1 I sad, ovo su riječi Amonove braći njegovoj, koje glase ovako: Braćo moja rođena i ostala braćo moja, gle kažem vam, kako li veliki razlog imamo radovati se; jer mogasmo li i pomisliti kad krenusmo iz zemlje zarahemalske da će nam Bog udijeliti tako velike blagoslove?

2 I sad, pitam, koje velike blagoslove on udijeli nama? Možete li reći?

3 Gle, odgovaram umjesto vas; jer braća naša, Lamanci, bijahu u tami, da, i to u najtamnijem bezdanu, no gle, koliki su mnogi od njih privedeni da vide čudesno svjetlo Božje! I ovo je blagoslov koji nam bijaše udijeljen, da bijasmo učinjeni oruđem u rukama Božjim za ostvarivanje ovoga velikog djela.

4 Gle, tisuće od njih se raduju, i bijahu privedeni u stado Božje.

5 Gle, njiva bijaše dozrela, i blagoslovljeni ste vi, jer zamahivali ste srpom i želi ste moću svojom; da, cijeli se dan trudiste, i gle broja snopova vaših! I oni će biti sabrani u žitnice, te neće biti rastepeni.

6 Da, neće biti izudarani olujom u posljednji dan; da, niti će biti rasijani vihorima; nego će, kad dođe oluja, biti sabrani na mjesto svoje, tako da oluja neće moći prodrijeti do njih; da, niti će biti tjerani žestokim vjetrovima kamo god ih neprijatelj bude želio odnijeti.

7 No gle, oni su u rukama Gospodara žetve, i njegovi su; i on će ih uzdignuti u posljednji dan.

8 Blagoslovljeno budi ime Boga našega; zapjevajmo u njegovu čast, da, dajmo zahvale svetomu imenu njegovu, jer on postupa pravedno zauvijek.

9 Jer da ne uziđosmo iz zemlje zarahemalske, ova naša draga ljubljena braća, koja nas tako nježno zavolješe, još bi uvijek bila razdirana mržnjom prema nama, da, i također bi bili tuđinci Bogu.

10 I dogodi se, kad Amon izgovori te riječi, brat ga njegov Aron prekori, govoreći: Amone, bojim se da te radost tvoja zanosi u hvastanje.

11 No, Amon mu reče: Ne hvastam se snagom svojom, ni mudrošću svojom; već gle, radost je moja potpuna, da, srce je moje prepuno radosti, i radovat ću se u Bogu svojemu.

12 Da, znadem da sam ništa; gledom na snagu svoju slab sam; zato se neću hvastati sobom, već ću se hvastati Bogom svojim, jer u snazi njegovoj mogu učiniti sve; da, gle, mnoga moćna čudesa učinismo u ovoj zemlji, zbog kojih ćemo hvaliti ime njegovo zauvijek.

13 Gle, koliko tisuća braće naše on oslobodi boli pakla; i privedeni su da opjevaju otkupljujuću ljubav, i to zbog moći riječi njegove koja je u nama; zato, nemamo li veliki razlog da se radujemo?

14 Da, imamo razlog da ga hvalimo zauvijek, jer on je Svevišnji Bog, i on odriješi braću našu iz veriga pakla.

15 Da, oni bijahu obavijeni vječnom tamom i uništenjem; no gle, on ih privede u vječno svjetlo svoje, da, u vječno spasenje; i obavijeni su nenadmašivim obiljem ljubavi njegove; da, a mi bijasmo oruđe u rukama njegovim za izvođenje toga velikog i čudesnog djela.

16 Zato slavimo, da, slavit ćemo u Gospodu; da, radovat ćemo se, jer je radost naša potpuna; da, hvalit ćemo Boga našega zauvijek. Gle, tko može previše slaviti u Gospodu? Da, tko može reći previše o velikoj moći njegovoj, i o milosrđu njegovu, i o dugotrpnosti njegovoj prema djeci ljudskoj? Gle, kažem vam, ne mogu izreći ni najmanji dio onoga što osjećam.

17 Tko je mogao pomisliti da će Bog naš biti tako milosrdan te nas istrgnuti iz strašnoga, grešnoga i onečišćenog stanja našega?

18 Gle, iđasmo, i to u gnjevu, s moćnim prijetnjama da uništimo crkvu njegovu.

19 O dakle, zašto nas ne izruči strahovitu uništenju, da, zašto ne dopusti da se mač pravde njegove obori na nas, i osudi nas na vječni očaj?

20 O, duša moja gotovo bježi na tu pomisao. Gle, on ne izvrši pravdu svoju nad nama, već nas u velikom milosrđu svojemu prenese preko toga vječnog bezdana smrti i bijede, na spasenje duša naših.

21 A sad gle, braćo moja, koji naravan čovjek postoji koji znade sve to? Kažem vam, nema nikoga tko znade sve to, osim ako nije raskajan.

