»Upitati u vjeri«, 1. poglavlje iz Sveci: Priča o Crkvi Isusa Krista u posljednjim danima, 1. svezak, Mjerilo istine, 1815.–1846. (2018.)

1. poglavlje: »Upitati u vjeri«

1. poglavlje

Upitati u vjeri

Godine 1815. indonezijski otok Sumbawa bio je bujan i zelen od nedavne kiše. Obitelji su se pripremale za predstojeće sušno razdoblje, kao i svake godine već generacijama, uzgajajući rižina polja u sjeni vulkana Tambora.

Dana 5. travnja, nakon desetljeća uspavanosti, planina se probudila, kašljući pepeo i vatru. Stotinama milja daleko svjedoci su čuli zvuk nalik topovskoj paljbi. Male erupcije trajale su danima. Zatim je uvečer 10. travnja cijela planina eksplodirala. Tri vatrena oblaka suknula su uvis, spajajući se u masivnu eksploziju. Tekuća vatra tekla je niz planinu, omatajući selo u podnožju. Vihori su harali regijom, čupajući drveće i kuće, čisteći sve pred sobom.¹

Kaos se nastavio cijelu noć i sljedeći dan. Pepeo je zacrnio kilometre zemlje i mora, na mjestima se nagomilavši do pola metra visine. Podne je izgledalo kao ponoć. Nemirno more prelijevalo se preko obale, uništavajući usjeve i potapajući sela. Tjednima je Tambora izbacivala pepeo, kamenje i vatru.²

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci učinci eksplozije širili su se diljem planeta. Spektakularni zalasci sunca zapanjivali su ljude diljem svijeta. No živopisne su boje sakrile smrtonosne učinke vulkanskog pepela koji je kružio zemljom. U nadolazećoj godini vrijeme je postalo nepredvidivo i razorno.³

Erupcija je uzrokovala opadanje temperature u Indiji, a kolera je ubila tisuće, uništavajući obitelji. U plodnim kineskim dolinama ljetne su mećave zamijenile uobičajenu umjerenu klimu, a obilne kiše uništile su usjeve. U Europi su se zalihe hrane smanjile, dovodeći do gladi i panike.⁴

Posvuda su ljudi tražili objašnjenja za patnje i smrt koje je čudno vrijeme uzrokovalo. Molitve i crkvene pjesme vjernika orile su se iz hinduističkih hramova u Indiji. Kineski su se pjesnici borili s pitanjima o boli i gubitku. U Francuskoj i Britaniji građani su se na koljenima molili u strahu da su ih zadesile strašne nesreće predskazane u Bibliji. U Sjevernoj Americi svećenici su propovijedali da Bog kažnjava neposlušne kršćane i upućivali su upozorenja kako bi potaknuli religiozne osjećaje.

Diljem zemlje ljudi su hrlili u crkve i na preporodne sastanke, željni znati kako se mogu spasiti od nadolazećeg uništenja.⁵

Erupcija Tambore utjecala je na vrijeme u Sjevernoj Americi i tijekom sljedeće godine. Proljeće je zamijenjeno snijegom i smrtonosnim mrazom, a 1816. je zapamćena kao godina bez ljeta.⁶ U Vermontu, sjeveroistočnom dijelu Sjedinjenih Država, stjenoviti su brežuljci godinama frustrirali farmera imenom Joseph Smith stariji. No te godine, dok su on i njegova supruga Lucy Mack Smith gledali kako njihovi usjevi propadaju pod nemilosrdnim mrazom, znali su da će se suočiti s financijskim krahom i nesigurnom budućnošću ako ostanu tamo.

U dobi od 45 godina, Joseph stariji više nije bio mladić, a pomisao na novi početak na novoj zemlji bila je zastrašujuća. Znao je da mu najstariji sinovi, osamnaestogodišnji Alvin i šesnaestogodišnji Hyrum, mogu pomoći raščistiti zemlju, sagraditi kuću i zasaditi i požeti usjeve. Njegova trinaestogodišnja kći Sophronia bila je dovoljno stara da pomogne Lucy u poslovima u kući i na farmi. Njegovi mlađi sinovi, osmogodišnji Samuel i petogodišnji William, postajali su sve korisniji, a trogodišnja Katharine i novorođeni Don Carlos jednog će dana biti dovoljno stari da pripomognu.

