1 I tad se dogodi, nakon što kralj Mosija imaše trajan mir u razdoblju od tri godine, on poželje doznati o narodu koji uziđe prebivati u zemlji Lehi-Nefi, to jest u gradu Lehi-Nefi; jer narod njegov ne dobi vijesti od njih od vremena kada oni napustiše zemlju zarahemalsku; zato ga oni zamarahu dodijavanjem svojim.

2 I dogodi se, kralj Mosija dopusti da šesnaestorica snažnih muškaraca njihovih uziđe u zemlju Lehi-Nefi, kako bi se raspitali o braći svojoj.

3 I dogodi se da sutradan oni stadoše uzlaziti, a s njima bijaše neki Amon, koji bijaše snažan i moćan čovjek, i potomak Zarahemle; a on bijaše i vođa njihov.

4 I evo, oni ne poznavahu smjer kojim bi morali putovati kroz divljinu da bi uzišli u zemlju Lehi-Nefi; zato oni lutahu mnoge dane divljinom, punih četrdeset dana oni lutahu divljinom.

5 A nakon što već bijahu lutali četrdeset dana dođoše do brijega, koji je sjeverno od zemlje Šilom, i ondje razapeše šatore svoje.

6 I Amon povede trojicu od braće svoje, a imena njihova bijahu Amaleki, Helem i Hem, i oni siđoše u zemlju Nefijevu.

7 I gle, oni susretoše kralja naroda koji bijaše u zemlji Nefijevoj i u zemlji Šilom; i straža ih kraljeva opkoli, i uhvati, i sveže, i zatvori u tamnicu.

8 I dogodi se, nakon što bijahu u tamnici dva dana, bijahu ponovno dovedeni pred kralja, i uze njihove bijahu odriješene; i oni stajahu pred kraljem, i bijaše im dopušteno, ili zapravo zapovjeđeno, da odgovaraju na pitanja koja će im on postaviti.

9 I on im reče: Gle, ja sam Limhi, sin Noe, koji bijaše sin Zenifov, a on uziđe iz zemlje zarahemalske da bi baštinio ovu zemlju, koja bijaše zemlja otaca njihovih, i on bijaše postavljen za kralja glasom naroda.

10 A sad želim znati razlog zbog kojeg bijaste tako odvažni približiti se zidinama gradskim, dok ja sâm bijah sa stražom svojom izvan vrata gradskih?

11 I evo, iz ovog razloga dopustih da budete pošteđeni, kako bih vam mogao postaviti ovo pitanje, inače bih naredio da vas straža moja usmrti. Dopušteno vam je govoriti.

12 I evo, kad Amon vidje da mu je dopušteno govoriti, on istupi naprijed i pokloni se pred kraljem; i ustajući ponovno reče: O kralju, veoma sam zahvalan pred Bogom danas što sam još živ, i što mi je dopušteno govoriti; i nastojat ću govoriti s odvažnošću;

13 Jer siguran sam, da me upoznaste, ne biste dopustili da nosim ove uze. Jer ja sam Amon, i potomak sam Zarahemle, i uziđoh iz zemlje zarahemalske raspitati se o braći našoj koju Zenif izvede iz te zemlje.

14 I evo, dogodi se, nakon što Limhi ču riječi Amonove, on bijaše silno radostan, te reče: Sad znadem zasigurno da su braća moja koja bijahu u zemlji zarahemalskoj još živa. I evo, radovat ću se; a sutradan ću narediti da se i narod moj raduje.

15 Jer gle, u ropstvu smo Lamanaca, i oporezovani smo porezom kojeg je teško podnositi. A sad gle, braća će nas naša izbaviti iz ropstva našega, to jest iz ruku Lamanaca, i bit ćemo njihovi robovi; jer je bolje da budemo robovi Nefijcima, negoli da plaćamo danak kralju Lamanaca.

16 I tad kralj Limhi zapovjedi straži svojoj da više ne veže Amona ni braću njegovu, već im naredi da pođu do brijega koji bijaše sjeverno od Šiloma, i dovedu braću njihovu u grad, da bi se tako mogli najesti i napiti, i otpočinuti od naporā putovanja svojega; jer oni pretrpješe mnogo toga; pretrpješe glad, žeđ i umor.

17 I evo, dogodi se sutradan da kralj Limhi posla proglas među sav narod svoj, da bi se tako oni mogli sabrati zajedno kod hrama, kako bi čuli riječi koje će im on izgovoriti.

