Pioniri u svakoj zemlji
Julia Mavimbela
Vođa zajednice u Južnoj Africi
»Ljubav dolazi samo opraštajući drugima.«
Julia je obrisala čelo. Zatim je uzela lopatu i počela kopati. Za sada, tlo oko nje bilo je zemljana površina. Ali uskoro će postati prekrasan vrt.
Vremena su bila teška za crnce u Južnoj Africi. Tamošnji zakoni držali su crnce i bijelce razdvojenima. Mnogi su crnci bili prisiljeni napustiti svoje domove i živjeti u određenih područjima udaljenim od bijelaca i nisu mogli glasati. Bilo je i nasilja u gradu gdje je Julia živjela i škole su zbog toga bile zatvorene. Ponekad je bilo opasno biti vani.
Ali to nije zaustavilo Juliju. Ona je željela učiniti nešto da donese dobrotu svojoj zajednici. Zato je počela saditi vrt.
Neka su djeca vidjela Juliju kako radi. »Možemo li pomoći?« pitala su.
»Naravno«, rekla je Julia. Dala im je svakome lopatu. Pokazala im je kako učiniti tlo rahlim i kopati korov.
»Iskopajmo tlo gorčine, ubacimo sjeme ljubavi i vidimo kakav nam plod može donijeti«, rekla je. »Ljubav dolazi samo opraštajući drugima.«
Tjedni su prolazili i više je biljaka raslo. Drugi su ljudi dolazili raditi u vrtu. Čupali su visoki korov. Posijali su još sjemenja. Zalijevali su biljke. Juliju je usrećilo vidjeti toliko mnogo ljudi koji pomažu.
Jednoga dana Julia je susrela dvojicu mladića. Julia je bila iznenađena, zato što su bijelci rijetko dolazili u njezino susjedstvo. Rekli su da su misionari. Pozvala ih je da iznesu poruku u njezinom domu.
Kad je Julijin sin čuo da dolaze, bio je zapanjen. »Zašto si ih pozvala?« rekao je. »Oni su bijelci. Nije sigurno.«
Ali Julia je vjerovala misionarima. »Ovi su ljudi drugačiji«, Julia je rekla. »Oni propovijedaju mir.«
Kad su misionari došli, Julia im je izrazila dobrodošlicu. Jedan od njih primijetio je fotografiju na polici kamina. Bila je s Julijinog vjenčanja.
»Tko je to?« pitao je misionar, pokazujući fotografiju.
»Moj muž, John.« Julia je spustila pogled. »Poginuo je u prometnoj nesreći.«
Misionar je klimnuo. »Mi vjerujemo da obitelji mogu biti zajedno zauvijek, čak i nakon smrti.«
Osjećaj mira preplavio je Juliju. Osjetila se sretnom što je saznala o Božjem naumu i nastavila je sastajati se s misionarima. Ljubav prema evanđelju rasla je u Julijinom srcu, baš poput biljaka u njezinom vrtu. Uskoro je odlučila biti krštena.
U crkvi je Julia upoznala mnogo novih ljudi. Neki su bili crnci. Neki su bili bijelci. Ali svi su služili i učili zajedno.
Julia je pokazala djeci u crkvi kako pomagati u njezinom vrtu. »Moramo biti meki u našim srcima, poput ovog tla«, rekla je. »Moramo napraviti mjesta za evanđelje u nama. Moramo napraviti mjesta za ljubav.«
Trinaest godina nakon Julijina krštenja prestali su važiti zakoni koji su razdvajali crnce i bijelce u Južnoj Africi.
Danas ima gotovo 70 000 članova Crkve u Južnoj Africi.
Južna Afrika ima 11 službenih jezika.
Julia je pomogla započeti Žene za mir, skupinu koja promovira jedinstvo i mir u Južnoj Africi.
Ona je bila jedna od prvih hramskih radnica u hramu Johannesburg, Južna Afrika.
Julia je bila učiteljica. Podučavala je djecu čitati kad su radila u njezinom vrtu.