Pouzdanje dostojnosti
S domjenka mladih 31. prosinca 2006. godine
Želio bih govoriti o tome kako imati posve posebnu vrstu pouzdanja.
Moja poruka vama je poruka nade i ohrabrenja sada i nadalje u vašim životima. Na svijetu ima dosta nevolja, no uvijek ih je bilo u svakom dobu i svakoj eri. Nemojte se opterećivati njima i nemojte da vas obeshrabre. Godine koje dolaze bit će ispunjene predivnim prilikama i velikim blagoslovima. Nastavit ćemo napredovati u znanosti i tehnologiji, medicini i komunikaciji – svim područjima koji toliko obogaćuju naše živote. Živite u najslavnije vrijeme koje svijet poznaje, s više blagoslova za više ljudi diljem svijeta nego u bilo koje drugo vrijeme u povijesti. Upamtite – vaša baka nikada nije niti sanjala o digitalnom tabletu kada je bila vaših godina, a vaš djed još uvijek ne zna kako poslati tekstualnu poruku. Stoga, budite sretni, zdravi i optimistični.
Govorim ovo djelomično i zbog toga što sam nedavno pročitao članak o tome da najučestalija bolest kod mladih ljudi danas nije dijabetes, bolest srca ili rak (ti su problemi obično rezervirani za osobe moje dobi, ne vaše). Ne, bolest tinejdžera i onih u ranim dvadesetima, izvještava članak, jest sumnja u samog sebe, strah od budućnosti, manjak samopouzdanja i općeniti nedostatak pouzdanja u same sebe i svijet oko sebe.
Iako sam prilično stariji od vas, shvaćam vaše brige jer sam većinu svog mladog života bio suočen sa situacijama u kojima nisam imao mnogo samopouzdanja. Sjećam se da sam nastojao imati dobre ocjene, nadajući se da ću dobiti priliku za stipendiju, i pitajući se zašto se čini da su drugi nadareniji u toj kategoriji od mene. Sjećam se godina i godina sportskih natjecanja na kojima sam pokušavao igrati s pouzdanjem potrebnim za uspjeh u sportovima u srednjoj školi i na fakultetu, očajnički želeći pobijediti u velikoj igri ili donijeti kući prestižni naslov prvaka. Osobito se sjećam nedostatka pouzdanja s djevojkama, što je tako česti uzrok tjeskobe kod mladića. Neizmjerno sam zahvalan sestri Holland što mi je dala priliku. Da, mogu se sjetiti svih onih stvari kojih se i vi sjećate – nesigurnosti u svoj izgled, kako ću biti prihvaćen ili kakva me budućnost čeka.
Moja svrha ovdje nije razgovarati o svim tim problemima s kojima se mlada osoba suočava, a koje donose sumnju u sebe samoga i nedostatak pouzdanja, već bih želio govoriti o tome kako imati posve posebnu vrstu pouzdanja – pouzdanja koje, kada je pravedno zasluženo, čini čuda u svim aspektima naših života, posebice u odnosu na naše samopoštovanje i na činjenicu kako gledamo budućnost. Kako bih to naglasio, ispričat ću vam priču.
Vrijednost osobne dostojnosti
Prije mnogo godina, davno prije nego sam pozvan kao vrhovni autoritet, sudjelovao sam na saboru mladih odraslih kao jedan od govornika. Sabor je završio sa sastankom svjedočanstva na kojem je jedan zgodni, mladi misionar povratnik iznio svoje svjedočanstvo. Izgledao je dobro, uredno i samouvjereno – upravo onako kako bi misionar povratnik trebao izgledati.
Kada je počeo govoriti, suze su potekle niz njegovo lice. Rekao je kako je zahvalan što može stajati usred skupine ovako krasnih mladih svetaca posljednjih dana i što se osjeća dobro što vodi život onakav kakvog želi. No taj je osjećaj moguć jedino, rekao je, zbog iskustva koje je imao prije nekoliko godina, iskustvo koje je zauvijek oblikovalo njegov život.
Zatim je ispričao kako se osjećao nakon jednog izlaska nedugo nakon što je zaređen za starješinu u dobi od 18 godina. Nešto se na tom izlasku dogodilo na što nije bio ponosan. Nije želio ulaziti u detalje, niti je trebao činiti to u javnosti. Do dan danas ne znam suštinu tog događaja, no za njega je dovoljno značajan da je pogodio njegov duh i njegovo samopoštovanje.
