo koji stari vlak; ovaj se vlak kretao uzduž tračnica samostalno. Nije ga bilo potrebno gurati. Činilo se nemogućim da tako čudesan dar bude stvarnost. O, kako je Harold cijenio taj vlak.
Nekoliko godina kasnije, kako se Božić približavao, svijet je izlazio iz rata. Ipak, ekonomske okolnosti u malom St. Anthonyju u Idahu nisu se poboljšale, a za obitelj mojega oca zapravo su se pogoršale. Haroldov je otac bio teško bolestan, gotovo da je izgubio svoj život. Ne bi bilo darova za bilo koga tog Božića – uključujući Harolda i njegova mlađeg brata Arnolda.
Nekoliko dana prije Božića, Haroldov mu je otac prišao i potiho upitao: »Harolde, bi li bio voljan pokloniti svoj vlak Arnoldu kako bi on mogao imati božićni poklon ove godine?«
Je li ispravno čuo svog oca? Njegov cijenjeni vlak? To je bio zahtjev svih zahtjeva.
Božićno je jutro stiglo, a Arnold je skvičao od užitka dok je primao vlak baš kao i Haroldov.
Arnold je ubrzo primijetio da se Harold više nije igrao sa svojim vlakom. Naposljetku, kako je vrijeme prolazilo, Arnold je shvatio da njegov cijenjeni dar nije bio »baš kao« Haroldov vlak – to je bio Haroldov vlak! Kada je Arnold razumio značaj iza tog dara, taj je vlak postao neprocjenjiv.
Za mene je ova obiteljska priča dar sam po sebi – i ne samo zato što me podsjeća na mojega voljenog oca i njegova obožavanog brata. Još i važnije, podsjeća me na žrtvu – žrtvu i ljubav ljubljenog Sina Božjega – onoga čije rođenje slavimo.
Isus Krist bio je i jest naš prvi i vječni dar Božića. Svjedočim o ovoj istini: On je rođen, on je živio i on je umro za nas te on živi – i dalje!
Koliko smo blagoslovljeni što smo primatelji ovoga radosnog dara. Riječima voljenje božićne kolede: »Radosni svijete Gospodnji sad primi Kralja svog!«1
Starješina Neal A. Maxwell podučavao je: »Gledajući na sve što nam je Bog dao, trebali bismo biti prilično dobri u primanju, no nismo. Mi koji sebe smatramo dosta samodostatnima i neovisnima često smatramo primanje čudnim, čak i teškim…
[Ipak] Božji darovi, za razliku od sezonskih darova, vječni su i neraskidivi, što sačinjava trajni Božić koji nikada ne završava!«2
Pa kako primjereno primamo tako izvrstan dar? Kako svakodnevno odabiremo dar našeg Spasitelja, njegove ljubavi i njegova beskonačnog Pomirenja?
Udaljimo se od mrazom prekrivenih prozora i oslikanih šećernih štapića te učimo iz poniznih uloga i stopala u sandalama prvih primatelja djetešca Isusa.
Primite njegovu svetost
Kako se Spasiteljevo rođenje približavalo, Marija i Josip borili su se kroz vrevu u Betlehemu, no gostionice su bile pune. Nitko nije imao smještaj za njih? Zar im nitko nije htio ponuditi predah? Marija je znala dar koji je nosila, no nitko nije imao mjesta primiti ga, primiti Njega.
Ne možemo doista znati što su Marija i Josip osjećali u tom trenutku, no uvijek sam ih zamišljala kako idu naprijed s tihom snagom i povjerenjem. Obazirući se na anđelov poziv da se »ne boj[e]«3 i sada se pripremajući za Isusovo rođenje, bili su kadri odustati od bilo kakva očekivanja udobnog smještaja i umjesto toga skrasili su se u tihoj, skromnoj štalici. No ono što je zasigurno izgledalo poput oštre okolnosti, neće takvim ostati. Gospodin će uskoro ispuniti tu prazninu svetošću.
Kao što u Luki 2:7 slavno zapisano: »I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih.«
Naš Spasitelj, taj veličanstveni dar života, nade i obećanja, došao je na Zemlju.