No, njegov srednji sin, desetogodišnji Joseph mlađi, bio je druga priča. Četiri godine ranije, Joseph mlađi podvrgnut je operaciji radi uklanjanja infekcije iz njegove noge. Od tada je hodao sa štakom. Premda je njegova noga sve više jačala, Joseph mlađi je bolno šepao, a Joseph stariji nije znao hoće li ikada ojačati poput Alvina i Hyruma.⁷

Sigurni da se mogu osloniti jedni na druge, obitelj Smith je odlučila napustiti svoj dom u Vermontu radi bolje zemlje.⁸ Poput drugih u tom području, Joseph stariji je odlučio putovati u državu New York, gdje se nadao da će pronaći dobru farmu koju će moći kupiti na kredit. Zatim bi poslao po Lucy i djecu pa bi obitelj mogla početi iznova.

Kad se Joseph stariji zaputio u New York, Alvin i Hyrum su ga pratili niz ulicu prije rastanka. Joseph stariji je jako volio svoju suprugu i djecu, no nije im mogao pružiti stabilnost u životu. Loša sreća i neuspješna ulaganja držala su obitelj u siromaštvu i bez stalnog doma. Možda će u New Yorku biti drugačije.⁹

Sljedeće zime Joseph mlađi se probijao kroz snijeg sa svojom majkom, braćom i sestrama. Bili su na putu na zapad do sela Palmyra u državi New York, blizu mjesta gdje je Joseph stariji pronašao dobru zemlju i iščekivao svoju obitelj.

Budući da njezin suprug nije mogao pomoći s preseljenjem, Lucy je unajmila čovjeka imenom g. Howard da upravlja njihovim kolima. Tijekom putovanja je g. Howard slabo brinuo o njihovoj imovini te je prokockao i zapio novac koji su mu platili. A kad im se još jedna obitelj pridružila na putu na zapad, g. Howard je izbacio Josepha iz kola kako bi kćeri druge obitelji mogle sjediti s njim dok je prevozio skupinu.

Znajući kakvu je bol Joseph osjećao pri hodanju, Alvin i Hyrum nekoliko su se puta pokušali suprotstaviti g. Howardu. No svaki ih je put oborio na zemlju drškom svog biča.¹⁰

Da je bio veći, Joseph bi se vjerojatno sam pokušao suprotstaviti g. Howardu. Njegova ga je bolna noga sprečavala u radu i igri, no snažna volja nadoknađivala je njegovo slabo tijelo. Prije nego što su liječnici zarezali u njegovu nogu i izvadili inficirane dijelove kosti, htjeli su ga svezati ili mu dati brendija kako bi ublažili bol. No Joseph je tražio samo da ga njegov otac drži.

Ostao je budan i priseban cijelo vrijeme, blijeda i znojna lica. Njegova majka, koja je obično bila vrlo snažna, gotovo se raspala kad je čula njegove krikove. Nakon toga je vjerojatno osjećala da sve može podnijeti.¹¹

Dok je Joseph šepao uz kola, mogao je vidjeti da se njegova majka svakako dobro nosila s g. Howardom. Već su proputovali tri stotine kilometara i dosad je i više nego strpljivo podnosila vozačevo loše ponašanje.

Oko stotinu kilometara od Palmyre, Lucy se pripremala za još jedan dan na putu kad je vidjela kako Alvin trči prema njoj. G. Howard je izbacio njihovu imovinu i prtljagu na ulicu i spremao se otići s njihovim konjima i kolima.

