»Sve je izgubljeno«, 5. poglavlje knjige Sveci: Priča o Crkvi Isusa Krista u posljednjim danima, 1. svezak, Mjerilo istine, 1815.–1818.46. (2018.)
5. poglavlje: »Sve je izgubljeno«
POGLAVLJE 5
Sve je izgubljeno
Nakon što je Joseph donio zlatne ploče kući, lovci na blago tjednima su mu ih pokušavali ukrasti. Kako bi sačuvao zapis na sigurnom, morao ga je premještati s mjesta na mjesto, skrivajući ploče ispod ognjišta, ispod poda u trgovini svojeg oca i u gomili žita. Nikada se nije smio opustiti.
Znatiželjni susjedi navraćali bi do kuće i preklinjali ga da im pokaže zapis. Joseph je uvijek odbijao, čak i kada bi mu netko ponudio platiti. Bio je odlučan brinuti se za ploče, imajući povjerenja u Gospodinovo obećanje da će one biti zaštićene učini li on sve što može.1
Ova su ga ometanja često sprječavala da istražuje ploče i sazna više o Urimu i Tumimu. Znao je da su mu tumači trebali pomoći prevesti ploče, no nikada nije koristio kamenje vidioca da bi čitao drevni jezik. Nestrpljivo je htio započeti djelo, no nije mu bilo očito kako to učiniti.2
Dok je Joseph proučavao ploče, cijenjeni zemljoposjednik u Palmyri, imenom Martin Harris, počeo se zanimati za njegovo djelo. Martin je bio dovoljno star da bude Josephov otac te je ponekad unajmljivao Josepha kao ispomoć na svojoj zemlji. Martin je čuo za zlatne ploče, no nije im pridavao puno pažnje dok ga Josephova majka nije pozvala da dođe u posjet njenom sinu.3
Joseph je bio vani radeći kada je Martin navratio pa se Martin o pločama raspitao kod Emme i drugih članova obitelji. Kada je Joseph došao kući, Martin ga je uhvatio za ruku i zatražio više detalja. Joseph mu je rekao za zlatne ploče i Moronijeve upute da ih prevede i objavi zapise s njih.
»Ako je to đavlovo djelo«, Martin je rekao, »neću imati ništa s time.« No, ako je to bilo Gospodinovo djelo, htio je pomoći Josephu da ga navijesti svijetu.
Joseph je dopustio Martinu da odmjeri ploče u kovčegu. Martin je mogao osjetiti da je nešto teško unutra, no nije bio uvjeren da se radi o setu zlatnih ploča. »Nemoj me kriviti što ti ne vjerujem na riječ«, rekao je Josephu.
Kada je Martin stigao kući nakon ponoći, ušuljao se u svoju spavaću sobu i pomolio, obećavajući Bogu da će dati sve što ima kada bi mogao saznati da Joseph vrši božansko djelo.
Dok se molio, Martin je osjetio kako se tihi, blagi glas obraća njegovoj duši. Znao je da su ploče od Boga – i znao je da treba pomoći Josephu s iznošenjem njihove poruke.4
Pred kraj 1827., Emma je saznala da je trudna pa je pisala svojim roditeljima. Prošlo je gotovo godinu dana od kada su se ona i Joseph vjenčali, a njezin otac i majka i dalje nisu bili sretni. No, Haleovi su pristali dopustiti mladom paru vratiti se u Harmony kako bi Emma mogla roditi u krugu svoje obitelji.
