»Pročišćujuća vatra nevolje«, Lijahona, ožujak/travanj 2022.
Pročišćavajuća vatra nevolje
Molim se da će se svatko od nas približiti našem Nebeskom Ocu i Spasitelju kroz našu osobnu nedaću.
Fotografije: Getty Images
Nedaća u životu ne bi nas trebala iznenaditi. Kada proizađe iz naših vlastitih grijeha i pogrešaka ili iz nečega drugoga, nedaća je činjenica smrtnog života. Neki ljudi smatraju da trebaju biti sačuvani od bilo koje nedaće ako obdržavaju Božje zapovijedi, no upravo smo u »talioniku nevolje« (Izaija 48:10; 1 Nefi 20:10) odabrani. Čak ni Spasitelj nije bio izuzet:
»I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio
te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja« (Hebrejima 5:8–9).
Za svakoga od nas tko je uračunljiv, teškoća je često ključan čimbenik našega posljedičnog »savršenstv[a]«. To je ono što čini život većim od jednostavnog ispita s više ponuđenih odgovora. Boga ne zanima što mi činimo ili ne činimo, već što postajemo. 1 Ako smo voljni, on će nas podučiti da djelujemo kao što on djeluje, a ne da na nas jednostavno djeluju druge sile (vidi 2 Nefi 2:14–16). Moramo naučiti biti pravedni u svim okolnostima ili, kako je predsjednik Brigham Young (1801. – 1877.) rekao, čak i u tami. 2
Vjerujem da nam se izazov prevladavanja i rasta iz nedaća svidio kada nam je Bog predstavio svoj naum otkupljenja u predsmrtničkom svijetu. Trebamo pristupiti tom izazovu sada znajući da će nas naš Nebeski Otac podržati. No ključno je da mu se obratimo. Bez Boga, mračna iskustva patnje i nedaća imaju sklonost očajanju, beznađu ili čak gorčini.
Uz božansku pomoć, utjeha naposljetku mijenja bol, mir mijenja metež, a nada mijenja tugu. Bog će pretvoriti kušnju u blagoslov te, Izaijinim riječima, »da[ti] vijenac mjesto pepela« (Izaija 61:3). Njegovo obećanje nije poštedjeti nas sukoba već da će nas sačuvati i utješiti u našim nevoljama i posvetiti ih za našu korist (vidi 2 Nefi 2:2; 4:19–26; Jakov 3:1).
Iako nam naš Nebeski Otac neće nametati svoju pomoć i blagoslove, on će djelovati kroz milosrđe i milost svojega Ljubljenog Sina i moć Duha Svetoga da nas podrži kada ga tražimo. Možemo pronaći mnoge primjere te podrške oko sebe i u svetopisamskim zapisima.
Primjeri iz Starog zavjeta
U Starom zavjetu vidimo poslušnog Abrahama kako strpljivo čeka mnogo godina da Božje obećanje njemu – zemlje baštine i pravedno potomstvo – bude ispunjeno. Kroz glad, prijetnje njegovu životu, tugu i kušnje, Abraham je stalno vjerovao u Boga i služio mu, a on ga je zauzvrat podržao. Sada slavimo Abrahama kao »o[ca] vjernih«. 3
Abrahamov unuk Jakov pobjegao je od kuće, sam i sa svega nešto odjeće, kako bi izbjegao smrtne prijetnje svog brata Ezava. Sljedećih 20 godina Jakov je služio svom ujaku Labanu. Iako je Laban dao Jakovu sigurno utočište i naposljetku svoje dvije kćeri udao za njega, obmanjujući se ponio prema Jakovu, mijenjajući njegovu plaću i njihov dogovor više puta kad god se činilo da Jakov napreduje (vidi Postanak 31:41).
Kad su se naposljetku razišli, Jakov je u protestu rekao svom puncu: »Da sa mnom nije bio Bog moga oca… otpravio bi me praznih ruku« (Postanak 31:42). Umjesto toga, Bog je bio uz njega, Jakov se vratio kući preobražen iz izbjeglice bez prebijene pare u muža i oca velike obitelji. Imao je dobar broj slugu i obilno je blagoslovljen s bogatstvom tog doba – jatima, stadima i devama (vidi Postanak 32).
