Doći k sebi: sakrament, hram i žrtva u služenju

starješina Robert D. Hales

iz Zbora dvanaestorice apostola

Postajemo obraćeni i duhovno samodostatni dok uz molitvu živimo naše saveze.

Spasitelj je svojim učenicima ispričao priču o sinu koji je napustio svog bogatog oca, otišao u daleku zemlju i potrošio svoje nasljedstvo. Kada je nastupila glad, mladić je prihvatio ponižavajući posao hranjenja svinja. Bio je toliko gladan da je htio jesti ljuske namijenjene životinjama.

Daleko od kuće, daleko od mjesta na kojem je želio biti, u svome oskudnome stanju, nešto se od vječnog značaja dogodilo u životu tog mladića. Prema riječima Spasitelja, »dođe k sebi«.¹ Sjetio se tko je bio, shvatio što mu je nedostajalo i počeo je željeti blagoslove koji su besplatno dostupni u kući njegovog oca.

Tijekom naših života, bez obzira jesmo li u trenucima tame, izazova, patnje ili grijeha, možemo osjećati kako nas Duh Sveti podsjeća da smo doista sinovi i kćeri brižnog Nebeskog Oca koji nas ljubi, a mi možemo gladovati za svetim blagoslovima koje samo on može pružiti. U tim trenucima trebamo nastojati doći k sebi i vratiti se na svjetlo ljubavi našeg Spasitelja.

Ti blagoslovi s pravom pripadaju svoj djeci Nebeskoga Oca. Želja za tim blagoslovima, uključujući život radosti i sreće, ključan je dio nauma našeg Nebeskog Oca za svakoga od nas. Prorok je Alma podučio: »Pa i ne mognete li više, bar zaželite vjerovati, nek ta želja djeluje u vama.«²

Kako se naše duhovne želje povećavaju, postajemo duhovno samodostatniji. Kako onda možemo pomoći drugima, sebi i našim obiteljima povećati svoje želje da slijedimo Spasitelja i živimo njegovo evanđelje? Kako možemo osnažiti svoje želje da se pokajemo, postanemo dostojni i ustrajemo do kraja? Kako možemo pomoći našoj mladeži i mladim odraslim osobama da te želje djeluju u njima dok se ne obrate i postanu doista »posve[ćeni]… pomirenjem Krista«?³

Postajemo obraćeni i duhovno samodostatni dok uz molitvu živimo naše saveze – kroz dostojno blagovanje sakramenta, dostojnost za hramsku preporuku i žrtvovanje za služenje drugima.

Da bismo dostojno blagovali od sakramenta, sjećamo se da obnavljamo saveze koje smo sklopili pri krštenju. Kako bi sakrament bio iskustvo duhovnog čišćenja svaki tjedan, trebamo se pripremiti prije dolaska na sakramentalni sastanak. To činimo svjesnim ostavljanjem našeg svakodnevnog rada i rekreacije te puštanjem svjetovnih misli i briga. Čineći to, stvaramo prostor u našim mislima i srcima za Duha Svetoga.

Tada smo spremni razmišljati o pomirenju. Više od samog umovanja o činjenicama Spasiteljeve patnje i smrti, naše razmišljanje pomaže nam prepoznati da kroz Spasiteljevu žrtvu imamo nadu, priliku i snagu napraviti prave, iskrene promjene u našim životima.

Dok pjevamo sakramentalnu pjesmu, sudjelujemo u sakramentalnim molitvama i blagujemo simbole njegova tijela i krvi, uz molitvu tražimo oprost za naše grijehe i nedostatke. Razmišljamo o obećanjima koje smo dali i obdržavali tijekom prethodnog tjedna i donosimo određene osobne odluke da ćemo slijediti Spasitelja tijekom sljedećeg.

Roditelji i vođe, možete pomoći mladima iskusiti neusporedive blagoslove sakramenta pružajući im posebne mogućnosti da uče, raspravljaju i otkriju važnost pomirenja u njihovim životima. Neka za sebe istražuju Sveta pisma i jedan drugoga podučavaju iz svojih vlastitih iskustava.

Očevi, svećenički vođe i predsjedništva zborova imaju naročitu odgovornost pomoći obnašateljima Aronovog svećeništva iskreno se pripremiti za izvršavanje svojih svetih sakramentalnih dužnosti. Ta se priprema obavlja tijekom tjedna življenjem evanđeoskih mjerila. Kada mladići pripreme, blagoslove i podijele sakrament dostojno i s poštovanjem, oni doslovno slijede Spasiteljev primjer s posljednje večere⁴ i postaju poput njega.

Svjedočim da nam sakrament daje mogućnost doći k sebi i iskusiti veliku promjenu srca⁵ – da se sjetimo tko smo i što najviše želimo. Dok obnavljamo savez da ćemo obdržavati zapovijedi, dobivamo suputništvo Duha Svetoga da nas vodi natrag u nazočnost našeg Nebeskog Oca. Nije ni čudo da nam je zapovjeđeno da se »često… sastaj[emo] na blagovanje kruha i [vode]«⁶ te blagujemo sakrament dušama našim.⁷

Naše želje da se vratimo Nebeskom Ocu povećavaju se dok, uz blagovanje sakramenta, postajemo dostojni dobiti hramsku preporuku. Postajemo dostojni čvrstom i postojanom poslušnošću zapovijedima. Ta poslušnost započinje u djetinjstvu i povećava se kroz iskustva u Aronovom svećeništvu i Djevojkama kroz godine pripreme. Zatim će, nadajmo se, svećenici i Lovorike postaviti ciljeve i izričito se pripremiti za podarivanje i pečaćenje u hramu.