Joseph je bio spreman ići iako će ga to odvojiti od njegovih roditelja i braće i sestara. Ljudi u New Yorku i dalje su pokušavali ukrasti ploče pa mu je preseljenje na novo mjesto moglo pružiti potreban mir i privatnost za vršenje Gospodinovog djela. Nažalost, bio je dužan i nije imao novaca za preseljenje.5
Nadajući se da će srediti svoje financije, Joseph je otišao u grad podmiriti neke od svojih dugova. Dok je bio u trgovini i vršio plaćanje, Martin Harris je dugim koracima došao do njega. »G. Smith, izvolite pedeset dolara«, rekao je. »Dajem vam ih za vršenje Gospodinovog djela.«
Joseph je bio nervozan po pitanju primanja novca te je obećao da će mu ga vratiti, no Martin mu je rekao da se ne brine. Novac je bio dar i pozvao je sve u prostoriji da posvjedoče kako mu ga daje svojevoljno.6
Ubrzo nakon toga, Joseph je otplatio svoje dugove i natovario svoja kola. Tada su on i Emma krenuli za Harmony sa zlatnim pločama skrivenim u bačvi graha.7
Par je stigao u prostranu kuću Haleovih oko tjedan dana kasnije.8 Ubrzo je Emmin otac zahtijevao vidjeti zlatne ploče, no Joseph mu je rekao kako mu može pokazati samo kutiju u kojoj ih je čuvao. Ojađen, Isaac je podignuo kutiju kako bi osjetio njezinu težinu, no ipak je ostao skeptičan. Rekao je Josephu da ju ne može držati u kući osim ako mu ne pokaže što je u njoj.9
S Emminim ocem u blizini, prijevod neće biti lagan, no Joseph je pokušao najbolje što je mogao. Uz Emminu je pomoć precrtao mnoge od čudnih znakova s ploča na papir.10 Tada ih je nekoliko tjedana pokušavao prevesti uz pomoć Urima i Tumima. Postupak je zahtijevao više od samo gledanja u tumače. Morao je biti ponizan i primjenjivati vjeru dok je proučavao znakove.11
Nekoliko mjeseci kasnije, Martin je došao u Harmony. Rekao je kako se osjeća pozvanim od Gospodina otputovati čak do New York Cityja radi savjetovanja sa stručnjacima za drevne jezike. Nadao se da bi oni mogli prevesti ove znakove.12
Joseph je prepisao još nekoliko znakova s ploča, zapisao svoj prijevod i predao papir Martinu. On i Emma tad su gledali kako njihov prijatelj odlazi na istok posavjetovati se s uglednim znanstvenicima.13
Kada je Martin stigao do New York Cityja, otišao je vidjeti Charlesa Anthona, profesora latinskog i grčkog jezika na koledžu Columbia. Profesor Anthon je bio mlađi čovjek – oko petnaest godina mlađi od Martina – i bio je najpoznatiji po objavljivanju popularne enciklopedije o grčkoj i rimskoj kulturi. Također, počeo je sakupljati priče o američkim indijancima.14
Anthon je bio strog znanstvenik koji je zamjerao ometanja, no izrazio je dobrodošlicu Martinu te je proučio znakove i prijevod koji je Joseph dao.15 Iako profesor nije znao egipatski jezik, pročitao je neka istraživanja o jeziku i znao je kako on izgleda. Gledajući znakove, vidio je neke sličnosti s egipatskim jezikom te je rekao Martinu da je prijevod točan.
Martin mu je pokazao još znakova i Anthon ih je pregledao. Rekao je kako sadrže znakove iz mnogih drevnih jezika te je dao Martinu potvrdu potvrđujući njihovu autentičnost. Također, preporučio mu je da znakove pokaže još jednom znanstveniku imenom Samuel Mitchill koji je podučavao na Columbiji.16
»Vrlo je učen u ovim drevnim jezicima«, rekao je Anthon, »i ne sumnjam da će vam on moći pružiti zadovoljavajući odgovor.«17
Martin je stavio potvrdu u svoj džep, no baš kada je odlazio, Anthon ga je pozvao natrag. Htio je znati kako je Joseph pronašao zlatne ploče.
»Anđeo Božji mu ih je objavio«, rekao je Martin. Posvjedočio je da će prijevod ploča promijeniti svijet i spasiti ga od uništenja. A sada kada je imao dokaz o njihovoj autentičnosti, kanio je prodati svoju farmu i donirati novac za objavljivanje prijevoda.
»Da vidim tu potvrdu«, Anthon je rekao.
Martin je posegnuo u svoj džep i predao mu je. Anthon ju je rastrgao na komadiće i rekao da ne postoji takvo što kao posluživanje anđela. Ako je Joseph htio prevesti ploče, mogao ih je donijeti na Columbiju i dati znanstveniku da ih prevede.
Martin je objasnio da je dio ploča zapečaćen te da Josephu nije dopušteno pokazati ih bilo komu.
»Ne mogu čitati zapečaćenu knjigu«, rekao je Anthon. Upozorio je Martina da ga Joseph vjerojatno vara. »Pazite se odmetnika«, rekao je.18
Martin je otišao od profesora Anthona te je posjetio Samuela Mitchilla. On je ljubazno dočekao Martina, saslušao njegovu priču i pregledao znakove i prijevod. Nisu mu imali smisla, no rekao je kako ga podsjećaju na egipatske hijeroglife te da su to zapisi izumrlog naroda.19
Martin je ubrzo nakon toga otišao iz grada i vratio se u Harmony, uvjereniji više nego ikada da je Joseph imao drevne zlatne ploče i moć da ih prevede. Ispričao je Josephu o razgovorima s profesorima te je obrazložio da ako neki od najobrazovanijih ljudi u Americi nisu mogli prevesti knjigu, onda je Joseph to trebao učiniti.