Lucy je čovjeka pronašla u kafiću. »Kao što je Bog na nebesima«, izjavila je, »ta su kola i ti konji, kao i roba uz njih, moji.«

Pogledom je prešla kafić. Bio je ispunjen muškarcima i ženama, većinom putnika poput nje. »Ovaj čovjek«, rekla je, gledajući ih u oči, »odlučio je oduzeti mi sva sredstva za nastavak mog putovanja, ostavljajući me posve siromašnu s osmero male djece.«

G. Howard je rekao da je već potrošio novac koji mu je platila za vožnju kola i nije mogao nastaviti dalje.

»Nemam koristi od vas«, rekla je Lucy. »Sama ću preuzeti brigu o skupini.«

Ostavila je g. Howarda u kafiću i zarekla se da će ponovno sjediniti svoju djecu s njihovim ocem, bez obzira što ih snađe.¹²

Put pred njima je bio blatan i hladan, no Lucy je odvela svoju obitelj sigurno u Palmyru. Prizor djece kako se stišću uz svog oca i ljube ga, bila joj je nagrada za sve što su proživjeli na putu do tamo.

Obitelj je ubrzo unajmila malu kuću u gradu i razmatrala kako da kupi vlastitu farmu.¹³ Najbolji plan, odlučili su, bio je raditi dok ne prikupe dovoljno novca za predujam za zemlju u obližnjoj šumi. Joseph stariji i stariji sinovi iskopavali su bunare, postavljali drvenu ogradu i prikupljali sijeno za novac, dok su Lucy i njezine kćeri pekle i prodavale pite, pivo i dekorativnu odjeću kako bi skrbile za obitelj.¹⁴

Kad je Joseph mlađi postao stariji, njegova je noga ojačala i mogao je lako hodati Palmyrom. U gradu je stupio u kontakt s ljudima iz cijele regije i mnogi od njih okretali su se vjeri kako bi udovoljili svojim duhovnim potrebama i objasnili životne teškoće. Joseph i njegova obitelj nisu pripadali crkvi, no mnogi od njihovih susjeda su išli na bogoštovlje u jednu od visokih prezbiterijanskih kapela, baptističkih sastajališta, kvekerskih dvorana ili u kamp gdje su putujući metodistički propovjednici s vremena na vrijeme održavali preporodne sastanke.¹⁵

Kad je Joseph imao dvanaest godina, vjerske rasprave su pomele Palmyru. Premda je slabo čitao, volio je duboko razmišljati o idejama. Slušao je propovjednike nadajući se da će naučiti više o svojoj besmrtnoj duši, no njihove su ga propovijedi često uznemiravale. Govorili su mu da je grešnik u grešnom svijetu, bespomoćan bez spasonosne milosti Isusa Krista. I dok je Joseph vjerovao u poruku i osjećao se loše zbog svojih grijeha, nije bio siguran kako pronaći oprost.¹⁶

Mislio je da će mu odlazak u crkvu pomoći, no nije mogao odlučiti gdje bi išao na bogoštovlje. Različite su crkve vječno raspravljale o tome kako se ljudi mogu osloboditi od grijeha. Nakon što je neko vrijeme slušao te rasprave, Joseph je uznemireno gledao kako ljudi čitaju istu Bibliju no dolaze do različitih zaključaka o njezinom značenju. Vjerovao je da Božja istina postoji – negdje – no nije znao kako ju pronaći.¹⁷

Ni njegovi roditelji nisu bili sigurni. Lucy i Joseph stariji oboje su dolazili iz kršćanskih obitelji i vjerovali su u Bibliju i Isusa Krista. Lucy je išla u crkvene sastanke i često je sa sobom vodila svoju djecu. Tražila je istinitu crkvu Isusa Krista još od smrti svoje sestre mnogo godina ranije.

Jednom, kad se strašno razboljela prije Josephova rođenja, bojala se da će umrijeti prije nego što pronađe istinu. Osjećala je taman i usamljen jaz između sebe i Spasitelja i znala je da nije bila pripremljena za sljedeći život.

Dok je ležala budna cijelu noć, molila se Bogu, obećavajući mu da će, ako ju ostavi na životu, pronaći crkvu Isusa Krista. Dok se molila, Gospodnji glas joj se obratio, uvjeravajući je da će pronaći ako bude tražila. Od tada je posjetila mnogo crkvi, no još nije pronašla onu pravu. Ipak, čak i kada se činilo da Spasiteljeva crkva više nije na Zemlji, nastavila je tražiti, vjerujući da je odlazak u crkvu bolji od neodlaska.¹⁸

