1 I dogodi se da Amalečane, i Amulonce, i Lamance koji bijahu u zemlji Amulon, i također u zemlji Helam, i koji bijahu u zemlji Jeruzalem, i ukratko, u cijeloj zemlji unaokolo, koji se ne bijahu obratili i ne bijahu preuzeli na sebe ime Anti-Nefi-Lehi, podjariše Amalečani i Amulonci na srdžbu protiv braće njihove.

2 I mržnja njihova postade veoma žestoka protiv njih, i to toliko da se oni počeše buniti protiv kralja svojega, toliko da ne htjedoše da on bude kralj njihov; zato oni podigoše oružje protiv naroda Anti-Nefi-Lehijaca.

3 Evo, kralj podijeli kraljevstvo sinu svojemu, i dade mu ime Anti-Nefi-Lehi.

4 I kralj umrije te iste godine kad Lamanci počeše obavljati pripreme za rat protiv naroda Božjega.

5 Evo, kad Amon i braća njegova, i svi oni što bijahu uzišli s njime, vidješe pripreme lamanske za uništenje braće njihove, oni otiđoše u zemlju Midijan, i ondje se Amon susrete sa svom braćom svojom; i odatle oni dođoše u zemlju Jišmaelovu, da bi održali vijeće s Lamonijem i također s bratom njegovim Anti-Nefi-Lehijem, što trebaju činiti kako bi se obranili protiv Lamanaca.

6 Evo, ne bijaše ni jedne duše među cijelim narodom što se obrati ka Gospodu, koja bi htjela podignuti oružje protiv braće svoje; ne, oni ne htjedoše čak ni obaviti pripreme za rat; da, a i kralj im njihov zapovjedi da ne čine to.

7 Evo, ovo su riječi koje on izreče narodu o tome: Zahvaljujem Bogu svojemu, ljubljeni narode moj, što nam naš veliki Bog u dobroti posla ovu braću našu, Nefijce, da nam propovijedaju i da nas uvjere o predajama opakih otaca naših.

8 I gle, zahvaljujem velikom Bogu svojemu što nam dade dio Duha svojega kako bi smekšao srca naša, tako da započesmo vezu s ovom braćom, Nefijcima.

9 I gle, također zahvaljujem Bogu svojemu što, započevši tu vezu, bijasmo uvjereni o grijesima svojim i o mnogim umorstvima koja počinismo.

10 I također zahvaljujem Bogu svojemu, da, velikomu Bogu svojemu, što nam udijeli da se možemo pokajati za to, a i što nam oprosti one naše mnoge grijehe i umorstva što ih počinismo, i skinu krivnju sa srdaca naših kroz zasluge Sina svojega.

11 A sad gle, braćo moja, pošto ovo bijaše sve što mogasmo učiniti (zato što bijasmo najizgubljeniji od cijelog ljudskog roda) da se pokajemo za sve grijehe svoje i mnoga umorstva koja počinismo, i postignemo od Boga da ih skine sa srdaca naših, jer to bijaše sve što mogasmo učiniti da se pokajemo dostatno pred Bogom, tako da bi on skinuo mrlju našu —

12 Evo, najljubljenija braćo moja, pošto Bog skinu mrlje naše, a mačevi naši postadoše blistavi, onda ne kaljajmo više mačeve svoje krvlju braće naše.

13 Gle kažem vam, ne, sačuvajmo mačeve naše da ne budu okaljani krvlju braće naše; jer možda, okaljamo li mačeve naše ponovno, oni više neće moći biti oprani da blistaju kroz krv Sina velikoga Boga našega, koja će biti prolivena radi pomirenja za grijehe naše.

14 A veliki nam je Bog iskazao milosrđe, i otkrio nam to da ne bismo propali; da, i on nam to otkri prethodno, zato što ljubi duše naše, a ljubi i djecu našu; zato, u milosrđu svojemu on nas pohodi po anđelima svojim, kako bi naum spasenja mogao biti otkriven nama jednako kao i budućim naraštajima.

15 O, kako li je milosrdan Bog naš! A sad gle, pošto to bijaše sve što mogasmo učiniti kako bismo postigli da mrlje naše budu skinute s nas, a mačevi su naši učinjeni blistavima, sakrijmo ih potpuno, da bi se mogli sačuvati blistavima, kao svjedočanstvo Bogu našemu u posljednji dan, to jest u dan kad ćemo biti privedeni da stanemo pred njega kako bi nam se sudilo, da nismo okaljali mačeve naše u krvi braće naše otkako nam on udijeli riječ svoju i učini nas čistima time.

