»Misli za imati na umu: Prebivalište i žrtva«, Dođi i slijedi me – za pojedince i obitelji: Stari zavjet 2022. (2021.)
»Misli za imati na umu: Prebivalište i žrtva«, Dođi i slijedi me – za pojedince i obitelji: Stari zavjet 2022. (2021.)
Misli za imati na umu
Šator sastanka i žrtva
Dok čitamo Stari zavjet, ponekad pronalazimo dugačke odlomke o onome što je očito bilo važno Gospodinu, ali možda se ne čini neposredno važno za nas danas. Izlazak 25–30; 35–40; Levitski zakonik 1–9; 16–17 primjeri su toga. U ovim je poglavljima opisano Izraelovo prebivalište u pustinji i životinjske žrtve koje su se tamo vršile.1 Prebivalište je bilo pokretni hram, Gospodinovo mjesto boravišta među njegovim narodom.
Naši su suvremeni hramovi slični Izraelskom prebivalištu, ali zasigurno ne odgovaraju opisu u Izlasku. I mi ne ubijamo životinje u našim hramovima – Spasiteljevo Pomirenje okončalo je životinjsku žrtvu prije više od 2000 godina. Ipak, unatoč ovim razlikama, danas postoji velika vrijednost u čitanju o oblicima štovanja drevnog Izraela, posebice ako ih vidimo onako kako ih je vidio Božji narod u Mormonovoj knjizi – kao način »da ojača vjeru njihovu u Krista« (Alma 25:16; vidi i Jakov 4:5; Jarom 1:11). Kada shvatimo simboliku prebivališta i životinjske žrtve, možemo steći duhovne uvide koji će također osnažiti našu vjeru u Krista.
Ilustracija: Izraelci donose janje u prebivalište, Robert T. Barrett
Prebivalište osnažuje vjeru u Isusa Krista
Kada je Bog zapovjedio Mojsiju da izgradi prebivalište u Izraelovom taboru, izjavio je njegovu svrhu: »da mogu prebivati među njima« (Izlazak 25:8). Unutar prebivališta Božja je nazočnost bila predstavljana kovčegom saveza – drvenom kutijom obloženom zlatom koja je sadržavala pisani zapis o Božjem savezu s njegovim narodom (vidi Izlazak 25:10–22). Kovčeg je bio čuvan u najsvetijoj, nutarnjoj prostoriji, odvojen zastorom od ostatka prebivališta. Ovaj zastor simbolizira našu odvojenost od Božje nazočnosti zbog Pada.
Osim Mojsija, znamo za samo još jednu osobu koje je mogla ući u tu »Svetinj[u] nad svetinjama« (Izlazak 26:34) – veliki svećenik. Poput drugih svećenika, on je prvo trebao biti opran i pomazan (vidi Izlazak 40:12–13) te odjeven u svetu odjeću simboličnu za njegovu službu (vidi Izlazak 28). Jednom godišnje, na dan koji se zvao Dan pomirenja, veliki bi svećenik prinio žrtve u korist naroda prije nego što je sam ušao u prebivalište. Kod zastora bi spalio tamjan (vidi Levitski zakonik 16:12). Miomirisni dim koji se uzdizao u nebo predstavljao je molitve naroda koje se uzdižu Bogu (vidi Psalam 141:2). Tada bi veliki svećenik, noseći krv životinjske žrtve, prošao kroz zastor i pristupio Božjem prijestolju, simboliziranom kovčegom saveza (vidi Levitski zakonik 16:14).
Znajući to što znate o Isusu Kristu i njegovoj ulozi u naumu Nebeskog Oca, možete li vidjeti kako nas prebivalište usmjerava prema Spasitelju? Baš kao što su prebivalište i kovčeg unutar njega predstavljali Božju prisutnost među njegovim narodom, Isus Krist bio je Božja prisutnost među svojim narodom (vidi Ivan 1:14). Poput velikog svećenika, Isus Krist je Posrednik između nas i Boga Oca. On je prošao kroz zastor kako bi izvršio zagovaranje za nas posredstvom krvi svoje vlastite žrtve (vidi Hebrejima 8–10).
Neki vam aspekti Izraelskog prebivališta mogu zvučati poznato, posebice ako ste bili u hramu kako biste primili svoje vlastite uredbe. Poput najsvetijeg mjesta prebivališta, celestijalna prostorija hrama predstavlja Božju nazočnost. Kako bismo ušli, moramo prvo biti oprani i pomazani. Nosimo svetu odjeću. Molimo se za oltarom s kojeg se molitve uzdižu Bogu. I naposljetku prolazimo kroz zastor u Božju nazočnost.
