1 I dogodi se da se potkraj osamnaeste godine one čete razbojničke bijahu spremile za boj, i one počeše silaziti i nadirati s bregova, i s gora, i iz divljine, i iz uporišta svojih, i iz skrovišta svojih, te počeše uzimati zemlje u posjed, i one koje bijahu u zemlji na jugu i one koje bijahu u zemlji na sjeveru, i počeše uzimati u posjed sve zemlje koje Nefijci bijahu napustili, i gradove koji bijahu ostavljeni pustima.

2 No gle, ne bijaše nikakvih divljih zvijeri niti divljači u onim zemljama koje Nefijci bijahu napustili, i ne bijaše nikakve divljači za razbojnike osim u divljini.

3 I razbojnici ne mogahu opstati doli u divljini radi nestašice hrane; jer Nefijci bijahu ostavili zemlje svoje pustima, i bijahu skupili sitno i krupno blago svoje i sav imetak svoj, te bijahu u jednoj skupini.

4 Zato ne bijaše prilike za razbojnike da pljačkaju i pribavljaju hranu, jedino da uziđu u otvoren boj protiv Nefijaca; a Nefijci bijahu u jednoj skupini, i jer ih bijaše toliko velik broj, oni bijahu sačuvali za sebe zalihe, i konje, i stoku, i stada svake vrste da bi mogli preživjeti u razdoblju od sedam godina, a u tom se vremenu nadahu da će zbrisati razbojnike s lica zemlje; i tako osamnaesta godina prođe.

5 I dogodi se da devetnaeste godine Gidijanhi uvidje kako je potrebno da uziđe u boj protiv Nefijaca, jer ne bijaše načina na koji bi mogli preživjeti doli pljačkajući, i robeći, i počinjajući umorstva.

6 I ne usuđivahu se proširiti po licu zemlje tako da bi mogli uzgajati žito, da Nefijci ne bi nasrnuli na njih i pobili ih; zato Gidijanhi izda zapovijed četama svojim da te godine uziđu u boj protiv Nefijaca.

7 I dogodi se da oni uziđoše u boj; i to bijaše šestoga mjeseca; i gle, velik i strahovit bijaše dan u koji oni uziđoše u boj; i oni bijahu odjeveni po običaju razbojnika; i imahu janjeću kožu oko bokova svojih, i bijahu obojeni krvlju, i glave njihove bijahu ostrižene, i imahu kacige na njima; i velik i strahovit bijaše izgled četa Gidijanhijevih zbog oklopa njihova, i jer bijahu obojeni krvlju.

8 I dogodi se da čete Nefijaca, kad vidješe izgled vojske Gidijanhijeve, popadaše na zemlju i upraviše vapaje svoje ka Gospodu Bogu svojemu, da ih poštedi i izbavi iz ruku neprijatelja njihovih.

9 I dogodi se, kad čete Gidijanhijeve vidješe to, one počeše vikati jakim glasom zbog radosti svoje, jer smatrahu da Nefijci bijahu popadali u strahu zbog strave koju uzrokovaše čete njihove.

10 No, u tomu se oni razočaraše, jer se Nefijci ne bojahu njih; već se bojahu Boga svojega te mu se prošnjom obraćahu za zaštitu; zato, kada čete Gidijanhijeve nasrnuše na njih, oni bijahu spremni dočekati ih; da, u snazi se Gospodnjoj oni suočiše s njima.

11 I bitka otpoče toga šestog mjeseca; i velika i strahovita bijaše ta bitka, da, velik i strahovit bijaše taj pokolj, toliko da se nikada nije pamtio tako velik pokolj među cijelim narodom Lehijevim otkako on napusti Jeruzalem.

12 I unatoč prijetnjama i prisegama koje Gidijanhi bijaše izrekao, gle, Nefijci ih poraziše, toliko da oni uzmakoše pred njima.

13 I dogodi se, Gidgidoni zapovjedi da se čete njegove dadu u potjeru za njima sve do granica divljine, te da ne poštede nikoga tko padne u ruke njihove usput; i tako ih oni proganjahu i ubijahu do granica divljine, sve dok ne ispuniše zapovijed Gidgidonijevu.

14 I dogodi se da oni proganjahu Gidijanhija, koji je stajao i borio se s odvažnošću, dok je bježao; a pošto bijaše umoran zbog dugotrajne borbe svoje, sustigoše ga i ubiše. I takav bijaše kraj Gidijanhija razbojnika.