Koja su mjerila za vlasnike preporuke? Psalmist nas podsjeća:

»Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?

Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno.«⁸

Dostojnost da imamo hramsku preporuku daje nam snagu obdržavati naše hramske saveze. Kako možemo osobno zadobiti tu snagu? Nastojimo dobiti svjedočanstvo o Nebeskom Ocu, Isusu Kristu, Duhu Svetom, stvarnosti pomirenja te o istinitosti proroka Josepha Smitha i obnove. Podržavamo naše vođe, odnosimo se s dobrotom prema našoj obitelji, stojimo kao svjedoci za Gospodinovu istinitu Crkvu, pohađamo naše crkvene sastanke, poštujemo naše saveze, ispunjavamo naše roditeljske dužnosti i živimo kreposnim životom. Možete reći da zvuči jednostavno biti vjeran svetac posljednjih dana! U pravu ste. Mjerilo za obnašatelje hramske preporuke nije nam previsoko za doseći. Ono jednostavno znači vjerno živjeti evanđelje i slijediti proroke.

Zatim, kao podareni vlasnici hramske preporuke, uspostavljamo obrazac kristolikog života. To uključuje poslušnost, žrtvovanje za obdržavanje zapovijedi, međusobnu ljubav, čednost u mislima i djelima te davanje sebe za izgradnju Božjeg kraljevstva. Kroz Spasiteljevo pomirenje i slijeđenje ovih osnovnih obrazaca vjernosti, primamo »[moć] s visine«⁹ kako bismo se suočili sa životnim izazovima. Danas trebamo ovu božansku moć više nego ikad. To je moć koju primamo samo kroz hramske uredbe. Svjedočim da su žrtve koje učinimo kako bismo primili hramske uredbe vrijedne svakog napora koji možemo podnijeti.

Dok se naše želje da učimo i živimo evanđelje povećavaju, prirodno nastojimo služiti jedni drugima. Spasitelj je rekao Petru: »Kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!«¹⁰ Pod velikim sam dojmom što naša današnja mladež ima duboku želju služiti i blagoslivljati druge – dati doprinos ovom svijetu. Također žude za radošću koju donosi njihovo služenje.

Međutim, mladima je teško razumjeti kako će ih sadašnje aktivnosti pripremiti ili im onemogućiti buduće mogućnosti za služenje. Svi imamo »neodložn[u] dužnost«¹¹ pomoći našoj mladeži u pripremi za doživotno služenje pomažući im da postanu samodostatni. Osim duhovne samodostatnosti o kojoj smo razgovarali, postoji vremenita samodostatnost, koja uključuje stjecanje višeg obrazovanja ili stručnog zvanja, prakse i življenja unutar naših mogućnosti. Izbjegavanjem duga i štednjom novaca sada pripremamo se za cjelodnevnu crkvenu službu u budućnosti. Svrha je vremenite i duhovne samodostatnosti podići sebe na višu stazu kako bismo mi mogli podići druge u potrebi.

Bez obzira jesmo li mladi ili stari, ono što učinimo danas određuje služenje koje ćemo moći pružiti i uživati sutra. Kako nas pjesnik podsjeća: »Od svih tužnih riječi jezika ili pera, najtužnije su ove: ‘Moglo je biti!’«¹² Nemojmo živjeti žaleći za onime što jesmo ili nismo učinili!

Ljubljena braćo i sestre, mladić o kojem je govorio Spasitelj, onaj kojeg nazivamo razvratnim sinom, vratio se kući. Njegov ga otac nije zaboravio; njegov je otac čekao. A »dok je [sin] još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti… i izljubi ga«.¹³ U čast povratka svog sina, zatražio je haljine, prsten, veselje s ugojenim teletom¹⁴ – podsjetnike kako se nikakvi blagoslovi neće uskratiti budemo li vjerno ustrajali hodeći putem natrag našem Nebeskom Ocu.

S njegovom ljubavlju i ljubavlju njegovog sina u mom srcu, dajem izazov svakome od nas da slijedimo naše duhovne želje i dođemo k sebi. Porazgovarajmo sa sobom u ogledalu i pitajmo se: »Gdje sam ja po pitanju življenja mojih saveza?« Na pravom smo putu kada možemo reći: »Dostojno blagujem od sakramenta svaki tjedan, dostojan sam vlasnik hramske preporuke i idem u hram, te se žrtvujem kako bih služio drugima i blagoslivljao ih.«

Iznosim svoje naročito svjedočanstvo da Bog toliko ljubi svakoga od nas »da je dao svog jedinorođenog Sina«¹⁵ kako bi pomirio za naše grijehe. On nas poznaje i čeka, čak i kada smo prilično daleko. Dok djelujemo prema našim željama i dolazimo k sebi, bit ćemo »vječno… obujmljen[i] u naručju ljubavi njegove«¹⁶ i dobrodošli kući. O tome svjedočim u sveto ime našeg Spasitelja, Isusa Krista. Amen.