Poput svoje supruge, Joseph stariji je žudio za istinom. No on je smatrao da je nepripadanje crkvi bolje od odlaska u pogrešnu. Slijedeći savjet svog oca, Joseph stariji je pretraživao Sveta pisma, iskreno se molio i vjerovao da je Isus Krist došao spasiti svijet.¹⁹ No nije mogao pomiriti ono što je osjećao da je istina sa zbrkom i neredom, koji je vidio u crkvama oko sebe. Jedne je noći sanjao da su borbeno nastrojeni propovjednici poput stoke koja urliče dok rogovima grebe zemlju, što je produbilo njegovu brigu da su vrlo malo znali o Božjem kraljevstvu.²⁰

Gledajući nezadovoljstvo svojih roditelja s mjesnim crkvama, Joseph mlađi je bio još više zbunjen.²¹ Njegova je duša bila u pitanju i nitko mu nije mogao dati zadovoljavajuće odgovore.

Nakon štednje novca više od godinu dana, obitelj Smith je imala dovoljno za platiti sto jutara šume u Manchesteru, malo južnije od Palmyre. Tamo su, između najamnih poslova, dubili stabla javora radi njihovog slatkog sirupa, zasadili voćnjak i očistili polja za uzgoj usjeva.²²

Dok je radio na polju, mladi se Joseph nastavio brinuti za svoje grijehe i dobrobit svoje duše. Vjerski preporod u Palymiri se smirio, no propovjednici su se nastavili boriti za obraćenike tamo i po cijeloj regiji.²³ Danju i noću Joseph je gledao kako se sunce, mjesec i zvijezde skladno i veličanstveno kotrljaju nebom i divio se ljepoti zemlje koja je vrvjela životom. Također je promatrao ljude oko sebe i divio se njihovoj snazi i inteligenciji. Činilo se da sve svjedoči da Bog postoji i da je stvorio čovječanstvo na svoju sliku. No kako je Joseph mogao doprijeti do njega?²⁴

U ljeto 1819., kad je Joseph imao trinaest godina, metodistički su se propovjednici okupili radi sabora nekoliko kilometara od farme obitelji Smith i raspršili okolicom kako bi obitelji poput Josephove potaknuli na obraćenje. Uspjeh ovih propovjednika brinuo je druge svećenike u tom području i ubrzo je počela intenzivna borba za obraćenicima.

Joseph je prisustvovao sastancima, slušao dojmljive propovijedi i svjedočio uzvicima radosti obraćenika. Želio je uzvikivati s njima, no činilo mu se kao da je usred rada riječima i mišljenjima. »Koja je od svih ovih stranaka u pravu; ili, jesu li sve zajedno u krivu?« pitao se. »Ako je ijedna od njih u pravu, koja je to, i kako ću ja to saznati?« Znao je da mu je potrebna Kristova milost i milosrđe, no uz toliko mnogo ljudi i crkava koji su se sukobljavali oko vjere, nije znao gdje ih može pronaći.²⁵

Činilo se da mu izmiče nada da će pronaći odgovore i mir za svoju dušu. Pitao se kako netko može pronaći istinu usred tolike buke.²⁶

Dok je prisustvovao propovijedi, Joseph je čuo kako svećenik citira prvo poglavlje Jakovljeve poslanice iz Novog zavjeta. »Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga, koji svima daje obilno i bez prigovora, i dat će mu je.«²⁷

Joseph je otišao doma i pročitao stih u Bibliji. »Nikad nijedan odlomak Pisama nije s više moći ušao u srce čovječje nego što je ovaj tada u moje«, kasnije se prisjećao. »Činilo se da je ušao s velikom silom u svaki oćut moga srca. Razmišljah o njemu uvijek iznova, znajući da ako ikome treba mudrosti od Boga, meni treba.« I prije je već pretraživao Bibliju kao da sadrži sve odgovore. No sada mu je Biblija govorila da se za odgovore na svoja pitanja može obratiti izravno Bogu.

Joseph je odlučio moliti se. Nikad se prije nije naglas molio, no vjerovao je u obećanje iz Biblije. »Išt[i] s vjerom, bez ikakva sumnjanja«, naučavala je Biblija.²⁸ Bog će čuti njegova pitanja – čak i ako su nespretno sročena.