1 Gle, tad se dogodi, kad Isus izgovori te riječi, on pogleda ponovno unaokolo prema mnoštvu i reče im: Gle, vrijeme je moje nadomak.

2 Uviđam da ste slabi, da ne možete razumjeti sve riječi moje koje mi Otac zapovjedi da vam ih kažem ovaj put.

3 Zato pođite kućama svojim, i pomno razmišljajte o onomu što rekoh, i tražite od Oca, u ime moje, tako da možete razumjeti, i pripraviti umove svoje za sutra, a ja ću vam doći ponovno.

4 No sad ja odlazim k Ocu, i također da se pokažem izgubljenim plemenima Izraelovim, jer ona nisu izgubljena za Oca, jer on znade kamo ih je odveo.

5 I dogodi se, nakon što Isus tako reče, on svrnu pogled svoj ponovno unaokolo prema mnoštvu, i vidje da su u suzama, i da gledaju postojano u nj kao da bi ga molili nek ostane još malo s njima.

6 I on im reče: Gle, nutrina je moja ispunjena sućuti prema vama.

7 Imate li koga tko je bolestan među vama? Dovedite ih ovamo. Imate li koga tko je uzet, ili slijep, ili hrom, ili kljast, ili gubav, ili tko je sasušen, ili tko je gluh, ili ga bilo što muči? Dovedite ih ovamo i ja ću ih iscijeliti, jer imam sućuti prema vama; nutrina je moja ispunjena milosrđem.

8 Jer uviđam kako želite da vam pokažem ono što učinih braći vašoj u području Jeruzalema, jer vidim da je vjera vaša dostatna kako bih vas iscijelio.

9 I dogodi se, nakon što on tako reče, cijelo mnoštvo, kao jedno tijelo, pođe sa svojim bolesnima i svojim izmučenima, i svojim uzetima, i sa svojim slijepima, i sa svojim nijemima, i sa svima onima koje je bilo što mučilo; i on iscjeljivaše svakoga od njih kada mu bijahu privedeni.

10 I svi se oni, i oni koji bijahu iscijeljeni i oni koji bijahu zdravi, sagnuše do nogu njegovih i klanjahu mu se; i svi oni koji mogahu prići unatoč mnoštvu cjelivahu noge njegove, toliko da opraše noge njegove suzama svojim.

11 I dogodi se, on zapovjedi da dječica njihova budu dovedena.

12 Tako oni dovedoše dječicu svoju i staviše ih na zemlju uokolo njega, a Isus stajaše u sredini; i mnoštvo se povuče sve dok mu sva ne bijahu dovedena.

13 I dogodi se, nakon što sva bijahu dovedena, a Isus stajaše u sredini, on zapovjedi mnoštvu da klekne na zemlju.

14 I dogodi se, nakon što oni kleknuše na zemlju, Isus zastenje u sebi, i reče: Oče, uznemiren sam zbog opačine naroda doma Izraelova.

15 I nakon što izgovori te riječi, on sam također kleknu na zemlju; i gle, moljaše se Ocu, a ono što moljaše ne može biti zapisano, i mnoštvo posvjedoči koje ga ču.

16 I na ovaj način oni svjedoče: Oko nikad ne vidje, niti uho ču, prije, nešto tako veliko i čudesno kao što mi vidjesmo i čusmo Isusa kako govori Ocu;

17 I nijedan jezik ne može izreći, niti može ijedan čovjek zapisati, niti mogu srca ljudska zamisliti nešto tako veliko i čudesno kao što mi i vidjesmo i čusmo kako Isus govori; i nitko ne može zamisliti radost koja ispuni duše naše u trenutku kad ga čusmo kako se moli za nas Ocu.

18 I dogodi se, nakon što Isus okonča molitvu Ocu, on ustade; no toliko velika bijaše radost mnoštva da oni bijahu svladani.

19 I dogodi se da im Isus progovori i naloži im da ustanu.

20 I oni ustadoše sa zemlje, a on im reče: Blagoslovljeni ste vi zbog vjere vaše. A sad gle, radost je moja potpuna.

21 I nakon što izreče ove riječi, on zaplaka, i mnoštvo posvjedoči o tome, i on uze dječicu njihovu, jedno po jedno, i blagoslovi ih, i pomoli se Ocu za njih.

22 I nakon što učini to on zaplaka ponovno;

23 I progovori mnoštvu, te im reče: Pogledajte dječicu svoju.

24 I dok gledahu kako bi vidjeli, oni svrnuše pogled svoj prema nebu, i vidješe kako se nebesa otvoriše, i vidješe anđele kako silaze s neba kao da to bijaše usred vatre; i oni siđoše i okružiše onu dječicu, i ona bijahu obavijena vatrom; i anđeli im posluživahu.

25 A mnoštvo vidje, i ču, i posvjedoči; i oni znadu da je svjedočanstvo njihovo istinito jer svi oni vidješe i čuše, svaki čovjek za sebe; a bijaše ih brojem oko dvije tisuće i pet stotina duša; a sastojahu se od muškaraca, žena i djece.