Postajati svjedok o Kristu
Apostoli su krepošću svoje svećeničke službe ovlašteni kao naročiti svjedoci o Kristu u cijelom svijetu. No, apostoli ne smiju stajati i ne stoje sami. Svatko od nas tko je kršten i potvrđen na sebe je uzeo ime Isusa Krista s obvezom da »sta[ne] kao svjedo[k] Božji u svako doba, i u svemu, i na svakome mjestu« (Mosija 18:9). Svatko od nas je sposoban postati njegov svjedok. Uistinu, Gospod se oslanja na »slabe i priproste« da navještaju njegovo evanđelje (vidi NiS 1:19, 23), a njegova je želja da »bi svatko govorio u ime Gospoda Boga, to jest Spasitelja svijeta« (NiS 1:20).
Razmislite o nekim načinima na kojima članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana mogu biti Kristovi svjedoci.
Mi smo Kristovi svjedoci kada primimo sigurno, osobno svjedočanstvo da on živi.
Biti Kristov svjedok u najosnovnijem smislu znači posjedovati sigurno, osobno svjedočanstvo da je on božanski Božji Sin, Spasitelj i Otkupitelj svijeta. Drevni apostoli znali su da je Isus obećani Mesija i govorili su iz osobnog iskustva o njegovom doslovnom uskrsnuću. Ipak, Kristov svjedok ga ne treba vidjeti niti biti u njegovoj prisutnosti. Kad je Petar svjedočio Isusu: »Ti si Krist, Sin Boga živoga«, Gospodin je odgovorio da ta spoznaja nije došla kao posljedica Petrove fizičke blizine ili iskustva s Isusom već zato što ju je njegov Otac na nebu njemu objavio (vidi Matej 16:15-17). Isus je jasno rekao Tomi da osoba može imati isto vjerovanje ili svjedočanstvo koje je Toma zadobio bez da ga dodirne ili vidi: »Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli« (Ivan 20:29).
Naše svjedočanstvo o Kristu tipično počne poput svjedočanstava o drugima, ljudima koje znamo ili o kojima znamo i kojima vjerujemo. Imamo zapisano svjedočanstvo apostola da »njega je, to jest Isusa, Bog uskrisio. Tome smo mi svi svjedoci« (Djela 2:32). Imamo Stari i Novi zavjet njegove predodređenosti, službe i pomirenja. Imamo još jedan zavjet, Mormonovu knjigu čija je središnja svrha »da uvjeri Židova i Poganina da Isus jest Krist, vječni Bog, koji se očituje svim narodima«.1 Imamo svjedočanstvo proroka Josepha Smitha da je vidio i čuo Oca kako pokazuje na Isusa i izjavljuje: »Ovo je Sin moj ljubljeni« (Joseph Smith 2:17), te prorokov kasniji iskaz da »nakon mnogih svjedočanstava koja su o njemu dana, ovo svjedočanstvo, posljednje od svih, dajemo mi o njemu: Da on živi! Jer vidjesmo ga, i to zdesna Bogu. I čusmo glas gdje svjedoci da je on Jedinorođenac Očev« (NiS 76:22-23). Imamo naročite svjedoke našeg vlastitog vremena koji žive među nama i od kojih, našim vlastitim očima i ušima, primamo svjedočanstvo potvrde. Mnogi su nadalje blagoslovljeni što čuju svjedočanstva roditelja, baka i djedova te odanih prijatelja.
Oni koji sklope savez krštenja primaju posebno podarivanje vjere u Isusa Krista te s darom Duha Svetoga dolazi do osvjedočenja da su svjedočanstva koja smo primili o Kristu istinita. Nefi je potvrdio da će se to dogoditi: »I tad ste vi na tom ravnome i uzanome putu što vodi u život vječni. Da, uniđoste kroz vrata, učiniste po zapovijedima Oca i Sina i primiste Duha Svetoga koji svjedoči o Ocu i Sinu da se ispuni obećanje što ga dade, da ćete ga primiti, uđete li tim putem“ (2. Nefi 31:17-18; naglasak dodan).