Možda je najvažnija sličnost između suvremenih hramova i drevnog prebivališta ta što oboje, ako se ispravno shvaćaju, osnažuju našu vjeru u Isusa Krista i ispunjavaju nas zahvalnošću prema njegovoj pomirbenoj žrtvi. Bog želi da sva njegova djeca stupe u njegovu nazočnost; on želi »kraljevstvo svećenikâ« i svećenica (Izlazak 19:6). No naši nas grijesi sprečavaju u stjecanju tog blagoslova jer »ništa nečisto ne može prebivati s Bogom« (1 Nefi 10:21). Stoga je Bog Otac poslao Isusa Krista, našeg »velik[og] svećenik[a] budućih dobara« (Hebrejima 9:11). On rastvara zastor za nas i osposobljava sav Božji narod da »pristupa[] s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe« (Hebrejima 4:16).
Danas je svrha hrama veća od samog zadobivanja uzvišenja za nas same. Nakon što primimo vlastite uredbe, možemo stajati na mjestu naših predaka, zastupnički primajući uredbe u njihovu korist. U određenom smislu možemo postati nešto poput drevnoga velikog svećenika – i Znameniti veliki svećenik – otvarajući drugima put do Božje nazočnosti.
Žrtva osnažuje vjeru u Isusa Krista
Načela pomirenja i izmirenja snažno se naučavaju u drevnom postupku životinjske žrtve koji je postojao davno prije Mojsijeva zakona. Zbog obnovljenog evanđelja znamo da su Adam i Eva prinosili žrtvu, razumjeli njezinu simboličnu povezanost sa Spasiteljevom žrtvom te su podučili svoju djecu o tome (vidi Mojsije 5:4–12; vidi i Postanak 4:4).
Simbolika životinjske žrtve možda se činila posebice dirljivom na Dan pomirenja drevnog Izraela (»Yom Kippur« na hebrejskom jeziku). Potreba za ovim godišnjim obredom izražena je u Levitskom zakoniku 16:30: »Jer toga dana nad vama se ima izvršiti obred pomirenja da se očistite od svih svojih grijeha te da pred Jahvom budete čisti.« Time je Božja nazočnost mogla ostati među narodom. Ovo je pomirenje bilo ostvarivano kroz razne obrede. U jednome od njih jarac je bio ubijen kao prinos za grijehe naroda, a veliki svećenik odnio je krv jarca u Svetinju nad svetinjama. Kasnije, veliki svećenik položio je svoje ruke na živoga jarca i priznao grijehe djece Izraelove – simbolički prebacujući te grijehe na jarca. Jarac je tada bio protjeran iz tabora Izraelova.
U ovom je ritualu jarac simbolizirao Isusa Krista kako preuzima mjesto grešnog naroda. Grijehu se ne smije dopustiti da dođe u Božju nazočnost. No radije nego da uništi ili otjera grešnike, Bog je pribavio drugi način – jarac će biti ubijen ili istjeran umjesto njih. »Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje« (Levitski zakonik 16:22).
Simbolika ovih rituala ukazivala je na put koji je Bog pribavio kako bi nas vratio natrag u svoju nazočnost – Isus Krist i njegovo Pomirenje. Spasitelj je »naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo«, čak »bezakonje nas sviju« (Izaija 53:4, 6). Stao je na naše mjesto, dao svoj život kako bi platio kaznu za grijeh, a tada je pokorio smrt kroz svoje Uskrsnuće (vidi Mosija 15:8–9). Žrtva Isusa Krista bila je »velika i posljednja žrtva; da, ne žrtva čovjeka, niti životinje, niti bilo kakve ptice«, već »beskonačna i vječna žrtva« (Alma 34:10). On je bio ispunjenje svega na što su drevne žrtve ukazivale.
Iz tog razloga, nakon što je njegova žrtva bila gotova, rekao je: »Nećete mi prinositi više prolijevanje krvi; da, žrtve vaše… prestat će… Prinosit ćete mi kao žrtvu srce skršeno i duh raskajan« (3 Nefi 9:19–20).
Stoga, kada u Starom zavjetu nađete odlomke o žrtvama i prebivalištu (ili kasnije hramu) – a pronaći ćete ih – sjetite se da je prvenstvena svrha svega toga osnažiti vašu vjeru u Mesiju, Isusa Krista. Neka se vaše srce i vaš um okrenu njemu. Promislite što je on učinio kako bi vas vratio natrag u Božju nazočnost – i što ćete učiniti da biste ga slijedili.