Možemo li pripremiti sobu u svojem srcu da primimo Krista i dopustimo njegovoj svetosti da ispuni naša prazna mjesta? Poput Marije i Josipa, možemo se uzdati u njega čak i usred ponekad prevladavajućih okolnosti. Vodstvo, a i čuda koja dolaze u naš život, vjerojatno neće biti u vrevi i buci niti na pozornicama ili stadionima, već na tihim mjestima na kojima živimo i radimo – kamo idemo po pomoć. Gdje god nastanu naše skromne potrebe, možemo i primit ćemo odgovore na naše prošaptane molitve.
Primite njegov poziv na djelovanje
Nije li čudesno da su neki od prvih primatelja Jaganjca Božjega bili pastiri?
Noć je prekrila zemlju kada su se zapanjeni pastiri okupili pod blistavom prizmom svjetla dok su se Nebo i Zemlja sudarili u nadmašujućem događaju Spasiteljeva rođenja.
»Anđeo im reče: donosim [vam] dobru vijest o velikom veselju…
Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.«4
Volimo što ovi predani pastiri nisu odgađali svoje primanje, već su požurili susresti se sa svojim Kraljem. Od njih učimo da je primanje riječ djelovanja. Luka nam kaže da pastiri »odu žurno i nađu… Djetešce[] gdje leži u jaslama.«5
Mnogo puta naši tihi, mali poticaji od Gospodina možda neće biti primljeni jer se ne uklapaju lijepo u naše kalendare, naše planove ili naš raspored. Božićna priča podsjeća nas da budemo poput ovih predanih pastira koji nisu odgađali učiniti ono što je potrebno kako bi primili svojeg Kralja.
Jeste li primijetili kako je Luka u božićno izvješće umetnuo radosni poticaj da primanje Njega jest iznošenje Njega, objašnjavajući: »Kad… vide [Isus], saopće što im je rečeno za to Djetešce«?6 Ovi su pastiri primili tu poruku s Neba, žurno krenuli te su odmah i nakon toga postali glasnici Neba, proglašavajući svoju poruku: »Radosni svijete Gospodnji«, te su sve pozivali: »Sad primi Kralja svog!«7
Primite s trajnom vjerom
Obratimo svoju pažnju sad na mage. Oni se ističu među velikim tražiteljima Isusa Krista. Marljivo su proveli svoj život pazeći na nebesko očitovanje, a kada je došlo, ostavili su udobnosti svojega doma, svojih poslova, obitelji i prijatelja kako bi slijedili zvijezdu i pronašli svojeg Kralja.
Za razliku od pastira, njihovo je bilo stalno putovanje za koje je trebalo vremena. Trebali su tražiti, pitati, čekati i ići, a zatim to učiniti ponovno, sve dok na posljetku nisu ugledali dijete s Marijom, njegovom majkom. Ponudili su darove koji su bili najdragocjeniji te su pali ničice i pokloniše mu se.8
Često sam promišljala: U našem primanju Krista, tražimo li ga marljivo i dopuštamo li mu tada da vodi naše putovanje do mjesta i ljudi nepoznatih nama? Kako možemo izražavati svoju zahvalnost kroz darove i štovanje koje nudimo?
Blago primateljima
Dakle, tu je – velika božićna priča.
Moji dragi prijatelji, blago primateljima. Koliko god voljen bio dar vlaka koji je primio moj otac te brižni darovi vremena i blaga koje daruju obitelji posvuda, ti darovi blijede u usporedbi s primanjem istinskog dara Božića – onoga Isusa Krista.
»Jer što koristi čovjeku ako mu se dar udijeli, a on ne primi dar?«9
Razmotrite taj svetopisamski zapis u svjetlu ove vječne istine: »Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.«10
Volim obećanje da će, svatko tko doista primi dar Krista dan te svete noći, imati vječni život!
Stoga vidimo da ćemo, kroz naša svakodnevna nastojanja da potpunije primimo Krista, postati onakvi kakve nas je naš prorok – predsjednik Russell M. Nelson – pozvao da postanemo: »Narod[] koji je sposoban, spreman i dostojan primiti Gospodina kada on ponovno dođe; naroda koji je već izabrao Isusa Krista.«11
Kako li je veličanstveno zamisliti taj dan kada ćemo zajedno ponovno proglasiti: »Radosni svijete Gospodnji [i svako od nas ponaosob] sad primi Kralja svog!«12 U ime Isusa Krista. Amen.