»Ne mogu«, rekao je Joseph, savladan zaduženjem, »jer nisam učen«. No, znao je da je Gospodin pripremio tumače kako bi mogao prevesti ploče.20
Martin se složio. Planirao je vratiti se u Palmyru, srediti svoje poslovanje i vratiti se čim je prije moguće kako bi služio kao Josephov pisar.21
U travnju 1828., Joseph i Emma su živjeli u kući uz rijeku Susquehanna, nedaleko od kuće njezinih roditelja.22 Sada već u poodomakloj trudnoći, Emma je često djelovala kao Josephov pisar nakon što je on počeo prevoditi zapis. Jednoga je dana, dok je prevodio, Joseph odjednom problijedio. »Emma, je li Jeruzalem imao zidine koje su ga okruživale?«, upitao je.
»Da«, rekla je, sjećajući se njihovih opisa iz Biblije.
»O«, rekao je Joseph s olakšanjem, »uplašio sam se da sam obmanut.«23
Emma se čudila kako nedostatak znanja o povijesti i Svetom pismu njezinog supruga nije ometao prevođenje. Joseph je jedva mogao napisati suvislo pismo. Ipak, ona je sat za satom sjedila uz njega dok je on diktirao zapis bez pomoći ikakve knjige ili rukopisa. Znala je da ga je samo Bog mogao nadahnuti prevoditi onako kako je prevodio.24
S vremenom se Martin vratio iz Palmyre i preuzeo zaduženje pisara, pružajući Emmi priliku da se odmori prije dolaska bebe.25 No odmor nije dolazio samo tako. Martinova supruga, Lucy, inzistirala je da dođe s njim u Harmony, a oboje Harrisovih imali su snažne osobnosti.26 Lucy je bila sumnjičava po pitanju Martinove želje da financijski podržava Josepha te je bila ljuta što je otišao u New York City bez nje. Kada joj je rekao da ide u Harmony kako bi pomogao s prijevodom, nametnula mu se na putu, odlučna vidjeti ploče.
Lucy je gubila svoj sluh pa kada nije mogla razumjeti što ljudi govore ponekada je mislila da ju kritiziraju. Također, nije imala puno osjećaja za privatnost. Nakon što joj je Joseph odbio pokazati ploče, počela je pretraživati kuću, prekopavajući kroz obiteljske ormare, ormariće i kovčege. Joseph nije imao puno izbora, nego sakriti ploče u šumu.27
Lucy je ubrzo napustila kuću i pronašla smještaj kod susjeda. Emmini su ormari i ormarići ponovno bili samo njezini, no Lucy je sada govorila susjedima da je Joseph pokušavao dobiti Martinov novac. Nakon tjedana uzrokovanja nevolja, Lucy je otišla kući u Palmyru.
S mirom obnovljenim, Joseph i Martin su brzo prevodili. Joseph se saživio sa svojom božanskom ulogom vidioca i objavitelja. Gledajući u tumače ili drugi kamen vidioca mogao je prevoditi bilo da su ploče bile pred njim ili zamotane u jednu od Emminih lanenih tkanina na stolu.28
Emma je tijekom travnja, svibnja i početkom lipnja slušala ritam Josephovog diktiranja zapisa.29 Govorio je polako, ali jasno, povremeno se zaustavljajući i čekajući da Martin kaže »napisano« nakon što je dostigao Josepha i ono što je on rekao.30 I Emma je naizmjence bila pisar te je bila zapanjena kako je Joseph nakon ometanja i prekida bez ikakvog podsjećanja uvijek nastavljao tamo gdje je stao.31
Ubrzo je došao trenutak djetetovog rođenja. Hrpa stranica rukopisa se povećala, a Martin je postao uvjeren da će njegova supruga, ako joj dopusti pročitati prijevod, uvidjeti njegovu vrijednost i prestati ometati njihov posao.32 Također, nadao se da će Lucy biti zadovoljna time kako je provodio svoje vrijeme i trošio novac u pomaganju objelodanjivanja Božje riječi.
