1 Evo, bijaše mjesto u Šemlonu gdje se kćeri Lamanaca skupljahu zajedno da pjevaju, i da plešu, i da se provesele.

2 I dogodi se, jednoga se dana mali broj njih bijaše skupio zajedno za pjesmu i ples.

3 I evo, svećenici kralja Noe, srameći se vratiti u grad Nefijev, da, a i bojeći se da će ih narod ubiti, zato se ne usudiše vratiti ženama svojim i djeci svojoj.

4 A pošto ostadoše u divljini, i pošto otkriše kćeri Lamanaca, oni polegoše i promatrahu ih;

5 I kad ih bijaše samo malo okupljenih zajedno da plešu, oni iziđoše iz skrovišta svojih i uhvatiše ih te ih odvedoše u divljinu; da, dvadeset i četiri od kćeri Lamanaca oni odvedoše u divljinu.

6 I dogodi se, kad Lamanci otkriše da kćeri njihove bijahu nestale, oni se rasrdiše na narod Limhijev, jer mišljahu da to učini narod Limhijev.

7 Zato oni poslaše čete svoje; da, čak i kralj sam pođe pred narodom svojim; i oni uziđoše u zemlju Nefijevu da unište narod Limhijev.

8 I evo, Limhi ih opazi s kule, i sve pripreme njihove za rat on otkri; zato on sabra zajedno narod svoj, i postavi im zasjede po poljima i po šumama.

9 I dogodi se, kad Lamanci dođoše, narod se Limhijev poče obarati na njih iz zasjeda svojih, i poče ih ubijati.

10 I dogodi se da bitka postade veoma žestoka, jer su se borili poput lavova za plijen svoj.

11 I dogodi se da narod Limhijev poče potiskivati Lamance ispred sebe; ipak, oni ne bijahu ni upola toliko brojni kao Lamanci. No, borili su se za živote svoje, i za žene svoje, i za djecu svoju; zato su se napregnuli i poput zmajeva su se borili.

12 I dogodi se da oni nađoše kralja Lamanaca među mrtvima njihovim; ipak, on ne bijaše mrtav, već bijaše ranjen i ostavljen na zemlji, tako brz bijaše bijeg naroda njegova.

13 I oni ga uhvatiše i zaviše rane njegove, i dovedoše ga pred Limhija, te rekoše: Gle, evo kralja Lamanaca; jer zadobi ranu, pade među mrtve njihove, i oni ga ostaviše; i gle, dovedosmo ga preda te; a sad, pogubimo ga.

14 No Limhi im reče: Nemojte ga pogubiti, već ga dovedite ovamo da mogu govoriti s njim. I oni ga dovedoše. I Limhi mu reče: Koji razlog imate doći u rat protiv naroda mojega? Gle, narod moj ne prekrši prisegu koju vam ja položih; dakle, zašto kršite prisegu koju ste položili narodu mojemu?

15 I tad kralj reče: Prekrših prisegu, jer narod tvoj odvede kćeri naroda mojega; zato u srdžbi svojoj naredih da narod moj dođe u rat protiv naroda tvojega.

16 I evo, Limhi ne ču ništa o tomu; zato reče: Potražit ću među narodom svojim, i tko god učini ovo, poginut će. Zato on naredi da potraga bude provedena među narodom njegovim.

17 No, kad Gideon ču o tome, a on bijaše kraljev časnik, pođe i reče kralju: Molim te suzdrži se i ne istražuj ovaj narod, i ne drži ga odgovornim za ovo.

18 Naime, zar se ne sjećaš svećenika oca tvojega, koje ovaj narod nastojaše uništiti? I nisu li oni u divljini? I nisu li oni ti koji oteše kćeri Lamanaca?

19 A sad gle, kaži kralju o tomu, da bi on mogao reći narodu svojemu, da se može umiriti prema nama; jer gle, oni se već pripremaju navaliti na nas; i gle, uz to nas ima samo malo.

20 I gle, oni dolaze s brojnim četama svojim; i osim ako ih kralj ne umiri prema nama, mi moramo izginuti.

21 Jer nisu li se riječi Abinadijeve ispunile, što ih on prorokovaše protiv nas — a sve to zbog toga što ne htjedosmo poslušati riječi Gospodnje, i odvratiti se od bezakonja svojih?

22 I evo, umirimo kralja i ispunimo prisegu koju mu položismo; jer je bolje da budemo u ropstvu negoli da izgubimo živote svoje; zato zaustavimo prolijevanje tolike krvi.

23 I tad Limhi ispriča kralju sve o ocu svojemu i svećenicima što pobjegoše u divljinu, i pripisa njima otmicu kćeri njihovih.

24 I dogodi se da se kralj umiri prema narodu njegovom, te im reče: Iziđimo ususret narodu mojemu bez oružja; a ja vam se kunem prisegom da narod moj neće ubijati naroda tvojega.

25 I dogodi se da oni pođoše za kraljem, i iziđoše bez oružja ususret Lamancima. I dogodi se da se susretoše s Lamancima; a kralj se Lamanaca pokloni pred njima i zauze se za narod Limhijev.

26 A kad Lamanci vidješe narod Limhijev, da on bijaše bez oružja, oni im iskazaše sućut i umiriše se prema njima, te se vratiše s kraljem svojim u miru u zemlju svoju.