22 Da, onaj koji se pokaje i oživotvori vjeru, i rađa dobrim djelima, i moli se trajno bez prestanka — takvomu se daje da spozna otajstva Božja; da, takvomu će se dati da objavljuje ono što nikad ne bijaše objavljeno; da, i bit će dano takvomu da privede tisuće duša k pokajanju, baš kao što bijaše dano nama da privedemo ovu braću svoju k pokajanju.

23 Evo, sjećate li se, braćo moja, kako rekosmo braći našoj u zemlji zarahemalskoj da idemo gore u zemlju Nefijevu propovijedati braći svojoj Lamancima, a oni nas ismijaše?

24 Naime, oni nam rekoše: Držite li da možete privesti Lamance k spoznaji istine? Držite li da možete uvjeriti Lamance o neispravnosti predaja otaca njihovih, kad su tako tvrdovrat narod, čija srca uživaju u prolijevanju krvi, čiji su dani provedeni u najgrubljem bezakonju, čiji putovi bijahu putovi prijestupnika od početka? Evo, braćo moja, sjećate se kako to bijaše govor njihov.

25 I povrh toga rekoše: Podignimo oružje protiv njih, da istrijebimo njih i bezakonje njihovo sa zemlje, da nas oni ne bi nadvladali i uništili.

26 No gle, ljubljena braćo moja, ne dođosmo u divljinu s nakanom da uništimo braću našu, već s nakanom da bismo možda spasili nekoliko duša njihovih.

27 Evo, kad srca naša bijahu potištena, i upravo se htjedosmo vratiti, gle, Gospod nas utješi i reče: Pođite među braću svoju, Lamance, i podnašajte sa strpljivošću nevolje svoje, a ja ću vam dati uspjeha.

28 I evo gle, mi dođosmo i kretasmo se među njima; i bijasmo strpljivi u patnjama našim, i pretrpjesmo svaku oskudicu; da, putovasmo od kuće do kuće, uzdajući se u milosrđa svijeta — ne samo u milosrđa svijeta, već i u milosrđa Božja.

29 I ulazili smo u kuće njihove i podučavali smo ih, i podučavali smo ih na ulicama njihovim; da, i podučavali smo ih na bregovima njihovim; i također smo ulazili u hramove njihove i u sinagoge njihove, i podučavali smo ih; i bijasmo istjerivani, i ismijavani, i popljuvani, i udarani po obrazima svojim; i bijasmo kamenovani, i hvatani i vezani čvrstim konopcima, i bacani u tamnicu; i kroz moć i mudrost Božju bijasmo izbavljeni ponovno.

30 I pretrpjeli smo svakovrsne nevolje, i sve to da bismo možda mogli biti sredstvo spasenja koje duše; i držali smo da će radost naša biti potpuna, budemo li možda bili sredstvo spasenja nekih.

31 Sad gle, možemo pogledati i vidjeti plodove trudova svojih; i ima li ih malo? Kažem vam, ne, ima ih mnogo; da, možemo se osvjedočiti o iskrenosti njihovoj, zbog ljubavi njihove prema braći njihovoj i također prema nama.

32 Jer gle, oni bi radije žrtvovali živote svoje negoli da oduzmu život čak i neprijatelju svojemu; i oni zakopaše svoje oružje ratno duboko u zemlju, zbog ljubavi svoje prema braći svojoj.

33 I sad gle, kažem vam, bijaše li tako velike ljubavi u cijeloj zemlji? Gle, kažem vam, ne, ne bijaše, čak ni među Nefijcima.

34 Jer gle, oni bi podigli oružje protiv braće svoje; ne bi dopustili da budu pobijeni. No gle, koliki od ovih položiše živote svoje; a znademo da otiđoše k Bogu svojemu, zbog ljubavi svoje i mržnje svoje prema grijehu.

35 Evo, nemamo li razloga radovati se? Da, kažem vam, nikad ne bijaše ljudi koji imahu tako veliki razlog radovati se kao mi, otkako svijet postade; da, i radost se moja zanosi, sve do hvastanja u Bogu mojemu; jer on ima svu moć, svu mudrost i sve razumijevanje; on shvaća sve, i milosrdno je Biće, sve do spasenja, za one koji se pokaju i povjeruju u ime njegovo.

36 Evo, ako je ovo hvastanje, onda ću se tako hvastati; jer ovo je život moj i svjetlo moje, radost moja i spasenje moje, i otkupljenje moje od vječnoga »jao«. Da, blagoslovljeno je ime Boga mojega koji se spominje ovoga naroda, koji je ogranak stabla Izraelova, i koji se izgubi od tijela svojega u nepoznatoj zemlji; da, kažem, blagoslovljeno budi ime Boga mojega, koji se spominje nas, lutalica u nepoznatoj zemlji.

37 Evo, braćo moja, vidimo da se Bog spominje svakog naroda, u kojoj god zemlji on bio; da, on prebrojava narod svoj, i njegova milosrdna nutrina nad svom je zemljom. Evo, ovo je radost moja, i velika zahvalnica moja; da, i davat ću zahvale Bogu svojemu zauvijek. Amen.