18 I dogodi se, nakon što se oni sabraše zajedno, on im prozbori na ovaj način, govoreći: O vi, narode moj, uzdignite glave svoje i utješite se; jer gle, vrijeme je nadomak, to jest nije daleko, kada nećemo više biti podložni neprijateljima našim, unatoč mnogim borbama našim što bijahu uzaludne; ipak, uzdam se da ostaje jedna uspješna borba koju ćemo povesti.

19 Zato uzdignite glave svoje i radujte se, i stavite uzdanje svoje u Boga, u onoga Boga koji bijaše Bog Abrahamov, i Izakov, i Jakovljev, i također onoga Boga koji izvede djecu Izraelovu iz zemlje Egipta, i učini da hode kroz Crveno more po suhu tlu, i nahrani ih manom da ne izginu u divljini; i mnogo više toga učini on za njih.

20 I opet, taj isti Bog izvede oce naše iz zemlje jeruzalemske, i on uzdrža i očuva narod svoj sve do sada; i gle, zbog bezakonjā i odvratnosti naših uvede nas u ropstvo.

21 A vi ste svi svjedoci danas kako Zenif, koji bijaše postavljen za kralja nad narodom ovim, a jer bijaše prerevan baštiniti zemlju otaca svojih, zato bijaše obmanut lukavošću i prepredenošću kralja Lamana, koji sklopi ugovor s kraljem Zenifom i prepusti u ruke njegove posjed nad dijelom zemlje, to jest grad Lehi-Nefi i grad Šilom; te zemlju unaokolo —

22 A sve to on učini s jednom namjerom, da dovede ovaj narod u podložnost ili u ropstvo. I gle, mi sad plaćamo danak kralju Lamanaca, u iznosu od polovine žita našega, i ječma našega, čak i svih žitarica naših svake vrste, te polovine prirasta sitnoga i krupnoga blaga našega; i štoviše, polovinu od svega što imamo ili posjedujemo kralj Lamanaca zahtijeva od nas, ili živote naše.

23 I evo, nije li ovo teško podnositi? I nije li ova nevolja naša velika? Evo gle, koliko li velik razlog imamo tugovati.

24 Da, kažem vam, veliki su razlozi koje imamo za tugovanje; jer gle, koliki li od braće naše bijahu pobijeni, a krv njihova bijaše prolivena uzalud, i sve zbog bezakonja.

25 Naime, da ovaj narod ne upade u prijestup, Gospod ne bi dopustio da se to veliko zlo obori na njih. No gle, oni ne htjedoše poslušati riječi njegove, već nastadoše sukobi među njima, i to toliki da oni prolijevahu krv međusobno.

26 I proroka Gospodnjega oni pogubiše; da, izabrana čovjeka Božjega, koji im kazivaše o opačini i odvratnostima njihovim, te prorokovaše o mnogo toga što će doći, da, čak i o dolasku Kristovu.

27 I zato što im on reče da je Krist Bog, Otac svega, i reče da će on uzeti na sebe obličje ljudsko, a to će biti obličje po kojemu čovjek bijaše stvoren u početku; ili drugim riječima, on reče da čovjek bijaše stvoren na sliku Božju, i da će Bog sići među djecu ljudsku, i uzeti na sebe tijelo i krv, i ići licem zemaljskim —

28 I evo, zato što on reče to, oni ga usmrtiše; i mnogo više toga oni učiniše što navuče gnjev Božji na njih. Zato, tko se čudi da su u ropstvu, i da su udarani teškim nevoljama?

29 Jer gle, Gospod reče: Neću pomagati narodu svojemu u dan prijestupa njihova; već ću zapriječiti putove njihove da ne napreduju; a čini njihovi bit će poput kamena spoticanja pred njima.

30 I opet, on kaže: Bude li narod moj sijao prljavštinu, žet će pljevu toga u vihoru; a učinak je toga otrov.

31 I opet, on kaže: Bude li narod moj sijao prljavštinu, žet će istočnjak koji donosi trenutačno uništenje.

32 A sad gle, obećanje je Gospodnje ispunjeno, i vi ste udarani i mučeni.

33 No, okrenete li se Gospodu s cjelovitom namjerom srca, i stavite uzdanje svoje u njega, i služite mu sa svom marljivošću uma, učinite li to, on će vas, prema vlastitoj volji i želji svojoj, izbaviti iz ropstva.