»Jesam li bila dostojna?« Za snagu mladih, srpanj 2021., 22. – 23.
Jesam li bila dostojna?
Bila sam žrtva zlostavljanja otkako pamtim. Je li to utjecalo na to kako me Gospodin vidi?
Ilustracija: Trent Gudmundsen
Na površini, moje je djetinjstvo bilo sasvim normalno.
Išli smo u crkvu i prisustvovali svim našim crkvenim sastancima i aktivnostima. Išla sam u školu i igrala se s mojim prijateljima. Kao tinejdžerica, činila sam sve što normalni tinejdžeri čine. Družila sam se sa svojim prijateljima i bila u zboru i kazališnom klubu. Išla sam na maturalni ples. Ali postojala je veoma tamna tajna ispod te sretne, normalne vanjštine.
Otkad mi je bilo oko dvije godine, bila sam žrtva seksualnog zlostavljanja od strane dvojice moje starije braće. Također su zlostavljali moje sestre. Bile smo premlade da bismo razumjele što se događa, ali kako sam rasla, počela sam pomalo razumijevati. Osjećala sam se tamno i prljavo kad sam god bila u nazočnosti moje braće.
Moja je zbunjenost rasla
Nakon što sam prisustvovala razredu Djevojaka gdje su podučavali o moralnosti, razumjela sam značenje kreposti i ćudoredne čistoće. Slušala sam moje vođe kako preklinju mene i druge u mojem razredu da ostanemo moralno čiste.
Pitala sam se: »Kako mogu biti moralno čista?« Koliko se god unatrag mogu sjetiti, bila sam žrtva seksualnog zlostavljanja. Mogla sam se samo pitati što Gospodin misli o meni. Jesam li kreposna djevojka? Jesam li dostojna izlaziti s pravednim mladićima u mojem odjelu i školi? Je li me zlostavljanje koje sam pretrpjela učinilo nedostojnom hramskog braka?
Mnogo sam razmišljala o tome. Nije mi imalo smisla da bih bila smatrana nekreposnom kada ono što mi se dogodilo nije bio moj izbor. Zašto se ne bih mogla osjećati kreposnom? Jesam li bila nedostojna Gospodinove ljubavi? Jesam li se trebala pokajati?
Samo sam nastojala zaboraviti
Zaista nisam znala. Osjećala sam da nisam kriva, ali istovremeno, osjećala sam se prljavo, degradirano i potpuno poniženo. Nisam mogla smoći hrabrosti da kažem mojim roditeljima ili ikome drugome. Pokušala sam nekoliko puta, ali osjećala sam se previše posramljeno i nisam znala kako izgovoriti riječi. Samo sam nastojala zaboraviti da se to događalo.
Kada sam imala 15 godina, moje su mlađe sestre pronašle hrabrost koja mi je nedostajala. Razgovarale su sa savjetnicom u školi. Nedugo nakon toga, jedan od moje braće bio je uhićen i osuđen na tri godine zatvora. Ali ipak sam, godinama nakon toga, trpjela iste strahove da nisam kreposna ili dostojna.
Pronašla sam hrabrost da zatražim pomoć
Naposljetku sam jednoga dana smogla hrabrost da otiđem svojem biskupu. On je objasnio da me Gospodin uopće ne smatra odgovornom za seksualne čine koji su mi bili nametnuti kao djetetu i djevojci. Uvjerio me je da nisam nimalo kriva. Stajala sam bez krivnje pred Gospodinom. Još sam uvijek bila kreposna!
Uz savjetovanje s profesionalcima i pomoć mojeg biskupa, uspjela sam ostaviti zlostavljanje – te bol i patnju koje je uzrokovalo – iza sebe. Sada zaista imam sretan i normalan život. Udala sam se u hramu za pravednog muškarca i u sreći odgajamo svoju obitelj.
Međutim, ponekad će se prošlost ugurati u moje misli i mogu se sjetiti tjeskobe koju sam osjećala dok sam razmišljala o svojoj dostojnosti.
Pitam se koliko drugih mladih ljudi ima koji su u situaciji poput moje, osjećajući se posramljenima i poniženima, pitajući se o svojoj kreposti i gdje se uklapaju u Božjem naumu.
Tim mladim ljudima želim reći, Gospodin vas voli.
Srce ga boli zbog vas.
On zna da niste krivi.
On zna da ste doista kreposni.
On će vam pomoći pronaći hrabrost i snagu da živite svoj život u sreći.