1 A sad, sine moj, uviđam da ima nešto više što uznemiruje um tvoj, što ne možeš razumjeti — a to se odnosi na pravdu Božju u kažnjavanju grešnika; jer ti pokušavaš pretpostaviti da je nepravda da grešnik bude izručen stanju bijede.

2 Evo gle, sine moj, ja ću ti to objasniti. Jer gle, nakon što Gospod Bog istjera praroditelje naše iz Edenskog vrta da obrađuju zemlju iz koje bijahu uzeti — da, on izvuče čovjeka, i postavi na istočnom kraju Edenskog vrta kerubine i plameni mač koji se okretaše u svakom smjeru, da čuvaju stablo života —

3 Evo, vidimo kako čovjek postade poput Boga, poznavajući dobro i zlo; i da ne bi pružio ruku svoju, i uzeo također sa stabla života, pa jeo i živio zauvijek, Gospod Bog postavi kerubine i plameni mač, da on ne bi blagovao od ploda —

4 I tako vidimo da bijaše vrijeme udijeljeno čovjeku da se pokaje, da, vrijeme kušnje, vrijeme da se pokaje i služi Bogu.

5 Jer gle, da je Adam ispružio ruku odmah, i blagovao sa stabla života, živio bi zauvijek, prema riječi Božjoj, ne imajući vrijeme za pokajanje; da, i također bi riječ Božja bila beskorisna, a veliki naum spasenja bio bi osujećen.

6 No gle, bijaše određeno čovjeku da umre — zato, kao što oni bijahu uklonjeni od stabla života, bit će uklonjeni s lica zemaljskoga — i čovjek postade izgubljen zauvijek, da, oni postadoše pali čovjek.

7 I sad, po tome vidiš kako praroditelji naši bijahu isključeni i vremenito i duhovno iz nazočnosti Gospodnje; i tako vidimo da oni postadoše podložni slijediti vlastitu volju svoju.

8 Evo gle, ne bijaše prikladno da čovjek bude spašen od te vremenite smrti, jer to bi uništilo veliki naum sreće.

9 Zato, pošto duša ne mogaše nikad umrijeti, a pad dovede na cijeli ljudski rod duhovnu smrt, kao i vremenitu, to jest, oni bijahu isključeni iz nazočnosti Gospodnje, bijaše prikladno da ljudski rod bude spašen od te duhovne smrti.

10 Dakle, pošto oni postadoše tjelesni, sjetilni i đavolski po naravi, ovo stanje kušnje postade stanje za njih da se priprave; to postade stanje priprave.

11 A sad sjeti se, sine moj, da ne bijaše nauma otkupljenja (ostavljajući ga po strani), čim bi oni umrli, duše bi njihove bile bijedne, jer bi bile isključene iz nazočnosti Gospodnje.

12 I evo, ne bijaše nikakva sredstva da se ljudi spase iz toga paloga stanja, što ga čovjek navuče na sebe zbog vlastite neposlušnosti svoje;

13 Zato, u skladu s pravdom, naum otkupljenja ne bi se mogao ostvariti, osim uz uvjete pokajanja ljudi u ovom stanju kušnje, da, ovom stanju priprave; jer da nije tih uvjeta, milosrđe ne bi moglo imati učinka, a da ne uništi djelo pravde. Evo, djelo pravde ne mogaše biti uništeno; ako bi bilo tako, Bog bi prestao biti Bogom.

14 I tako vidimo da sav ljudski rod bijaše pao, i oni bijahu u rukama pravde; da, pravde Božje, koja ih izruči da zauvijek budu isključeni iz nazočnosti njegove.

15 I evo, naum milosrđa ne bi se mogao ostvariti, osim ako pomirenje ne bude izvedeno; zato sâm Bog pomiruje za grijehe svijeta, da se ostvari naum milosrđa, da se udovolji zahtjevima pravde, da bi Bog mogao biti savršen, pravičan Bog, a i milosrdan Bog.

16 Evo, pokajanje ne mogaše doći ljudima osim ako ne bijaše kazne, koja također bijaše vječna kao što će život duše biti, pripojena nasuprot naumu sreće, koji također bijaše vječan kao i život duše.

17 Evo, kako bi se čovjek mogao pokajati, ako ne bi sagriješio? Kako bi mogao sagriješiti, kad ne bi bilo zakona? Kako bi moglo biti zakona, osim ako ne bi bilo kazne?

18 Evo, bijaše kazna pripojena, i pravičan zakon dan, koji donese grižnju savjesti čovjeku.

19 Evo, da zakon ne bijaše dan — počini li čovjek umorstvo, treba umrijeti — zar bi se on plašio da će umrijeti, počini li umorstvo?

20 I također, da zakon ne bijaše dan protiv grijeha ljudi se ne bi plašili griješiti.

21 I ako ne bi bio zakon dan, ako bi ljudi sagriješili, što bi pravda mogla učiniti, pa i milosrđe, jer oni ne bi imali pravo na stvorenje?

22 No, zakon jest dan, i kazna pripojena, i pokajanje udijeljeno; a na to pokajanje milosrđe polaže pravo; u protivnom, pravda polaže pravo na stvorenje i provodi zakon, a zakon zadaje kaznu; ako ne bi bilo tako, djela pravde bila bi uništena, i Bog bi prestao biti Bogom.

23 No Bog ne prestaje biti Bogom, i milosrđe polaže pravo na raskajane, a milosrđe dolazi zbog pomirenja; a pomirenje ostvaruje uskrsnuće mrtvih; a uskrsnuće mrtvih vraća ljude natrag u nazočnost Božju; i tako su oni vraćeni u nazočnost njegovu da im bude suđeno prema djelima njihovim, u skladu sa zakonom i pravdom.

24 Jer gle, pravda provodi sve svoje zahtjeve, a i milosrđe polaže pravo na sve što je njegovo, i tako nitko doli istinski raskajani nije spašen.

25 Što, držiš li da milosrđe može orobiti pravdu? Kažem ti: Ne; ni najmanje. Ako bi bilo tako, Bog bi prestao biti Bogom.

26 I tako Bog ostvaruje svoje velike i vječne nakane, što bijahu pripravljene od postanka svijeta. I tako nastaje spasenje i otkupljenje ljudi, a također i njihovo uništenje i bijeda.

27 Zato, o sine moj, tko god želi doći, može doći i piti od voda života slobodno; a tko god ne želi doći, taj nije prisiljen doći; ali će mu u posljednji dan biti vraćeno prema djelima njegovim.

28 Ako je želio činiti zlo, i nije se pokajao u dane svoje, gle, zlo će mu biti učinjeno u skladu s obnovom Božjom.

29 A sad, sine moj, želim da ne dopustiš više da te to uznemiruje, i samo nek te grijesi tvoji uznemiruju onim nemirom koji će te dovesti dolje k pokajanju.

30 O sine moj, želim da više ne niječeš pravdu Božju. Ne nastoj ispričavati sebe ni malčice radi grijeha svojih niječući pravdu Božju; već dopusti da pravda Božja, i milosrđe njegovo, i dugotrpnost njegova imaju potpunu prevlast u srcu tvojemu; i dopusti da te to dovede dolje u prah u poniznosti.

31 I evo, o sine moj, pozvan si od Boga propovijedati riječ ovome narodu. A sad, sine moj, nastavi s poslom svojim, navješćuj riječ u istini i trezvenosti, kako bi mogao privesti duše k pokajanju, da bi veliki naum milosrđa mogao imati pravo na njih. I neka ti Bog udijeli u skladu s riječima mojim. Amen.