Koji je stav Crkve o tranziciji?

»Oni koji osjećaju kako njihov unutarnji osjećaj spola nije u skladu s njihovim biološkim spolom pri rođenju… često se suočavaju s kompleksnim izazovima. Prema njima – te prema njihovoj obitelji i prijateljima – treba postupati s osjećajnošću, ljubaznošću, suosjećanjem i kristolikom ljubavlju. (…)

Dostojne pojedine osobe koji ne provedu kiruršku, medicinsku ili socijalnu tranziciju od svojega biološkog spola pri rođenju mogu uživati sve povlastice članstva u Crkvi.

Crkveni vođe savjetuju protiv kirurške, medicinske ili socijalne tranzicije od biološkog spola osobe pri rođenju. (Socijalna tranzicija znači namjerno prepoznavanje i predstavljanje sebe kao suprotnog od biološkog spola osobe pri rođenju, a može uključivati promjenu odijevanja, dotjerivanja, imena ili zamjenica.) Vođe navode da će poduzimanje tih radnji rezultirati nekim ograničenjima članstva u Crkvi. Ta ograničenja uključuju primanje ili korištenje svećeništva, primanje ili korištenje hramske preporuke i služenje u nekim crkvenim pozivima. (…)

Članovi koji su poduzeli korake za tranziciju, a zatim se vratili na svoj biološki spol pri rođenju te su dostojni i predani obdržavanju Božjih zapovijedi, mogu uživati sve povlastice članstva u Crkvi.

Okolnosti se uvelike razlikuju od osobe do osobe i mogu se mijenjati tijekom vremena. Članovi koji osjećaju kako njihov unutarnji osjećaj spola nije u skladu s njihovim biološkim spolom pri rođenju ili koji se identificiraju kao transrodne osobe, kao i roditelji ili skrbnici maloljetnika koji se suočavaju s takvim okolnostima, potiču se potražiti savjet od svojeg biskupa. Biskupi se savjetuju s predsjednikom kolčića kako bi pojedinačne okolnosti rješavali s osjetljivošću i kristolikom ljubavlju. Predsjednici kolčića i misija traže savjet predsjedništva područja« (Opći priručnik: Služenje u Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, 38.6.23).