Duhovan je dar vjerovati riječima drugih te još veći dar koji »se daje od Duha Svetoga da spoznaju da je Isus Krist Sin Božji i da je on bio raspet za grijehe svijeta« (NiS 46:13).
To svjedočanstvo često dolazi u osjećajima – gorući osjećaj, mir, osjećaj sigurnosti, osjećaj prosvjetljenja. Gospod je Oliveru Cowderyju dao svjedočanstvo o Mormonovoj knjizi duhovnim osjećajima koji su potvrdili »da riječi, to jest djelo, što ga ti pišeš, jesu istinite« (NiS 6:17). Gospodin je zatim dodao: »Želiš li ti još svjedočanstava, umom svojim kreni od one noći kad zavapi k meni u srcu svojemu da doznati uzmogneš gledom na istinu o tomu. Zar ja mir ne navijestih umu tvojemu gledom na to? Koje li veće svjedočanstvo imati možeš nego od Boga?« (NiS 6:22-23). Duh koji daje mir jednom umu nije jedini oblik u kojem dolazi svjedočanstvo, no dok je od Boga, nema većega. Poput gošćenja riječima o Kristu u Svetim pismima, možemo »posvjedočiti … da [njegov] glas [čusmo] i riječi [njegove] zna[mo]« (NiS 18:36), možemo svjedočiti iz potvrdnih duhovnih osjećaja od Boga da znamo njegovog Sina i da on živi.
Mi smo svjedoci o Kristu kad živimo tako da odražavamo njegova naučavanja.
Tijekom njegove službe na zapadnoj hemisferi, Spasitelj je dao ovu zapovijed: »Uzdignite, dakle, svjetlo svoje da svijetli svijetu. Gle, ja sam svjetlo koje uzdižite – ono što vidjeste da i ja činim« (3. Nefi 18:24). Ljudi bi u nama trebali vidjeti nešto od Isusa Krista. Način na koji se ponašamo, govorimo, izgledamo, pa i kako razmišljamo odrazit će njega i njegove načine. Alma je to izrazio poput doživljaja snažne promjene u našim srcima te primanja njegove slike u svojem obličju (vidi Alma 5:14). Na isti način, Gospodin je zapovjedio da budemo poput njega (vidi 3. Nefi 27:27). Iako nismo bili prisutni tijekom njegovog službeništva, dok čitamo Sveta pisma, vidimo Isusa i što je govorio i činio. I dok oponašamo taj obrazac, svjedočimo o njemu.
Sjećam se primjera katoličkog svećenika kojeg sam upoznao dok smo radili zajedno na aktivnostima služenja u zajednici u Nashvilleu, Tennessee. Otac Charles Strobel razvio je projekt uvođenja malo po malo beskućnika s ulice u program obuke koji je omogućavao životne vještine i mogućnosti zvanja za njih. Posvetio je neizbrojene sate pomažući tim muškarcima da učine trajne promjene nabolje i postanu ovisni o samima sebi. Bio sam iznenađen kad sam shvatio da je njegovu majku ubio beskućnik nekoliko godina ranije. Kristolika ljubav Oca Strobela pružala se čak i do ljudi među kojima se pronašao onaj koji je nasilno oduzeo dragocjeni život njegove majke.
Središnja poruka apostola i proroka u svim vremenima je potreba za pokajanjem kako bi zadobili oprost grijeha kroz pomirenje Isusa Krista. Naše vlastito pokajanje svjedoči o njemu i o moći njegove milosti da nam oprosti i očisti nas. Ne trebamo doseći savršenstvo kako bi naše svjedočanstvo bilo valjano dok god se trudimo prilagoditi naše živote Spasiteljevom mjerilu. Predsjednik Ezra Taft Benson (1899.-1994.) mudro je savjetovao strpljenje kao i marljivost u ovom procesu:
»Postajati poput Krista je životna potraga i vrlo često uključuje rast i promjenu koja je spora, skoro neprimjetna…
Na svakog Pavla, Enoša i kralja Lamonija postoje stotine i tisuće ljudi koji otkrivaju da je postupak obraćenja istančaniji, puno neprimjetniji. Oni su dan za danom bliži Gospodinu, malo primjećujući da grade bogolik život. Žive tihim životima dobrote, služenja i predanosti. Oni su poput Lamanaca za koje je Gospodin rekao da su ‘kršteni ognjem i Duhom Svetim, a da to i ne znadoše’ (3. Nefi 9:20; kurziv nadodan).«2
Mi smo Kristovi svjedoci kada pomažemo drugima doći k njemu.