15 I dogodi se da se čete nefijske vratiše ponovno na sigurno mjesto svoje. I dogodi se da ta devetnaesta godina prođe, a razbojnici ne dođoše ponovno u boj; a ne dođoše ponovno ni dvadesete godine.

16 I dvadeset i prve godine oni ne uziđoše u boj, već uziđoše sa svih strana kako bi otpočeli opsadu oko naroda Nefijeva; jer smatrahu da će ih, odsijeku li narod Nefijev od zemalja njihovih, i opkole ih sa svake strane, i odsijeku ih od svih izvanjskih povlastica njihovih, moći primorati da se predaju prema željama njihovim.

17 Evo, oni postaviše sebi drugoga vođu, čije ime bijaše Zemnariha; dakle, Zemnariha bijaše onaj koji naredi da se ta opsada dogodi.

18 No gle, to bijaše prednost za Nefijce; jer bijaše nemoguće razbojnicima držati opsadu dovoljno dugo da bi imala ikakva učinka na Nefijce, uslijed mnogo zaliha njihovih koje oni bijahu pohranili,

19 I zbog oskudnosti zaliha među razbojnicima; jer gle, oni nemahu ništa doli mesa za opstanak svoj, a to meso pribavljahu u divljini;

20 I dogodi se da divljač postade rijetka u divljini, toliko da razbojnici samo što ne izginuše od gladi.

21 A Nefijci su neprestance kročili naprijed obdan i obnoć, i obarali se na čete njihove, i posijecali ih na tisuće i na desetke tisuća.

22 I tako nastade želja kod ljudi Zemnarihinih da odustanu od zamisli svoje, zbog velika uništenja koje je dolazilo na njih obnoć i obdan.

23 I dogodi se da Zemnariha izda zapovijed ljudima svojim da se povuku iz opsade i pokroče u najudaljenije dijelove zemlje na sjeveru.

24 I evo Gidgidoni, jer bijaše svjestan zamisli njihove, i znajući za slabost njihovu uslijed nestašice hrane, i za velik pokolj što bijaše učinjen među njima, zato on posla čete svoje noću, te presiječe put uzmaka njihova, i postavi čete svoje na putu uzmaka njihova.

25 I to oni učiniše noću, i izvedoše pokret svoj ispred razbojnika, tako da ih sutradan, kad razbojnici započeše pokret svoj, dočekaše čete nefijske i s čela njihova i sa začelja njihova.

26 A razbojnici što bijahu na jugu bijahu također odsječeni na svojim mjestima uzmaka. I sve to bijaše učinjeno po zapovijedi Gidgidonijevoj.

27 I bijaše ih mnogo tisuća koji se predadoše kao zarobljenici Nefijcima, a ostatak njih bijaše pobijen.

28 A vođa njihov, Zemnariha, bijaše uhvaćen i obješen na stablo, da, i to na vrh njegov sve dok ne bijaše mrtav. I nakon što ga objesiše sve dok ne bijaše mrtav, oni oboriše stablo na zemlju i povikaše jakim glasom, govoreći:

29 Neka Gospod očuva narod svoj u pravednosti i u svetosti srca, kako bi oni mogli učiniti da bude oboren na zemlju svatko tko ih bude nastojao ubijati poradi moći i tajnih zavjera, isto kao što ovaj čovjek bijaše oboren na zemlju.

30 I oni se radovahu i vikahu ponovno jednim glasom, govoreći: Neka Bog Abrahamov, i Bog Izakov, i Bog Jakovljev štiti ovaj narod u pravednosti, sve dok oni budu prizivali ime Boga svojega radi zaštite.

31 I dogodi se da oni udariše, svi kao jedan, pjevati i hvaliti Boga svojega za ono veliko što on učini za njih, očuvavši ih da ne padnu u ruke neprijatelja svojih.

32 Da, oni vikahu: Hosana Svevišnjem Bogu. I oni vikahu: Blagoslovljeno budi ime Gospoda Boga Svemogućega, Svevišnjeg Boga.

33 I srca njihova bijahu preplavljena radošću, tako da izbiše mnoge suze zbog velike dobrote Božje u tome što ih izbavi iz ruku neprijatelja njihovih; i oni znadoše da zbog pokajanja svojega i poniznosti svoje bijahu izbavljeni od vječnoga uništenja.