Dok je neko vrijeme sjedio u autu na prilazu svoje kuće razmišljajući o stvarima i osjećajući istinsku tugu za što god se dogodilo, njegova majka nečlanica dotrčala je panično iz kuće ravno do njegovog auta. Brzo mu je rekla kako je njegov mlađi brat upravo pao kod kuće, udario glavom u nešto oštro i ima nekakav napad ili konvulzije. Otac nečlan odmah je pozvao hitnu pomoć, no trebalo je vremena da pomoć dođe.
»Dođi i učini nešto«, plakala je. »Ne činite li nešto u vašoj Crkvi u ovakvim trenucima? Imaš njihovo svećeništvo. Dođi i učini nešto.«
Njegova majka u to vrijeme nije znala mnogo o Crkvi, no znala je nešto o svećeničkim blagoslovima. Međutim, te noći kada je netko koga je istinski volio trebao njegovu vjeru i snagu, mladić nije mogao odgovoriti. Zbog osjećaja s kojima se trenutno hrvao i kompromisa koji je upravo napravio – što god to bilo – nije mogao doći pred Gospodina i tražiti blagoslov koji je bio potreban.
Istrčao je iz auta niz ulicu u kuću dostojnog starijeg muškarca s kojim se sprijateljio u odjelu otkako se dječak preobratio prije dvije ili tri godine. Objašnjenje je dano i njih su se dvojca vratili u kuću puno prije nego je došla hitna pomoć. Sretni završetak te priče kako je ispričano u tom svjedočanstvu jest da je stariji čovjek odmah dao ugodan, moćni svećenički blagoslov dajući mir i snagu ozlijeđenom djetetu dok nije došla medicinska pomoć. Nakon brzog transfera do bolnice i medicinskih pregleda utvrđeno je da nema trajnog oštećenja. Trenutak straha ove obitelji je prošao.
Zatim je misionar povratnik o kome danas govorim, rekao ovo: »Nitko tko se nije suočio s onim s čime sam se ja suočio nikada neće poznavati sram koji sam osjećao i tugu koju sam nosio jer se nisam osjećao dostojnim koristiti svećeništvo koje sam obnašao. To je sjećanje još bolnije jer se radilo o mom vlastitom mlađem bratu koji me je trebao i mojim roditeljima nečlanovima koji su se tako bojali i imali pravo od mene očekivati više. No, dok stojim pred vama ovdje danas, mogu vam obećati ovo«, rekao je. »Nisam savršen, no od te noći nikada nisam učinio ništa što bi me spriječilo otići Gospodinu s pouzdanjem i tražiti njegovu pomoć kada je potrebna. Osobna je dostojnost bitka na ovom svijetu u kojem živimo«, priznaje, »no to je i bitka u kojoj pobjeđujem. Osjetio sam prst osude jednom u svom životu i nemam namjeru osjetiti ga opet ako mogu učiniti nešto oko toga. I naravno«, zaključio je, »mogu činiti sve u svezi s time.«
Završio je svoje svjedočanstvo i sjeo. Još ga uvijek mogu zamisliti. Još uvijek si mogu predočiti okružje u kojem smo bili. I još se uvijek mogu sjetiti potpune tišine koja je uslijedila nakon njegovih riječi dok su svi u prostoriji dobili priliku posegnuti dublje u svoju dušu, malo snažnije obećavajući da će živjeti prema moćnim riječima Gospodinovim:
»Krepost nek resi misli tvoje neprestance. Tad će pouzdanje tvoje u nazočnost Božju ojačati, a nauk svećeništva kapat će na dušu tvoju poput rose nebeske.
Duh će Sveti biti trajno društvo tvoje, a žezlo tvoje, žezlo pravednosti i istine« (NiS 121:45–46; kurziv dodan).
Imati Duha Božjeg
Dragi moji mladi prijatelji, imajte čudesan život. Mislite najbolje i nadajte se najboljem te imajte vjere u budućnost. Čudesan je život pred vama. Vaš vas Nebeski Otac voli. Ako učinite pogreške, možete se pokajati i mogu vam biti oproštene kao što su i tom mladiću. Imate sve za što treba živjeti, sve što treba planirati i sve u što treba vjerovati. Imati odobrenje svoje savjesti kada ste sami sa svojim sjećanjima omogućava vam osjetiti Duha Božjeg na vrlo osoban način. Želim da osjetite tog Duha, da uvijek osjećate to pouzdanje u nazočnost Gospodnju. Kreposne misli neka održavaju vaša djela čistima danas, sutra i zauvijek.