1 Da doista, ne kaže li Izaija: Tko povjerova izvješću našem, i kome je ruka Gospodnja otkrivena?

2 Jer on će izrasti pred njim poput nježne biljke, i poput korijena iz suhe zemlje; nema obličja ni pristalosti; a kad ga vidimo, nema ljepote tolike da bi nas privukao.

3 Prezren je i odbačen od ljudi; čovjek žalostī i upoznat s tugom; a mi kao da sakrismo lica svoja od njega; bijaše prezren i nismo ga cijenili.

4 Doista je tuge naše uzeo, i žalosti naše ponio; a smatrali smo ga prebijenim, od Boga udaranim i mučenim.

5 Ali on bijaše ranjen za prijestupe naše, bijaše povrijeđen za bezakonja naša; kazna mira našega bijaše na njemu; i ranama smo njegovim iscijeljeni.

6 Svi mi, poput ovaca, zastranismo; krenuli smo svaki od nas svojim putem; a Gospod je svalio na nj bezakonja nas sviju.

7 Bijaše zlostavljan, i bijaše mučen, ipak ne otvori usta svojih; doveden je kao janje na klanje, i kao što je ovca pred strigačima svojim nijema, tako on ne otvori usta svojih.

8 Bijaše odveden iz tamnice i od suda; i tko će navijestiti naraštaj njegov? Jer bijaše uklonjen iz zemlje živih; za prijestupe naroda mojega bijaše mučen.

9 I on učini grob svoj s opakima, a s bogatim u smrti svojoj; premda nije počinio nikakva zla, niti bijaše kakve obmane u ustima njegovim.

10 Ipak, bijaše po volji Gospodu raniti ga; on mu nanese bol; kad učiniš dušu njegovu prinosom za grijeh, on će vidjeti potomstvo svoje, produžit će dane svoje, i volja će Gospodnja napredovati u ruci njegovoj.

11 On će vidjeti muku duše njegove i bit će zadovoljan; svojom će spoznajom pravedni sluga moj opravdati mnoge; jer će ponijeti bezakonja njihova.

12 Zato ću mu dodijeliti udio s velikima, i on će podijeliti plijen sa snažnima; jer izli dušu svoju sve do smrti; i bijaše ubrojen među prijestupnike; i ponese grijehe mnogih, i dade zagovor za prijestupnike.