16 I evo, braćo moja, iako nas braća naša nastoje uništiti, gle, sakrit ćemo potpuno mačeve naše, da, štoviše, zakopat ćemo ih duboko u zemlju, kako bi mogli biti sačuvani blistavima, kao svjedočanstvo da se nikad ne poslužismo njima, u posljednji dan; i unište li nas braća naša, gle, poći ćemo k Bogu svojemu i bit ćemo spašeni.

17 I tad se dogodi, nakon što kralj okonča ove besjede, a sav narod bijaše skupljen zajedno, oni uzeše mačeve svoje i sve oružje što bijaše korišteno za prolijevanje ljudske krvi, i zakopaše ga potpuno duboko u zemlju.

18 I to učiniše, jer to bijaše u očima njihovim svjedočanstvo Bogu, a i ljudima, da nikada više neće koristiti oružje za prolijevanje ljudske krvi; i to učiniše, dajući jamstvo i sklapajući savez s Bogom da će se radije negoli prolijevati krv braće svoje odreći života svojih; i da će radije negoli uzeti bratu svojemu dati njemu; i da će radije negoli provoditi dane svoje u dokonosti raditi obilno rukama svojim.

19 I tako vidimo, nakon što ti Lamanci bijahu privedeni da povjeruju i spoznaju istinu, oni bijahu čvrsti, i podnijeli bi čak i smrt radije nego da počine grijeh; i tako vidimo da oni zakopaše svoje oružje mira, to jest zakopaše svoje oružje ratno poradi mira.

20 I dogodi se da braća njihova Lamanci obaviše pripreme za rat, i uziđoše u zemlju Nefijevu s namjerom da ubiju kralja, i postave drugoga na mjesto njegovo, i također da istrijebe narod Anti-Nefi-Lehijaca iz zemlje.

21 Evo, kad narod vidje da oni navaljuju na njih, oni im iziđoše ususret i legoše ničice pred njima na zemlju, i počeše prizivati ime Gospodnje; i tako oni bijahu u tomu stavu kad se Lamanci počeše obarati na njih, i počeše ih ubijati mačem.

22 I tako, ne naišavši ni na kakav otpor, oni pobiše tisuću i petero od njih; i znademo da su oni blagoslovljeni, jer otiđoše prebivati s Bogom svojim.

23 Evo, kad Lamanci vidješe da braća njihova ne bježe od mača, niti da se sklanjaju desno ili lijevo, već da lijegaju i pogibaju, te da hvale Boga čak i u samom činu pogibije od mača —

24 Evo, kad Lamanci vidješe to, suzdržaše se od toga da ih pobiju; i bijaše ih mnogo čija se srca bijahu ispunila u njima zbog onih od braće njihove koji bijahu pali od mača, jer se oni pokajaše za to što bijahu učinili.

25 I dogodi se da oni pobacaše svoje oružje ratno, i ne htjedoše ga uzeti ponovno, jer ih zapeče zbog umorstava koja bijahu počinili; i oni se spustiše poput braće svoje, uzdajući se u milosrđa onih čije ruke bijahu podignute da ih pobiju.

26 I dogodi se da se narodu Božjemu priključi taj dan veći broj od onih što bijahu pobijeni; a oni što bijahu pobijeni bijahu pravedni ljudi, zato nemamo razloga sumnjati da su spašeni.

27 I ne bijaše opakog čovjeka koji bijaše ubijen među njima; no, bijaše ih više od tisuće privedeno k spoznaji istine; tako vidimo da Gospod djeluje na mnogo načina za spasenje naroda svojega.

28 Evo, najveći broj onih od Lamanaca koji pobiše tolike mnoge od braće svoje bijahu Amalečani i Amulonci, od kojih najveći broj bijaše od reda Nehoraca.

29 Evo, među onima što se priključiše narodu Gospodnjemu ne bijaše nikoga koji bijahu Amalečani ili Amulonci, ili koji bijahu od reda Nehorova, već oni bijahu pravi potomci Lamana i Lemuela.

30 I tako možemo jasno razlučiti kako narod, nakon što bijaše jednom prosvijetljen Duhom Božjim, i imaše veliku spoznaju o onomu što se odnosi na pravednost, i onda otpadne u grijeh i prijestup, on postaje još okorjeliji, i tako stanje njegovo postaje gore nego da nikad nije znao za to.