Nefi je radosnim izražavanjem prepričao: »I razgovaramo o Kristu, radujemo se Kristu, propovijedamo o Kristu, proričemo o Kristu, i pišemo u skladu s proroštvom našim, da bi saznala djeca naša kojemu se izvoru imaju uteći za otpust grijeha svojih« (2. Nefi 25:26). Možemo biti aktivni pomažući drugima, posebice našoj djeci, doći Kristu.
Nefijev izraz »razgovaramo o Kristu« predlaže da se ne trebamo nećkati razgovarati o svojim osjećajima vezanim za Spasitelja tijekom razgovora u neslužbenom okruženju. Često su to situacije ‘jedan na jedan’ gdje na otvoren i prijateljski način možemo razgovarati tko on je te što je učinio i naučavao, potičući isto druge da ga vole i slijede.
»Radujemo se u Kristu« podrazumijeva da živimo s općenito radosnim pogledom na svijet koji odražava našu vjeru u Krista. Znamo da je za nas »dostatna milost njegova« da budemo otkupljeni od smrti i grijeha te budemo usavršeni u njemu (vidi Moroni 10:32-33). Dok se suočavamo se razočarenjima, pa čak i tragedijama, znamo da nam je zbog njega naša vječna sreća osigurana. Kada naša vjera u Isusa Krista isijava, pokazujemo drugima koji su »umorni i opterećeni« kako pronaći okrjepu u njemu (vidi Matej 11:28-30).
»Proričemo o Kristu« zasigurno se odnosi na cjelodnevno misionarsko djelo i misionarsko djelo članova, no isto uključuje ono što činimo tijekom bogoslužja, satova Nedjeljne škole i sličnih okruženja u kojima je on predmet našeg proučavanja i poduka. Naše sudjelovanje i kao učitelja i kao učenika dio je našeg svjedočenja o njemu, a osobno proučavanje podupire to sudjelovanje koje dalje svjedoči o našem vjerovanju.
»Proričemo o Kristu« znači da izražavamo svoje svjedočanstvo o njemu moću Duha (vidi 1. Korinćanima 12:3). »Proročki je duh, zapravo, svjedočanstvo Isusovo« (Otkrivenje 19:10). Kao oni koji su drevno prorokovali o njegovom prvom dolasku, i mi riječju i djelom potvrđujemo proročanstva o njegovom drugom dolasku. Vršenjem krštenja i drugih svetih uredbi za naše pretke kroz svećeničku ovlast koju je obnovio Ilija u iščekivanju »dan[a] Jahvin[og], dan[a] velik[og] i strašan[og]« (Malahija 3:23-24); vidi i NiS 2; 128:17-18),
»I pišemo u skladu s proroštvom našim« predlaže mudrost vođenja trajnih zapisa o našem svjedočanstvu o Kristu. Razumijemo da svjedočanstva koja iznosimo su »zabilježen[a]… na nebu da ga anđeli gledaju. I oni se raduju nad [n]ama« (NiS 62:3). Naši osobni potomci i drugi moći će gledati i radovati se nad našim svjedočanstvom o Kristu zapisanom ili zabilježenom za njihovu dobrobit čak i prije nego su neki od njih rođeni.
Kada osjećate svjedočanstvo Duha Svetoga o njemu, potvrđeno i ponovno potvrđeno vašem duhu na mnogo različitih načina i u različitim okruženjima, kada svakodnevno nastojite prikazivati svjetlo njegovog primjera u vašem vlastitom životu i kada svjedočite drugima te im pomažete učiti i slijediti ga, vi ste svjedok Isusa Krista. Neka vam Bog dadne želju vašega srca da budete među onima »koji primiše svjedočenje o Isusu« (NiS 76:51) i bijahu vjerni tom svjedočanstvu tijekom cijelog smrtnog života (vidi NiS 137:12).