Jednoga je dana Martin zatražio dopuštenje od Josepha da na nekoliko tjedana odnese rukopis u Palmyru.33 Prisjećajući se kako se Lucy Harris ponašala kada je bila u posjeti, Joseph je bio zabrinut zbog ideje. Ipak, htio je udovoljiti Martinu koji mu je vjerovao kada su toliki mnogi sumnjali u njegovu riječ.34
Nesiguran što učiniti, Joseph se molio za vodstvo i Gospodin mu je rekao da ne dopusti Martinu uzeti stranice.35 No, Martin je bio siguran kako će pokazivanje stranica njegovoj supruzi promijeniti stvari pa je preklinjao Josepha da upita ponovno. Joseph je to učinio, no odgovor je bio isti. Međutim, Martin ga je silio da pita i treći puta i ovog im je puta Bog dopustio da učine kako su htjeli.
Joseph je rekao Martinu da može uzeti stranice na dva tjedna ako sklopi savez da će ih držati pod ključem i pokazati samo određenim članovima obitelji. Martin je dao obećanje i vratio se u Palmyru s rukopisom u ruci.36
Nakon što je Martin otišao, Moroni se ukazao Josephu i oduzeo mu tumače.37
Dan nakon Martinovog odlaska, Emma je prošla kroz mučan porod te je rodila dječaka. Dječak je bio slabašan i boležljiv te nije dugo poživio. Emma je zbog patnje bila fizički iscrpljena i emocionalno shrvana i neko se vrijeme činilo kako bi i ona mogla umrijeti. Joseph se stalno brinuo o njoj, nikada ju ne ostavljajući na duže vrijeme.38
Nakon dva tjedna, Emmino se zdravlje počelo popravljati i njezine su se misli okrenule Martinu i rukopisu. »Osjećam se tako nelagodno«, rekla je Josephu, »da se ne mogu odmarati i neću se smiriti dok ne saznam nešto o tome što g. Harris radi s njim.«
Potakla je Josepha da pronađe Martina, no Joseph ju nije htio ostaviti. »Pošalji po moju majku«, rekla je, »i ona će ostati sa mnom dok te nema.«39
Joseph je poštanskom kočijom otišao na sjever. Malo je jeo i spavao tijekom putovanja, bojeći se da je uvrijedio Gospodina ne slušajući kada mu je on rekao da ne dopusti Martinu uzeti rukopis.40
Sunce je izlazilo kada je stigao u kuću svojih roditelja u Manchesteru. Smithovi su pripremali doručak i poslali su poziv Martinu da im se pridruži. Jelo je do osam sati bilo na stolu, no Martin nije došao. Joseph i obitelj postali su nervozni dok su ga čekali.
Naposljetku, nakon što je prošlo više od četiri sata, Martin se pojavio u daljini, sporo kročeći prema kući s pogledom usmjerenim u tlo ispred sebe.41 Zastao je pred vratima ograde, sjeo na ogradu i povukao svoj šešir preko svojih očiju. Zatim je ušao i u tišini sjeo kako bi jeo.
Obitelj je gledala dok je Martin uzimao svoj pribor za jelo kao da je spreman jesti, no tada ga je ispustio. »Izgubio sam svoju dušu!«, zavapio je pritišćući svoje ruke na svoje sljepoočnice. Izgubio sam svoju dušu!’«
Joseph je poskočio. »Martine, jesi li izgubio rukopis?«
»Da«, rekao je. »Nestao je i ne znam kamo.«
»O, moj Bože, moj Bože«, zastenjao je Joseph, stišćući svoje šake. »Sve je izgubljeno!«
Počeo je koračati tamo-amo. Nije znao što učiniti. »Vrati se«, naredio je Martinu. »Traži ponovno.«
»Sve je uzalud«, zavapio je Martin. »Pretražio sam svako mjesto u kući. Čak sam rastrgao krevete i jastuke pa znam da nije tamo.«
»Moram li se vratiti svojoj supruzi s takvom pričom?« Joseph se pobojao da će je novosti ubiti. »I kako da se pojavim pred Gospodinom?«
Njegova ga je majka pokušala utješiti. Rekla je da će mu možda Gospodin oprostiti ako se skršeno pokaje. No, Joseph je sada jecao, bijesan na sebe što nije poslušao Gospodina prvi puta. Jedva je jeo ostatak dana. Prenoćio je i narednog jutra otišao za Harmony.42
Dok ga je Lucy gledala kako odlazi, bila je uznemirena. Činilo se kao da je sve čemu su se nadali kao obitelj – sve što im je donijelo radost tijekom posljednjih nekoliko godina – u trenu nestalo.43