Josip, sin Jakovljev, klasičan je primjer nekoga tko je dosljedno prevladavao nedaće vjerujući u Boga kada bi drugi smatrali da ih je napustio. Prvo, vlastita su ga braća prodala u ropstvo. Zatim, kada je dospio na položaj i bio cijenjen u domu svojega egipatskog gospodara Potifara, Josipa je lažno optužila Potifarova žena i bio je zatvoren usprkos tome što je doslovno pobjegao od grijeha. Bez obzira, Josip je nastavio vjerovati u Boga. Bio je uspješan čak i u tamnici, no zaboravili su ga oni kojima je pomogao usprkos njihovim obećanjima. (Vidi Postanak 37; 39–41.) Na kraju, kao što znamo, Josip je nagrađen s visokim položajem i sredstvima da spasi obitelj svoga oca (i cijeli Egipat) u vrijeme velike gladi.
Strpljiva ustrajnost
Ovi i drugi primjeri pokazuju nam da se nedaća obično prevlada s vremenom. Postoji potreba za ustrajnošću i izdržljivošću. Ipak, naš Nebeski Otac pazi na nas i pomaže nam tijekom puta ustrajnosti – On ne čeka do kraja.
Starješina Neal A. Maxwell (1926. – 2004.) iz Zbora dvanaestorice apostola jednom je primijetio: »Samim po sebi, naravno, vremenska prolaznost ne donosi automatski napredak. No ipak, poput rasipnog sina, često trebamo ‘vremenski proces’ kako bismo duhovno došli k sebi. (Luka 15:17.) Dirljivo ponovno sjedinjenje Jakova i Ezava u pustinji, toliko godina nakon njihova bratskog suparništva, klasičan je primjer toga. Velikodušnost može zamijeniti neprijateljstvo Promišljanje može donijeti zapažanje. No osvrtanje i introspektiva zahtijevaju vrijeme. Toliko mnogo duhovnih ishoda zahtijeva spasonosne istine da se pomiješaju s vremenom, oblikujući eliksir iskustva, taj suvereni lijek za toliko mnogo stvari.« 4
Predsjednik M. Russell Ballard, vršitelj dužnosti predsjednika Zbora dvanaestorice apostola, izjavio je:
»Čekati na Gospodina ne podrazumijeva nuđenje svog vremena. Nikada se ne bismo trebali osjećati kao da smo u čekaonici.
Čekanje na Gospodina podrazumijeva djelovanje. Naučio sam tijekom godina da se naša nada u Krista povećava kada služimo drugima…
Osobni rast koji osoba može postići sada dok čeka na Gospodina i njegova obećanja neprocjenjiv je, sveti element njegova nauma za svakoga od nas.« 5
Strpljiva ustrajnost oblik je obraćanja Bogu i uzdanja u njega. U stihovima koji neposredno predstoje njegovom savjetu da pitamo Boga ako nam nedostaje mudrosti, Jakov kaže ovo o strpljenju:
»Smatrajte sve radošću kad upadnete u mnoge nevolje;
znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost!
Samo neka ta postojanost urodi savršenim djelom da budete savršeni i neporočni: bez ikakva nedostatka« (u Dodatku, Prijevod Josepha Smitha, Jakovljeva 1:2; Jakovljeva 1:3–4).
Pročišćeni nevoljama
Fotografija: Rachael Pancic
Kada imamo pomoć našega Nebeskog Oca, naše nedaće i naše nevolje pročistit će nas, a ne poraziti (vidi Nauk i savezi 121:7–8). Izronit ćemo kao sretnija i svetija bića. U objavi tadašnjem predsjedniku Zbora dvanaestorice apostola, Thomasu B. Marshu, Gospodin je rekao sljedeće o svojim apostolima: »I nakon iskušenja njihovih, i mnogih tegoba, gle, ja, Gospod, tragat ću za njima, i ne otvrdnu li oni srca svoja, i ne ukoče li vratove svoje protiv mene, obratit će se, i ja ću ih iscijeliti« (Nauk i savezi 112:13).
Možemo reći da u nedaći spoznamo »jedino pravog Boga, i onoga koga [posla], Isusa Krista« (Ivan 17:3). U nedaći, razgovaramo s njima iz dana u dan. U poniznosti, naučimo tragati za njima »u svakoj misli« (Nauk i savezi 6:36). Oni će nam posluživati u procesu duhovnoga ponovnog rođenja. Vjerujem da nema drugog načina.
Molim se da će se svatko od nas približiti našem Nebeskom Ocu i Spasitelju kroz našu osobnu nedaću. U isto vrijeme, naučimo posluživati drugima u njihovoj nedaći prema Božjem obrascu. Upravo je »trpeći boli i nevolje i iskušenja svih vrsta« Spasitelj došao spoznati »po tijelu kako pomagati narodu svojemu u skladu sa slabostima njihovim« (Alma 7:11–12). A što se tiče nas, »kada, na trenutak, nismo razapeti na određenom križu, trebamo biti uz noge nekoga tko jest – puni empatije i pružajući duhovnu okrepu«. 6